Search
Close this search box.
Search
Siniša Ciglenečk / Foto: Fenix (privatni arhiv)

HRVATSKI BRANITELJ U BELGIJI: Siniša Ciglenečki – jedan od najboljih fotografa među trkačima i jedan od najbržih trkača među fotografima

Siniša Ciglenečki već petnaest godina trči kao amater i iako utrke nisu njegov fokus, sudjeluje na mnogim utrkama u različitim zemljama. Trčanje je za njega mentalna higijena.  Njegova zadnja utrka bio je Pariški maraton, održan 7. travnja 2024. kojeg je uspješno istrčao po drugi put. 

 

Razgovarala: Jasna Lovrinčević

 

Siniša Ciglenečki, hrvatski branitelj koji trenutno živi u Belgiji a dolazi iz Siska, obično je uočljiv u masi trkača  po  karakterističnom hrvatskom dresu s crvenim i bijelim kvadratićima,  poznatim “Kockicama”.  Zbog  “Kockica” uvijek zadobije simpatije promatrača koji ga bodre s uzvicima “Croatia, Croatia”  jer ga gledatelji poistovjećuju s velikim uspjesima sjajnih hrvatskih nogometaša, koji su “Kockice” proslavili po cijelom svijetu. Kako sam kaže, svjesno ovu činjenicu koristi kao doping i pomalo se “šverca” na tim uspjesima.

Siniša Ciglenečki  zanimljiv je ne samo zbog “Kockica”, on je i poznat kao jedan od najboljih fotografa među trkačima i jedan od najbržih trkača među fotografima. Fotografija je njegova druga ljubav, a sportska fotografija je nastala tek nakon trčanja.  Zanimljiv je njegov  prvi nastup na utrci, organiziranoj u dobrotvorne svrhe  te  njegove pripreme za ovogodišnju Olimpijadu u Parizu na kojoj će se prvi put održati maraton za neprofesionalne trkače kao spomen na Marš žena 1789. godine u vrijeme Francuske revolucije. Također je zanimljivo njegovo sudjelovanje na utrci 20  kilometara Brussela  (20 km de Bruxelles), posebno godine 2016. nakon terorističkih napada u Brusselu.

Možete li malo reći o iskustvu s “Kockicama” koje zbog posebne uloge pišete velikim slovom.

“Ja sam trkač amater i kada sam trčao maraton  trčao sam u “Kockicama”, a gledatelji  to često prepoznaju pa vam daju podršku i bodre vas : “Croatia, Croatia.” Na utrkama u inozemstvu nosim hrvatski dres i pritom volim reći najavljujući nastup u trci da idem prošetati “Kockice”… Parizom, Bruxellesom, Lisabonom i sl. Tako  je bilo  i  sredinom ožujka na polumaratonu  u Lisabonu.  Prilikom preuzimanja startnog broja obično svi sudionici dobiju i majicu posvećenu utrci, tako da puno trkača trči u tim majicama, a ja, radi prepoznatljivosti i dodatne motivacije odjenem hrvatski dres s “Kockicama”. Primjerice, u Lisabonu, uz poneko bodrenje uz stazu na portugalskom, jedan čovjek, Hrvat, me uočio u masi i bodrio, a poslije mi je, na osnovu startnog broja, poslao fotografije na Facebook, iako ga ne poznajem i nikad prije nisam bio s njim u kontaktu.  Kada ljudi vide “Kockice znaju o čemu se radi.  Ima to neku svoju težinu.”

Trčati Olimpijski Pariški maraton ove  godine bila je velika  želja  Siniše Ciglenečkog.

“Imao sam namjeru sudjelovati na ovogodišnjoj Olimpijadi, na maratonu  koji je prvi put otvoren za obične smrtnike ali na žalost, nisam prošao ždrijeb.  Onda sam, kad već nisam mogao nastupiti na Olimpijadi, odlučio trčati redovni Pariški  maraton kako bih obilježio  petu godišnjicu svog  prvog maratona kojeg sam trčao  u Parizu.  Prijavio  sam se u studenom prošle godine i otpočeo s pripremama u siječnju ove godine. No, na polovici priprema počeli su problemi s ozljedama.  Moj zadnji polumaraton u Lisabonu, u ožujku  ove godine bio je za mene trening i provjera mogu li nastupiti na Pariškom maratonu 7. travnja. Dva tjedna prije Lisabonskog polumaratona bio sam primoran zbog ozljede otkazati Pariški polumaraton. To je bilo veliko razočaranje i težak udarac daljnjim pripremama za maraton. Pobornik sam trčanja, ali ne mislim da zbog trčanja treba ugroziti život ili zdravlje na duži period. Zato ne trčim maratone jer oni iziskuju dugotrajne strukturirane pripreme koje iz moje perspektive na određeni način guše radost trčanja, čime se umanjuje primarni doživljaj trčanja kao mentalne higijene.

