„Uzalud ću savijati i tresti staru nesavitljivu rešetku – niti će se rastegnuti, niti pući jer u meni je skovana i pričvršćena ona i tek kad smrskan budem ja, bit će i rešetka“ Gustav Freding
Iz Švicarske za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
Tog lipanjskog popodneva kad su zvonila crkvena zvona selo je bilo pusto iz seoskih kuća, onih živućih, nisu se oglašavali uobičajeni domaćinski zvuci. Jer svi njegovi žitelji njih nekih dvadesetak okupilo se na seoskom groblju da isprate svoju susjedu na vječni počinak. Nekad ne tako davno znalo ih se skupiti i do tisuću. Tog više nema istopili su se u životnoj potrazi za boljim.
Bilo je to kasno proljeće s dosta topline i dovoljno mokrine od jutarnje kiše. Proljetne kiše su padale polako i upijale se u suhu zemlju stvarajući vlagu koja se isparavala iz narasle ne pokošene trave. Kosci su bili rijetkost u selu čiji stanovnici su bili samo starci uznemireni dolaskom ljeta. Ljeto donosi radost u selo koje oživi dolaskom posjetitelja razasutih po čitavom svijetu. Ljube se sinovi, kćeri, unuci prepoznatljivi samo po tom jedinstvenom obilježju koje se ne gubi u stranom svijetu a koje bake i djedovi s ponosom prepoznaju, ljube, kvaseći svojim suzama nemirna lica u tom za njih bliskom a nepoznatom okruženju.
“Mama ti umire”
Franjo je stajao pored groba odsutna duha. Još uvijek su mu odzvanjale riječi pročitane prije tri dana. Još odjekuju u njegovoj glavi: „Mama ti umire.“ Vozio je dan i noć, za avion je bilo prekasno. Nije bilo slobodnog mjesta u iduća dva dana. Vozio je neprekidno praveći samo kratke stanke. Želja da je vidi živu tjerala je od njega san i umor. Unatoč tom velikom trudu zakasnio je neka dva sata. Starica se predala umorna od čekanja da vidi još jednom njoj najdraže lice. Stigao je na vrijeme da joj ispuni želju da je ne voze u mrtvačnicu nego kući.
Pismo je držala u ukočenoj ruci. „Mom sinu, mom čedu i mojoj ljubavi. Sve što trebaš ti je u kutiji u ormaru, sve sam ti ostavila. Pogrebno sam redovno plaćala tako da za to ne moraš ništa brinuti. Moja pogrebna odjeća je složena u ormaru. Zdenka zna a ona će me i obući. Dosta smo razgovarale o tome. Nemoj me se sjećati ovakvu kad me vidiš mrtvu. Sjećaj me se iz vremena kad si bio dječak, kad smo bili zajedno i sretni. Ne tuguj, hvala Bogu bolest je bila kratka. Volim te srećo majkina i budi mi dobro. Stiglo je vrijeme da se pridružim svojoj ljubavi, vašem ocu i čedu koje je majka izgubila. Zbog toga sam sretna. Nesretna sam što te ostavljam samog. Sad moje drago budi hrabar i obiđi nas ponekad. Voli te majka sine moj.“
Papir je ne nekim mjestima požutio od staričinih suza. Kad ju je vidio mrtvu nekako umanjenu, brižno sitnu, na njenom licu kao da se je nazirala suza a usne su bile u blagom nazirućem osmjehu. Ljepota njena se nije izgubila u tom smrtnom grču. Dugo je gledao majčino mrtvo lice. Trudio se da ne plače. Uzalud suze su same tekle. Bol povezana sa smrću nije mu bila nepoznata. Betonski kvadrat obiteljske grobnice to je pokazivao. U taj kvadrat će biti sad spušteno i tijelo njegove majke, pored brata i oca.
Njegovoj tuzi pridružit će se još jedna, čije breme će nositi bio je toga svjestan, kroz cijeli svoj život. S trideset dvije godine, visok, vitak, lijepih plavih očiju a crne kose pristale na potamnjelom od sunca licu, ostavljao je dojam odvažnosti i mirnoće svojstvene ljudima naviklim da se već od ranih godina bore s nedaćama koje donosi život. Ova ga je naročito pogodila, ali je stajao uspravno svjestan unutarnjih drhtaja koji mu potresaju tijelo i misli okupiranih smrću.
