Trinaeastog lipnja ove godine, otvara se u Dubrovniku, u Umjetničkoj galeriji , retrospektivna izložba iznimnog hrvatskoga umjetnika, akademskog slikara Josipa Trostmanna. Za retrospektivu je odabrano nekoliko desetaka slika, od šezdesetih godina do danas.
Gdin Trostmann, 13., lipnja (otvorena do 23.7.2023.) ove godine predstavljate se retrospektivom u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Izlažu se djela nastala od početka šezdesetih.
-Davne 1963. g . diplomirao sam slikarstvo na ALU Zagreb.
Radio sam veći dio života na osnovnoj školi, da bih 10 godina prije mirovine prešao na srednju slikarsko dizajnersku školu u Dubrovniku.
Nagrađen sam republičkom nagradom Saveza likovnih pedagoga Hrvatske, sličnu nagradu dobio sam od grada Dubrovnika.
Mnogi su moji učenici danas akademski umjetnici, arhitekti, dizajneri, fotografi, povjesničari umjetnosti.
Primjeri njihovih učeničkih radova bit će na mojoj retrospektivnoj izložbi prikazani u posebnoj sobi.
Ugledni hrvatski likovni kritičari Josip Depolo, Igor Zidić, Tonko Maroević, Antun Karaman, Milan Bešlić, Tonči Šitin, Ljiljana Domić, Vinko Srhoj, Tomo Šuljak, Andrija Seifried pisali su veoma pohvalno o mojem radu.
Slikar Ivo Režek vodio je moju klasu na Akademiji, te kao vrstan pedagog i umjetnik inzistirao na crtežu i kompoziciji.
Poznati hrvatski slikar Krsto Hegedušić koji je tad na Akademiji vodio mali akt ponudio mi je postdiplomski studij u njegovoj slikarskoj radionici. Ipak sam se vratio Dubrovniku i Mediteranu, i do danas sam tu.
Kako se razvijalo Vaše slikarstvo?
-Moj slikarski put usmjerio je kolega u mirovini pok. Kosta Strajnić, zaljubljen u dubrovačku starinu i Mediteran. On je studirajući u Parizu upio suvremene slikarske pravce, osobito fauvizam i ekspresionizam i presadio ih u dubrovačku sredinu koja je po podneblju i koloru slična krajolicima južne Francuske.
Ostvarili ste impresivan opus.Vaše se djelo smatra ključnim u suvremenom hrvatskom slikarstvu novijeg vremena.
-Rođen sam u Gradu, što znači unutar zidina u povijesnom Dubrovniku. U strahu pred bombardiranjima moj otac sklanja obitelj u Soline, Župa dubrovačka. Živjeli smo na katu gostionice Pera Bega, bez ijedne zgrade u blizini, okružena obrađenim poljoprivrednim zemljištem.
Nakon završetka rata vraćamo se u Dubrovnik. Bila su to dva za mene sasvim različita ambijenta, Župa sa mlinovima nalik Daudetovim, ili vegetacijom Van Goghovom Arlesu sasvim je drugačija od (nekada) planski građenoga Grada koji je kameni grad.
Ti doživljaji sretnoga spoja suprotnosti i danas me opčinjavaju.Svih 60 godina mojega akademskoga rada su prizori isječaka skladnih mediteranskih kuća i vrtova.
Slikari nekadašnjega dalekog istoka putovali su svojim krajem, divili se ljepotama prizora i bilježili to na papiru.
Dolaskom kući pričali su kistom o ljepoti svoje zemlje. Potpuno im sličim.
Za Vaše slikarstvo iznimno je bitan kolor.
-Svjetlost – sunčani dan prvi je poriv da slikam. Možete zamisliti da sunce Mediteranu daruje veoma vedar kolorit. Sreća se nameće.
Zadovoljstvo je vidjeti da mlađi kolege, nekadašnji učenici, nalaze u Mediteranu i njegovom koloritu razlog za slikanje.
Moj veliki uzor kolega Ivo Dulčić govorio je :”Ako nema sunca ne slikam!”
Slikarstvo je počelo u prethistorijskim špiljama još u počecima čovječanstva. Trajat će dokle bude trajala ljudska vrsta.
Što je novo u atelijeru?
-Trenutno radim na platnima veličine 2 metra koja su vrlo zahtijevna u usuglašavanju boja, kompozicije, poteza, tonova, i ritma.
Svaki dan slikate?
-Nalazim se u najsretnijem dobu svoga života; mogu se sasvim posvetiti slikarstvu. Nekada je vrijeme bilo trodioba na :
1. rad na školi
2.obitelj
3.slikanje
Retrospektiva ide dalje.
-Nakon dubrovačke izložbe izlažem u Splitu, te u Zagrebu, tako da moj rad predstavim i na jugu i na sjeveru.
Fenix.magazin/MMD/Miroslav Pelikan