Tjedan  dana prije ovogodišnjeg Pariškog maratona nakon što sam već odlučio da zbog ozljede i propuštenih 1/3 priprema neću nastupiti, promijenio sam prvotnu odluku i odvažio se sudjelovati.  Inače  sam imao u planu  trčkarati 10 kilometara tu nedjelju pa  sam  pomislio zašto to ne odraditi u sklopu Pariškog maratona.  Plan je bio startati, prošetati “Kockice” Parizom i trčati dok budem mogao ili dok me ozljede ne spriječe… pa dokle stignem. Na sreću, utrka je prošla  bez ozljeda i većih problema, a stigao sam uspješno do cilja unatoč problemima s kojima sam se nosio tijekom zadnjih nekoliko tjedana. U dugoprugaškom trčanju glava je često presudna, ali je i podrška Parižana inicirana “Kockicama” opet učinila svoje. Povici “Courage Croatie!”; “Allé Croat!”; “Viva Croatie!”; “Courage Croat!”; “Allé Allé Croatie!” dodatno vas motiviraju. Digne vas to,  jako… a “Kockice” čuvaju od odustajanja i kad je najteže.

Pariz je bio moj trkački životni san. Ostvario sam ga dva puta, a sad ga želim istrčati ponovno, ali ovog puta potpuno pripremljen. Vjerujem da će treći nastup biti potpuni užitak”

Siniša Ciglenečk / Foto: Fenix (privatni arhiv)
Siniša Ciglenečk / Foto: Fenix (privatni arhiv)

“Na koliko ste utrka išli prije nego što ste izašli iz konkurencije za Olimpijadu?”

“Utrke nisu bile preduvjet za nastup na Olimpijskom maratonu. U biti zadnje dvije godine nisam nastupao na utrkama. Za stjecanje prava nastupa na Olimpijskom maratonu bilo je potrebno ispuniti  različite trkačke izazove i potom proći  ždrijeb.  Bili su to trkači izazovi koji su povezani s aplikacijom Olimpijskog maratona. Ja sam trčao po gradu gdje živim da bih ispunio norme, odnosno izazove. Nakon ispunjenih izazova dobio sam nekoliko puta e-mail s obaviješću da sam,  završivši određeni izazov, odabran za ulazak u uži ždrijeb, ali nijednom nisam bio izvučen u užem ždrijebu.  Dakle, nije bilo klasičnih kvalifikacija, niti klasičnih prijava za utrku. U utrku se nije ulazilo temeljem osobnog rezultata, bez obzira na vrijeme koje ste ostvarili tijekom izazova. Nakon završenog izazova slijedio je dvostruki ždrijeb. Za ulazak u utrku trebalo je mnogo sreće, koje očito nisam imao u dovoljnoj mjeri.

Istina, nisam se  bio na vrijeme prijavio jer sam  mislio da će Olimpijski maraton biti maraton uobičajenog tipa na koji se možete prijaviti sve dok se ne popuni određena broj trkača. Na primjer, za Pariški maraton je to 60 000 ljudi i ako se prijavite do  napunjenog broja 60 000 onda ste primljeni. Za 20 km de Bruxelles riječ je o 40 000 ljudi.”

“Možete li malo pojasniti izazov, što to znači?”

“Mjesečno je bilo nekoliko trkačkih izazova. Primjerice, tražilo se da u jednom mjesecu morate pretrčati određen broj kilometara, recimo, 60 kilometara.  Nije važno gdje ćete trčati, važno je da vam je aplikacija kojom bilježite svoje trčanje povezana s  osnovnom aplikacijom  Olimpijskog  maratona  i da vam se preko aplikacije bilježi ta aktivnost.  I kada ispunite postavljene parametre izazova na koji se prethodno morate registrirati, onda ulazite u prvi širi ždrijeb. Organizator pošalje e-mail u kojem vas obavijesti da je, recimo, od 30 000 trkača koji su uspješno odradili izazov njih 1000 ušlo u uži ždrijeb. Traže vaš pristanak da budete sudionik završnog ždrijeba kojim će se, primjerice, odabrati 20 žena i 20 muškaraca za nastup u utrci.