Jecaji prije nemirnog sna
Stisak ruke. Starica Zdenka prva susjeda i majčina prijateljica. Kao da je znala da je odlutao te ga stiskom vrača stvarnosti. Došla je jutros u četiri sata. Sjedio je uz pokojničin odar. Do tog vremena svi mještani su odali počast bdijenja.
– Idi sad odspavaj malo. Ja ću bdjjeti i paziti na svijeće. Probudit ću te na vrijeme. Moraš malo odspavati. Idi ! – staričin glas dobi zapovjednički ton.
Umoran, samo se svalio u krevet u susjednoj sobi. Prije sna mogao je čuti glas starice – e moja Marija ostavi ti svoju Zdenku. S kim ću sad kavu piti. Tko će me jutrom obradovati. S kim ću sad porazgovarati….-
Jecaji su zadnje što je čuo prije nemirnog sna. Staričin stisak ga oslobodi misli te je mogao slušati svećenikov govor kad su kovčeg spustili u raku.
-U ruke tvoje, blagi Oče, povjeravamo dušu naše sestre Marije – izgovori bacajući grumen zemlje na kovčeg. Staričin ponovni stisak ga prenu. Uze grumen zemlje te je baci a bol mu drhtajem potrese čitavo tijelo.
– Čvrsto se nadamo – svećenikov glas je žuborio u njegovoj glavi – da će ona i svi koji u Kristu preminu a naša sestra Marija kao što svi znamo umrla je s vjerom u Krista. Molimo te Bože naš da s Kristom uskrsne u posljednji dan. Molimo te Gospodine Bože naš da milostivo poslušaš ovu našu molitvu i da otvoriš svojoj službenici a našoj sestri Mariji rajska vrata a nama koji ostajemo daj da se uzajamno tješimo riječima vjere dok ne pođemo svi u susret Kristu i tako zauvijek budemo s tobom i s našom sestrom Marijom. Molimo te po Kristu Gospodinu našem. Amen. Pokoj vječni daruj joj Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.
Grobovi Hrvata
Isplativši pogrebnike ostao je sam pored groba prekrivenog vijencima i cvijećem a ispod spomenika upaljene svijeće. Odšeta malo dalje do groba bake i djeda, ujak i mnogi drugi
Hrvati s nadgrobnih spomenika gledali su u njega. Nije imao namjeru obilaziti groblje ali ga je tjeralo nešto čemu nije mogao odoljeti. Ponajprije uopće nije mogao vjerovati da toliko Hrvata počiva na tom seoskom groblju. Hrvatska obilježja ukazivala su na one koji su tek nedavno preminuli. Komunizam osim križa ništa drugo nije dozvoljavao. Ponovo se vrati do majčinog groba. Topao vjetar lepršao je iznad nadgrobnika i rasplakao se u šljiviku pored groblja. Šljive su bile zaštitni znak sela, sad su plakale u lepršavom zvuku vjetra. Ljubičasti kaćuni divlje su se razrasli po čitavom groblju razasuti poput korova.
Iz suznih očiju potekoše kapi čineći vidljive brazde na njegovom licu. Ukaza mu se majčino lice u lijesu a u srcu osjeti bolni ubod. Majčine riječi iz pisma natjeraše ga da obriše suzno lice. Sklopi oči zamjeni sliku s licem žive majke, vesele u radosnom smijehu. Tu sliku ću sačuvati u svom razumu, obeća sam sebi.
Ugleda čovjeka kojeg je čekao. Još ta pogodba da stavi sliku i upiše datum smrti. Sve drugo je već bilo davno prije urađeno. Nije se pogađao jednostavno je dao novac koji je tražen. Osjeti neku jezu u blizini čovjeka koji živi od smrti.
