Iz Portugala, na Staru godinu 2025., muškarac je poslao faks Centru za zapošljavanje u Njemačkoj tražeći socijalnu naknadu Bürgergeld (građanski doplatak). Kako pišu njemački mediji, Centar za zapošljavanje je odbio njegov zahtjev – pozivajući se na zakonsko isključenje naknada na temelju “nedostupnosti”, budući da je trenutno bio u inozemstvu dok je zakonski bio obvezan ostati dostupan domaćem tržištu rada.
Muškarac, koji je u kasnim pedesetima, pokrenuo je postupak na sudu i u drugom stupnju dobio svoju hitnu tužbu. Državni socijalni sud Saske naložio je Centru za zapošljavanje da muškarcu mjesečno isplati iznos od 2.701,59 eura, retroaktivno od veljače – što uključuje naknadu za standardni životni standard od 563 eura, troškove stanarine i grijanja u ukupnom iznosu od 1.630 eura i subvenciju za njegovo privatno zdravstveno i dugotrajno osiguranje u iznosu od 508,59 eura.
Odluka suda
Sud je presudio da je činjenica da muškarac boravi u inozemstvu nebitna u digitalnom dobu, s obzirom na to da je i dalje dostupan putem e-pošte.
Ovaj slučaj također služi kao komentar na trenutnu ekonomsku situaciju u Njemačkoj. Takvi scenariji će sigurno postati češći – nešto na što bi se država blagostanja trebala pripremiti. Broj korporativnih stečajeva trenutno je na najvišoj razini u dvadeset godina.
Radi se o vlasniku tvrtke
Vraćajući se čovjeku u Portugalu: Rođen 1967., 25 godina je bio jedini dioničar i direktor društva s ograničenom odgovornošću (GmbH) koje je pružalo zdravstvene usluge – točnije od svibnja 2000. do siječnja 2026.
Međutim, tada se njegov život počeo raspadati na više fronti gotovo istovremeno: njegova tvrtka podnijela je zahtjev za insolventnost, njegovi prihodi su nestali, proglašen je nesposobnim za rad od Božića 2025., rastao se od supruge, bio je dužan plaćati alimentaciju, bio je u dugovima i – u posljednje vrijeme – preživljavao je od privatnog kredita.
Tome se dodaju skupo privatno zdravstveno osiguranje i stan od 94 četvorna metra – koji košta 1.630 eura mjesečno, uključujući režije – što je, prema standardima Bürgergelda (građanskog dodatka), znatno izvan norme. Iako posjeduje financijske rezerve, one se ne mogu brzo unovčiti.
Nadalje, pati od depresije. Njegov psihijatar je potvrdio da je “sa specijalističkog medicinskog stajališta, uklanjanje iz njegovog trenutnog, vrlo stresnog osobnog okruženja terapeutski indicirano” te da “privremeni boravak izvan ovog okruženja (uključujući inozemstvo unutar EU) služi svrsi akutne stabilizacije i smanjenja rizika povezanih s preopterećenjem i dekompenzacijom te je stoga medicinski odobren”.
Najprije je dobio odbijenicu
Centar za zapošljavanje i Socijalni sud prilično su nepristrano razmotrili stvar i odbili zahtjev. Tvrdili su da, iako porezni obveznik osigurava osnovno preživljavanje, pojedinci moraju sami pokriti troškove produženih odmora.
Uostalom, i drugi ljudi doživljavaju razdvojenost i financijsku propast, ali si jednostavno ne mogu priuštiti tromjesečni boravak u Portugalu. Tužitelj je nekoć bio imućan; zašto nije osigurao budućnost? Štoviše, jednostavno je putovao u inozemstvo bez obavještavanja vlasti – nešto što nije dopušteno unutar sustava socijalne pomoći.
Međutim, socijalni sud zauzeo je drugačiji pristup slučaju. Dao je tumačenje članka 7b Knjige II Socijalnog zakonika (SGB II). Naveo je tri ključne točke.
Prvo: “Valjen razlog” za odsutnost s mjesta prebivališta nije ograničen samo na razloge izričito navedene u zakonu; nenavedeni razlozi također se mogu smatrati valjanima. U ovom konkretnom slučaju, takav razlog je identificiran kao medicinski potkrijepljena, psihološki nužna potreba za distanciranjem od njegove prethodne okoline. Sud je ovu specifičnu situaciju tretirao kao ekvivalentnu primjerima izričito navedenim u zakonodavstvu.
Drugo: U digitalnom dobu, “dostupnost” se može održati čak i dok se boravi na udaljenosti. Ukratko, Sud je zaključio da sudsko obrazloženje ne bi trebalo biti previše kruto ili shematsko; radije, u slučajevima sumnje, Sud bi trebao tumačiti zakon na način koji odgovara podnositelju zahtjeva.
Ne odbija suradnju
U svojoj presudi, sud štiti zahtjev za pomoć za život – muškarac nije bio radnik i nije uplaćivao osiguranje za slučaj nezaposlenosti – od upravnog tijela koje je njegovu situaciju procijenilo na strogo formalistički način.
Sud gleda dalje od oznaka “boravak u inozemstvu” i “nesuradnja”, prepoznajući stvarnost situacije: Ovo nije osoba koja izbjegava naknade i pokušava izbjeći napore za pronalaženje posla.
Radije, ovo je pojedinac koji je psihički na dnu i financijski oskudan, te kojem je prije svega potrebno razdoblje stabilizacije.
staviti ga na cjedilu bila bi izdaja države socijalne skrbi. S jedne strane. S druge strane: Naravno, svatko tko se suočava sa životnom krizom može slobodno otići u Portugal – ali ne na trošak poreznih obveznika.
Sud je presudio sljedeće
Sa strogo pravnog stajališta, sud je presudio sljedeće: Muškarac je imao pravo na Bürgergeld (građanski doplatak) u Njemačkoj; Stoga njegov boravak u Portugalu nije mogao – u ovom iznimnom slučaju – poništiti to pravo, s obzirom na to da su medicinski stručnjaci boravak smatrali terapeutski potrebnim i da je cijelo vrijeme bio dostupan.
Gledano u tom svjetlu, nije mu se plaćalo “putovanje u Portugal”, već je jednostavno primao svoje standardno pravo na egzistencijalnu potporu: osnovnu naknadu za život, troškove stanovanja i subvenciju za zdravstveno osiguranje.
Bilo bi nemoguće opravdati prosječnog građanina ako bi ova presuda postavila presedan, pišu njemački mediji. Ova sudska odluka također je zanimljiva kreatorima politika i njihovim reformskim programima, jer prisiljava državu socijalne skrbi da prizna stvarnost 21. stoljeća.
Ako sv sada proglase hitno stanje mentalnog zdravlja i otputuju u inozemstvo kako bi se oporavili na trošak poreznih obveznika, sustav će se urušiti, pišu njemački mediji. U tom smislu, i sudovi se moraju suočiti s pitanjem imaju li doista na umu kritičnu stvarnost zemlje.
Fenix-magazin/SČ