Ja sam završio  30 izazova  od  ukupno  nešto više od 50. Više od tri godine su trajali izazovi a ja sam  se uključio nakon godinu i pol. Znao sam da će maraton biti otvoren za široke mase a ne samo za profesionalce ali kada je ta informacija objavljena nisam odmah shvatio na koji će se način birati sudionici. Ja  sam krajem 2022 išao provjeriti može  li se registrirati za Olimpijski maraton i onda sam shvatio da nema uobičajene prijave.

Mislim da su izazovi  počeli tijekom 2020. i trajali su do kraja 2023. Nakon svakog izazova izvlačio se određen broj trkača za nastup u utrci. Za neke izazove bilo je prijavljeno i više od  50 ili 60 tisuća ljudi. Trebalo  je završiti preko 50 izazova i skupiti najmanje 100 000 bodova (trčanjem i hodanjem) da bi se ušlo u finalno izvlačenje krajem 2023.  Ja sam, na žalost, skupio tek nešto više od 50 000 bodova tijekom 14 mjeseci, pretrčavši pritom preko 2 500 km. Međutim, nisam se uključio na vrijeme, a aplikacija nije bilježila one aktivnosti što sam ih odradio u dvogodišnjem razdoblju prije nego sam se prijavio na aplikaciju već samo one nakon prijave.

Ja sam zadnjih deset godina u prosjeku trčao oko 2 500 kilometara godišnje, ali to nije bio predmet razmatranja od strane same aplikacije.

“Kada ste počeli aktivno trčati?”

“Prije otprilike petnaest godina.  No, utrke najčešće nisu bile primarni fokus mog trčanja. Moja prva utrka  bila je  na deset kilometara  na Silvestrovo 2011. godine koju smo trčali u dobrotvorne svrhe, za jednu školu za djevojčice u Kabulu u Afganistanu. Uplate su bile minimalne,  čini mi se 20ak Eura, a trčalo je  60 ili 70 trkača.  Tada sam osvojio drugo mjesto.”

Sinisa Ciglenek
Siniša Ciglenečk / Foto: Fenix (privatni arhiv)

“Koje su  utrke za vas bile  posebno značajne?”

“Poslije ove dobrotvorne, imao sam u Brusselu svoju prvu „službenu“ cestovnu utrku, u listopadu 2013. godine nakon otprilike 8 000 pretrčanih kilometara u prethodnih 4 godine i nekoliko mjeseci. To je bio Brussselski polumaraton. Prije njega  bio sam se prijavio na utrku  20 kilometara Brussela (20km de Bruxelles) kao svoju prvu javnu utrku koju  sam trebao  trčati krajem svibnja 2013. godine ali  sam je morao odjaviti.  Dva do tri tjedna pred nastup iskusio sam ozbiljnije probleme s oba koljena u obliku oštećenja hrskavice i bilo  mi je rečeno  da  zaboravim trčanje i da trebam biti sretan ako budem mogao normalno hodati. To je bio  poprilično veliki udarac za mene. Međutim, oko četiri mjeseca nakon otkazivanja moje prve cestovne utrke i utvrđene dijagnoze u vezi koljena istrčao sam Brusselski polumaraton, koji je i moj prvi polumaraton (22,1 km). Završivši tu utrku, a pod dojmom problema koji su me umalo odvojili od trčanja rekao sam da ako ikada budem trčao maraton to će biti u mojoj 50. godini i u Parizu. Zbog toga je Pariški maraton 2019. za mene bio posebna priča. U međuvremenu je utrka 20 km Brussela (20km de Bruxelles) postala moja daleko najdraža utrka. Na njoj sam prvi put uspješno nastupio  2014. godine a zatim sam “Kockice” Brusselom šetao još pet puta.  Utrka 20 km de Bruxelles je utrka s dugom tradicijom. Prije korone, 2019. godine nastupio sam na jubilarnoj, četrdesetoj utrci. To je bio moj peti nastup na toj  utrci. Na toj utrci trči 40 000 trkača po glavnim brusselskim avenijama. Na ulicama se okupi veliki broj gledatelja  koji  nas glasno bodre duž cijele staze. Na nekoliko lokacija sviraju bendovi. Toliku potporu i tako dobru atmosferu nisam doživio na drugim utrkama. Svih dvadeset kilometara pored staze bude prepuno ljudi. Posebno je bilo trčanje te utrke 2016. nakon što su  se krajem trećeg mjeseca dogodili teroristički napadi u Brusselu. Utrka se održavala u svom uobičajenom terminu krajem svibnja. Mjere osiguranja  bile su  na visokoj razini. Iako je bila  preporuka da se na ulice ne izlazi bez prijeke potrebe te  godine bodrilo nas je više ljudi nego ikad. Bilo je jako emocionalno, ljudi su masovno izašli kao iz nekog inata.”