Ključ pod vazu
Sutradan nakon jutarnje mise i zakuske u obližnjem restoranu; konačno obavio sve što se trebalo obaviti. Unutrašnjost kuće izmami bolni uzdah opraštanja. Zaključa vrata. Ključ stavi ispod vaze s cvijećem. Gotovo je pomisli. Krećući se prema autu ugleda staricu Zdenku. Mahala je rukom idući svojim sitnim korakom prema njemu – čekaj – reče izgubivši dah, povrativši se nastavi – stani malo ne žuri.
– Ne žurim nikuda, samo sam se pitao gdje se izgubi – uzvrati on – ne bi otišao a da se ne pozdravim s tobom.
– Znam to sine moj. Jesi li ostavio ključ pod vazu s cvijećem? – upita starica.
– Jesam.
– Idi vrati se. Uzmi ga stavi ga u džep i dođi kod mene.
Izgovorivši to starica se okrenu, neobično žurno krenu ka svojoj kući. Nije mu se vraćalo, ali za ljubav starice učini kako je rekla.
Hrvatsko poniženje
Kad je kročio u staričinu kuću, atmosfera koja je odisala iz staričinog doma podsjeti ga na majčin dom. U tom okruženju nestade njegove nelagode vezane za zadržavanje koje je htio izbjeći. Bogat miris tek zasute kave dopirao je iz posude koju je starica spustila na sto. Zatim im uli po rakiju. Za pokojnicu – nazdravi starica suznog oka. Popiše rakiju. Starica ponovo usu, ali samo njemu. Znao je da ga rakijom zadržava te pomisli jedan dan prije ili kasnije.
Popij, piće mu je i onako trebalo. Sad mu je već bilo drago što je udovoljio starici premda dušu na srce i nije mogao niti imao mogućnosti izbjeći staričin poziv.
– Malo uz rakiju – reče starica stavljajući na sto tanjur s pršutom i sirom te korpom izlomljene pogače. Miris tako blizak izmami mu suze.
– Nema nas nestajemo. Mi koji smo tisućama godina ovdje. Nama je ova naša zemlja sve – govorila je starica – ako vi koji ste otišli zaboravite ovo u tamo nekom svijetu biće kao da nismo ni živjeli. Kao da nas nije ni bilo. A groblje, samo groblje govori o našoj povijesti, hrvatskoj povijesti.
Franjo u prvi trenutak pomisli „trag današnjeg vremena ove besramne politike prema hrvatskom narodu zarazio je i staricu te govori ono što čuje i gleda na televiziji“. Starica kao da čita njegove misli sjedajući kraj njega reče – ne možeš riječima izraziti užas našeg poniženja, ali kad provedeš nekoliko dana na ovim prostorima osjetit ćeš užas našeg hrvatsko katoličkog poniženja koje nam je nametnuto kroz jednog čovjeka, Željka Komšića. Mi stari znamo to bolje od vas mladih. Osjećamo više srcem, nego što znamo znanjem. Pogledaj – pokaza starica zidove prostorije u kojoj su sjedili – svi su tu.
Franjo nije bio iznenađen slikama osoba dragim starici, ali ono što ga je iznenadilo bila su hrvatska obilježja, izglancana bljeskom sunca u toplini dana, bocnuše ga na neobičan način u srce. Kao da je samo to čekala starica progovori – to je ono što mi imamo i nitko i nikad nam to neće oduzeti. Ovo je živi primjer – starica s komode uze novine i pokaza mu sliku predsjednika države Hrvatske Zorana Milanovića – vidiš o njemu su pričali svašta ali ako si istinski Hrvat ti ćeš kad tad osjetiti to hrvatsko bockanje taj nemir predaka i progovoriti hrvatskim jezikom. A nitko od nas nije glasovao za njega jer svi smo glasovali za Kolindu –tužno izgovori starica nastavljajući – poslije su nam se rugali kad je on pobijedio. Gdje sad nestade to njihovo ruganje. Gdje nestade Hrvatski gubitak. Volimo ga više nego i jednog političara. On je naš pravi hrvatski predsjednik. Bori se za nas Hrvate ovdje gdje su nas svi zaboravili. Kažu da nas HDZ-e vodi u propast. Govore to lopovi, a oni „pošteni“ pa nam nude i daju Komšića koji je sramota i ljaga za sav hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Dok smo živi bit ćemo uz izabranike Hrvatskog narodnog sabora BiH predvođene sada Čovićem i HDZ-om a kasnije možda i nekim drugim, pa ako treba da nestanemo kao narod nestat ćemo zajedno.
