Kako izvještavaju mediji, na susretu hrvatskih, srpskih i bošnjačkih političara u Konjicu umalo nije došlo do tuče.
Piše: Dr. fra Luka Marković
U trenutku kad su se za šiju htjeli zgrabiti dvojica psovača, Dodik i Helez, reagirale su kolege i zaustavile tuču. Šteta. Trebali su ih pustiti da se potuku. Možda bi se u tuči do te mjere iscrpili da se više ne bi mogli baviti ratničkom retorikom.
Da je Dodik bezobrazni i bezobzirni igrač „srpskoga sveta“, koji koristi svaku priliku kako bi uvrijedio i povrijedio druge, poznato je. Njegovo ponašanje prema žrtvama Srebrenice, govori o njegovoj bezosjećajnosti. Pa ipak ono što ponajviše iritira, jest njegova impotentna prijetnja secesijom Republike Srpske.
Dvojnici lakrdijaši
Komediju na političkoj sceni BiH pojačava pojava ministra obrane Heleza koji je po svojoj praznoj ratničkoj retorici sličan Dodiku. Od kada je stupio na dužnost ministra obrane, prijeti povlačenjem vojnih poteza koji će zaustaviti Dodika. Čovjek raspoređuje vojsku Eufora po kasarnama, pa se ispostavi da je tamo nema. Govori da će NATO intervenirati, pa i od toga ne bude ništa. Prijeti „svojom vojskom“. Kao da će Srbi poslušati njegove naredbe. Pa kad mu to padne na um, prijeti otpuštanjem neposlušnih iz vojske.
Dodik može biti zadovoljan. Dobio je dvojnika u lakrdijaškoj košulji na bošnjačkoj strani. Obojica pucaju iz prazne puške. Niti Dodik ima vojsku koja bi mu omogućila da se odcijepi od BiH, niti Helez zapovijeda vojskom koja bi jedinstveno poslušala njegove naredbe. Šteta što se ne potukoše. Možda bi ih poslije toga suspendirao visoki predstavnik Schmidt. Možda bi došla neka nova, razumnija vremena?
Nažalost, teško je u to povjerovati. Gotov svi srpski političari u BiH sanjaju o secesionizmu, kao i veliki dio bošnjačkih o unitarizmu. Upravo je to i glavni razlog da agonija BiH traje već tridesetak godina. Narod osiromašen odlazi, a srpska i bošnjačka politika igraju po starim uhodanim pravilima: „divide et impera“ (razdjeli (zavadi) pa vladaj). Svi hoće nešto što ne mogu dobiti bez rata. A rat se ne bi smio u BiH više nikada ponoviti. Ljudi to, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadali, nisu zaslužili.
Verbalni ratnici
Ako „verbalni ratnici“ to žele, neka uđu u ring i okušaju sreću jedni protiv drugih. Što se Dodika tiče, svima je poznato da mu Zapad smeta, jer spas vidi u Srbiji i Rusiji. Ali kako razumjeti bošnjačku politiku koja danas pljuje po Schmidtu kad pokušava ispraviti nepravdu prema hrvatskome narodu, nazivajući ga islamofobom, a sutra hvali kad daje naznake da bi mogao poslati Dodika u prošlost. Nikako. To je politika kratkoga daha kao i velikosrpska, politika koja misli da je moguće izgraditi ili razgraditi BiH samo prema vlastitim vizijama. To je ono što bi moglo dovesti doista do ponovnih nereda u BiH.
Što se srpske politike u BiH tiče, ona je nepopravljivo zaslijepljena idejom „srpskoga sveta“, uvjerena da je Srbija tamo gdje žive Srbi. Opasna je, iako iza nje ne stoji nikakva sila. Rusija daleko, a Srbija će teško preći Drinu kao nekada. Opasna je utoliko što svojim ponašanjem jača u BiH one unitarističke snage koje vjeruju da će Zapad ratovati protiv Srba kako bi im omogućio ono što se ne uklapa u pojam demokracije. Na taj način se sužava prostor onim bošnjačkim političarima koji poput gospodina Konakovića mudro i korektno kažu, da imaju svoje želje glede uređenja BiH, ali da ipak daju prednost realnim političkim rješenjima, koja bi mogli prihvatiti Hrvati i Srbi.
Politika isključivosti
Upravo na tim mislima treba tražiti rješenja, koja zasigurno ne podrazumijevaju srpsku secesiju niti bošnjački unitarizam. Ukoliko se nastavi politika isključivosti u BiH, bez obzira što „verbalni ratnici“ često pucaju iz praznih pušaka, ništa se ne može isključiti, pa niti ono najgore – ono što niti jedan normalan Hrvat, Srbin ili Bošnjak ne želi. Zanimljivo je u svoj toj suludoj igri primitivizma i ekstremizma da Dodik i njemu slični otvaraju ponovno prostor za Izetbegovića. Jer ako ne uspiju ljudi poput Konakovića, koji realno gledaju na budućnost BiH, neminovan je Izetbegovićev povratak u političku arenu. Tko zna što se u tim igrama krije. Možda bi Dodiku, pa i nekim drugim političarima, Izetbegović bio draži umjesto onih koji žele kroz razgovore, koji uključuju i kompromise, pronaći rješenje za funkcionalnu BiH.
U BiH je sve moguće, pa i to da postoje tajni dogovori pojedinaca koji se mogu realizirati samo kroz još jače zavađanje naroda. Čovjeka i na takve misli navedu stavovi pojedinih srpskih političara kako je najbolje da se Republika Srpska odvoji od BiH, ali i one bošnjačkih unitarista kako imaju pravo birati Hrvatima političke predstavnike. Stari Rimljani su ostvarivali svoje ciljeve često služeći se ideologijom zavađanja (divide et impera). Rimljani su mogli, jer su bili vojna sila. Dodik i Helez, pa i njima slični, posjeduju samo arsenal primitivnih riječi. A ni Zapad neće, zasigurno, ginuti za interese jednih ili drugih. Ne daj Bože da doista dođe do sukoba, opet će stradati sirotinja. A što će biti s galamdžijama? Već su se oni pobrinuli za sebe, svejedno iz kojega konstitutivnoga naroda bili.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