“Jeste li trčali u Hrvatskoj?”

Da. U Hrvatskoj sam počeo nastupati 2018. godine za atletski klub u svom gradu, AK Sisak. Te sam godine zauzeo treće mjesto u cestovnom trčanju u Hrvatskoj u svojoj dobnoj kategoriji.

Natjecanje u cestovnom trčanju sastojalo se od dvadesetak utrka godišnje;  najčešće maratona i polumaratona, a bodovalo se i nekoliko utrka od 10 i 15 km. Bodovi su se skupljali za nastupe i postignuća u pojedinim utrkama kao u skijaškom svjetskom kupu. Na kraju se  uzimalo u obzir, čini mi se, 10 najboljih rezultata ostvarenih na utrkama. Bodovi su se zbrajali i određivao se konačni poredak. Iste te godine sam pokrenuo i grupu na  Facebooku  pod nazivom Živim trčanje, putem koje sam kao i drugi trkači, članovi grupe, stekao mnoga divna prijateljstva a zajednički smo promovirali trčanje, međusobno se bodrili na utrkama i motivirali druge ljude da trče.”

Na kraju je Siniša Ciglenečki  posvetio nekoliko riječi svojoj ljubavi  prema sportskoj fotografiji.  Ova ljubav je nastala uslijed amaterskog bavljenja fotografijom i trčanjem te sudjelovanja na utrkama. Prije toga je izbjegavao fotografirati ljude. Pejzaži, priroda, gradovi i posebno noćne fotografije bili  su  njegovi primarni motivi.

“Općenito volim fotografiju. A k tome, u šali volim reći da sam jedan od najboljih fotografa među trkačima, a istovremeno jedan od najbržih trkača među fotografima.

Kada završim utrku onda fotografiram trkače koji u cilj ulaze poslije mene. Nerijetko napravim četiri do pet tisuća fotografija po utrci. Bio sam i dva puta službeni fotograf našeg poznatog Plitvičkog maratona. Idem na različite lokacije tijekom utrke pa mnoge fotografiram i po nekoliko puta. Bodrim trkače dok ih fotkam, jer mnoge od njih znam po imenu. Tako nastanu fotke s posebnom emocijom, koje budu predmet višetjednih rasprava na društvenim mrežama pa utrke ne završavaju ulaskom trkača u cilj već danima nakon toga. Te fotke su prekrasne uspomene, i za trkače i za mene ”

Fenix-magazin/MD/Jasna Lovrinčević

Sinisa Cigleneck 1
Siniša Ciglenečk / Foto: Fenix (privatni arhiv)

Povezano

ZIMSKA SEZONA: U lavinama u Švicarskoj poginule 23 osobe
ZLOČIN U ZAGREBU: Žena pokušala ubiti poznanika, izbola ga i teško ozlijedila
Zlatko Dalić
DALIĆ UOČI EURA: Nećemo eksperimentirati, moramo čuvati mir i koncentraciju
TEDi
POSLOVNI USPJEH NJEMAČKOG TRGOVAČKOG LANCA: Planiraju otvoriti 5.000 poslovnica
DEBLOKADA DUBROVNIKA: Rijeka dubrovačka obilježila 32. obljetnicu oslobođenja
Olga Stoss s gradonačelnicima i prijateljima Dubrovnika i Bad Homburga / Foto: Fenix (SIM)
BAD HOMBURG I DUBROVNIK TUGUJU ZA OLGOM STOSS: Izraze sućuti za „hrvatskog humanitarnog anđela“ izrazila oba gradonačelnika, vatrogasni čelnici, urednici novina i mnogi drugi