Hrvati neće nestati
Ali toga neće biti. Nitko tko je ovdje rođen neće ovo zaboraviti. Vratit ćete se jednog dana. Prave se nove kuće. Dolaze ljudi nakratko ali dolaze i ti si svake godine ovdje a i moji hvala Bogu dolaze i dolazit će. Neko će i ostati u tim dolascima, ali svi ćete se vratiti. Premda i stari, ali vratit ćete se. Uvijek će ovdje biti Hrvata, to znam, to je znala i Marija i spokojno je umrla ostavivši ti taj ključ.
Spremala se za smrt kao što se i ja spremam, umorili smo se u našoj nadi ali je živa i neugasla ta naša hrvatska nada u vaš povratak. Zato sine moj nosi svoj ključ sa sobom ne ostavljaj ga kao što mi ne ostavljamo svoju nadu. Neka ti je pri ruci. Puno je muke i truda uloženo u taj ključ da bi se ostavio, zaboravio. To što ću ti reći sad kažem i svojoj djeci. Ovo nije vaše, nego vaše djece zato se ne smijete igrati s imovinom koja pripada njima i našom nadom koja pripada nama. Tko zna kad će poželjeti živjeti ovdje, a bit će ih koji to žele i od mojih a i od tvojih sine moj. Ne zaboravi taj ključ, u njega je uloženo hrvatskog truda i katoličke vjere toliko koliko ti sad ne možeš pojmiti ali jednog dana će ti se samo kazati. Ne ostavljaj ga sine moj.
Starica ga zagrli te zaplaka tiho jecajući. Zaplaka i on, možda prvi put u životu pomisli, hrvatskim suzama.
Uspomene iz djetinjstva
Kad se Franjo napokon oprostio od starice zalazeće sunce se odbijalo s kućnih krovova, dok su prozorska stakla sijala žuto crvenim sjajem. Starica bi ga više nego rado zadržala i razgovarala do sutona no svojim staračkim iskusnim okom vidjela je da mu treba odmor od umora i sveg proživljenog u posljednjih nekoliko dana. Nije ga uopće iznenadila kad je izvadila pogaču iz tepsije pokrivene krpom. Držeći je jednom rukom drugom je udari skupljenim prstima poluotvorene ruke. Kad se uvjerila da je sve kako treba zamota je u krpu te u već pripremljen ceker stavi je te pruži Franji.
– Napravila sam sarmu. Treba ti nešto jako da pojedeš. A sutra ujutro ću ti doći na kavu.
– Nisi trebala, ali hvala ti. Ostat ću do sutra.
– Naravno da ćeš ostati. Ne žuri, stići ćeš već – reče te ga zagrli na rastanku.
Otvorivši vrata svog doma Franjo osjeti laku drhtavicu od uspomena koje se javiše u njegovoj duši. Gotovo da zaboravi svu bol današnjice koja ga je primorala da se vrati u svoj dom. Uočio je promjene koje je majka učinila u njegovoj odsutnosti. Iako male govorile su o starici sretnoj u svojoj usamljenosti i neprekidnoj borbi za životom. Sve je u tim promjenama ukazivalo da se ona nadala njegovom povratku i da ga je željno iščekivala. Vjerojatno je umrla s tom nadom pomisli. S osjećajem krivnje i molitvom za oprost uđe u sobu te oslobodivši se odjeće leže u krevet.
Budio se tijekom noći dva tri puta ali bi ponovo brzo zaspao. Mračne su lipanjske noći u rodnom selu, na tamnom nebu nedostajala je svjetlost zvijezda a vjetar je s okolnih brda donosio miris kiše dok su se tamni oblaci gomilali u tamnoj tišini. Proljetna svježina sljedećeg jutra ga je probudila. Kiša se ispadala te je vedrim nebom plovilo razdragano sunce. U tišini sobe odzvanjao je samo cvrkut raspjevanih vrabaca. Nije mu se ustajalo, sjećanja su oživljavala u toj raspjevanoj tišini. U početku oskudne uspomene pretvarale su se u bljeskavi sjaj proživljene mladosti. Hrvatska obilježja su ga promatrala s bijelih zidova te ga vukla u slučajeve njegovog djetinjstva, njegove mladosti.
Za trenutak bi zaustavljao svoj zamišljeni pogled na križu, slici svetog Ante, crkvenom kalendaru, požutjelim fotografijama. Vjenčanje, krizma, prva pričest, krštenje. Toliko toga kazanog u toj sobnoj izložbi. Toliko iskazane ljubavi i njegovog prisutnog bola u velikom izgubljenom nedostatku. Sad je već osjećao miris trave koji se miješao sa isparavajućom rosom gonjenom jačinom sunca i u tom mirisu pred njegovim očima kao priviđenje ukaza se prizor iz njegovog djetinjstva.
Trčao je uplakan jer ga je u ljetnoj vrelini dok su kupili sijeno svojom žaokom ubola osa. Otac, majka i brat zastadoše u svom poslu gledajući ga kako uplašen trči prema njima. Majka visoka, mlada, lijepa, rumenog lica širi svoje ruke prihvaćajući ga na svoja prsa.
– Što je drago moje? – pita milujući mu nestašnu kosu.
– Ujela me osa – progovara kroz jecaje.
Otac govori bratu – idi donesi hladan kamen iz potoka požuri.
Brat se ubrzo vraća s kamenčićem kojeg stavljaju na okrugli crveni krug njegove ruke.
– Dobro je žaoka nije ostala, proći će – govori majka.
Sa svog vrata skida zlatan lančić s križem te ga stavlja na njegov vrat moleći zdravo Mariju. Kod njega je nastala promjena u zapanjujućem kratkom vremenu. Nije osjećao strah, a bol se tek naslućivala. Sve to promatra njegov otac oslonjen na vile i smješka se dok stariji sin osjeća toplinu njegove ruke na svom ramenu. Umiren, on sve to promatra svojim djetinjim očima na koje se polako u toplini majčinog zagrljaja spušta tama. Na njegove otvorene oči pada suzna zavjesa a usne mu zadrhtaše u bezglasnom bolnom kriku.
Kava sa susjedom
Prenu se brišući rukom mokro lice. Zvuk kućnog zvonceta privede ga stvarnosti. Susjeda pomisli. Obučen na brzinu, umiven hladnom vodom otvori vrata.
– Hvaljen Isus.
– Uvijek hvaljen.
– Jesi li mi se naspavao.
– Jesam hvala Bogu.
– Hajmo zajedno popiti kavu, ja ne mogu dugo ostati. Danas moram kod doktora, jučer sam to smetnula s uma.
– Ja ću te odvesti.
– Ne moraš, unuk mi je tu. On me je i nazvao inače ne bi ni otišla. Hajde da se kava ne ohladi.
– Ti donijela i kavu.
– Da se ne mučiš, a i žurim. Kavu su pili na prostranoj kućnoj terasi.
– Marija je govorila da mi je samo ovu travu s puta i oko kuće pokositi. To joj je bila želja. Nemaš koga naći, pa to ti je to. Uradi ti to prije nego što odeš.
– Nešto mi se ne radi, pogotovo ne sad.
– Uradi, vidjet ćeš bolje ćeš se osjećati kad kreneš nazad. Kad ideš? – upita starica.
Nakon kraćeg razmišljanja Franjo reče – sutra ujutro.
– Pametno – uzvrati starica.
– Sad moram ići. Zagrli ga i poljubi – ako nešto zatrebaš evo ti ključ uzmi kao u svojoj kući.
– Hvala neće mi ništa trebati – uzvrati.
– Nek stoji – reče ostavljajući ključ na stolu – nikad se ne zna, a i vidjet ćemo se još – izgovorivši to starica se uputi svom domu.
Hrvatski katolički dom
Gledajući je kako odlazi mnogo toga je prolazilo kroz njegove misli i mnoga sjećanja ponovo okupiraše njegov um. Da ne bi samo razmišljao o bolu i tim mislima koje ga nisu ostavljale obavi par telefonskih razgovora te potraži radno odijelo. U šupi je pronašao potreban alat za košenje trave. Radio je predano i bez odmora. Težak rad godio je njegovom prisutnom bolu. Kad je zadovoljan učinjenim poslom zastao, osjeti glad. U kuhinji na sto postavi ugrijanu sarmu te odlomi dobar komad pogače. Sjede za sto, prekriži se „ne sjećam se kad sam to zadnji put uradio“ pomisli. Na njegovom preplanulom licu prekrivenom prljavim tragovima od osušenog znoja, ogledao se umor, ali je jeo s velikim apetitom.
Pogledavajući oko sebe taj katolički dom njegove tužne oči bi dobile toplinu i postajale svjetlije, obuhvaćene zaboravljenim ushićenjem izazvanim tim ugaslim a nježnim pogledima, onih kojih više nema a u njegovim uglovima usta ukazao bi se tek naslućen osmjeh. Zatim mu je pogled pao na obiteljsku sliku i ponovo se na njegovo lice poput sjenke spusti bol, a u srcu osjeti razarajuću tugu dok mu grč poput omče steže grlo, izmamivši suze na njegovom umornom licu.
Zadržao se u kupaonici duže nego obično. Hladan tuš godio je njegovom tijelu kao i njegovoj duši. Ublažene tuge i nakon popijene kave odlučio je da još jednom posjeti groblje. Idući pustom seoskom stazom osjećao je neku nelagodu. Po cesti su se razvukle sjenke naraslih stabala s neobrađenih imanja. Nedostatak mještana vidno se ogledao u seoskim imanjima. S udaljenosti je mogao prepoznati kuće u kojima nije nitko prebivao. Naruženi krovovi, otvorena stajska vrata iza kojih je zjapila crnina. Zapuštena dvorišta otvorenih kapija, zarasla u korov i travu pružala su ružnu sliku nekad lijepih domaćinstva. Tek poneko dvorište je izgledalo kako treba svjetleći svojom urednošću kao što pun mjesec svijetli na pustom nebu. S upaljenim svijećama i teškom tugom oprostio se od svojih najmiliji.
Predsjednik Milanović
Pored jedne od krajnjih seoskih kuća sjedilo je nekoliko seljana. Ugledavši ga domaćin priđe dvorišnoj vratnici te nakon uobičajenog pozdrava ga pozva – hajde pridruži nam se. Bit će nam drago da se malo porazgovaramo.
– Nemam baš puno vremena – pravdao se.
– Za kavu i rakiju imaš. Pa nismo te vidjeli tako dugo. Kad sam te vidio na groblju pomislio sam da ti vidim oca. Hajde ulazi – pozva ga otvorivši vratnicu.
Još dok se pozdravljao s ostalim gostima na vratima se pojavi domaćica noseći stolicu – evo izvoli sjedi. Zahvali se starici te zbunjen sjede na ponuđenu stolicu. Starci su otvorenim divljenjem i sjetom gledali u Franju sjećajući se svoje mladosti dok su drhtavim rukama podizali čaše da nazdrave novopridošlom gostu. Razgovor poče o tome kako se živi u stranom svijetu pa polako pređe na hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini.
– Kako se na ove naše hrvatske muke gleda tamo u tuđini? – upita domaćin Franju.
Taj problem tamo je tako blijed pomisli, a reče – isto kao i ovdje. Teško nam je.
– Slabo ste vi tamo organizirani. Nema vas ni na glasanju, a ni u političkom životu. Dok je Tuđman bio predsjednik, Bog da mu neka dušu prosti bili ste puno aktivniji – reče jedan od prisutnih – on vas je poticao, a sad ste prepušteni sami sebi i zato vas nema.
– Izgleda da je tako – složi se Franjo.
– Sreća je pa imamo opet pravog hrvatskog predsjednika. On je podigao prašinu koja se nagomilala na nas Hrvate – uzvrati starac Petar podižući čašu – za njegovo zdravlje.
– Jest vala, volim ga kao da mi je rod rođeni. A kad se sjetim samo kako su nas proglasili gubitnicima kad je pobijedio na izborima samo zbog toga bih ga izljubio – reče domaćin pa ponovo napuni prazne čaše.
– A zna da kaže ono što treba da se kaže, što jest, jest. Da nam je još jedan takav i eto nam novog izbornog zakona – nastavi hvalu predsjednika Milanovića starac kog se Franjo sjećao ali ne tako jasno.
Dosta dugo u noć vrtjela se priča o hrvatskom pitanju i predsjedniku Milanoviću. Franjo se oprosti od sad već raspoloženog društva – sutra rano putujem. Hvala na svemu i vidimo se.
– Sretan put i ne zaboravi da tamo gdje ideš kažeš, kako volimo našeg hrvatskog predsjednika Milanovića.
– Hoću dosta toga sam shvatio slušajući vas. Laka vam noć.
– Laka ti noć i sretno – uzvratiše.
Žalost bosanskog Hrvata
Kasnije u svom domu razmišljao je o susretu i razgovoru kojeg je razmijenio s tim ljudima i kako se u njemu probudila žalost bosanskog Hrvata. Zašto pitao se? O tom problemu sam znao i ranije. Samo tad nisi jasno vidio sliku tog poniženja. Sad si ga upoznao u njegovoj svjetlosnoj boli. U bolu tih staraca. Bio je svjestan da nikad neće zaboraviti ni najmanju sitnicu njihove nade i njihovog jedinstva probuđenog govorima predsjednik Milanovića.
Stvorena svjesnost ga je nagnala da se osjetio obaveznim da govori o tom probuđenom dobru u koje se uvjerio da postoji; kao i o nametnutom zlu koje se ukorijenilo u laži jednog čovjeka i njegove besramne politike. Kao i to da se sad po tom primjeru Željka Komšića traže podobni Hrvati, prodane duše, da bi se dokazalo da postoje Hrvati koji misle suprotno od stava Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH.
To su uglavnom prevaranti koji se prodaju za malo novca i nimalo vlasti. Takve osobine im je pokazao najveći među njima lider stranke Demokratske fronte, koja broji čak sedamnaest članova i plus deset Liberalno demokratske stranke u Srbiji, njegovog savjetnika Čedomira Jovanovića. Dvije stranke u dvije države dvadeset i sedam članova. Kakva popularnost. I naravno ne smijemo zaboraviti dvjesto tisuća Bošnjačkih glasova koji podržavaju politiku Komšićeve Bosne. To jest, ukinuti Hrvatski narodni sabor i njegov utjecaj na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Pokazati međunarodnoj zajednici prodane Hrvate kao čimbenike političkog života u BiH, odnosno politikantske izmišljotine.
Shvatio je da takve istine treba po primjeru predsjednika Milanovića „objelodanjivati“ kako bi svima postalo jasno o kakvoj se nepravdi radi prema hrvatskom narodu u BiH.
Treba isticati činjenicu da je fundamentalni hrvatski problem u cijeloj Bosni i Hercegovini činjenica da Hrvati, na najvišoj razini vlasti, ne mogu birati svoje političke predstavnike. Ako Hrvati ne mogu birati svoje visoke političke predstavnike, a očigledno je da ne mogu, onda u Bosni i Hercegovini ne postoji elementarno načelo političke ravnopravnosti među njenim narodima. Nastavi li se negirati to elementarno načelo političke ravnopravnosti, Hrvati zaista više nemaju posebnog razloga smatrati se građanima te zemlje iako su njeni utemeljitelji. Upravo je ta istina iznošena Milanovićevim zastupanjima dotakla bosanske Hrvate, dodirnula njihov slobodarski duh i raširila jedinstvo takvih razmjera koje se nije moglo ni pretpostaviti.
Čak i oni dosad bezimeni, slabi, po integritetu beskrajne hrvatske ljudskosti, postali su jaki da bi ostvarili svoje pravo i našli sigurnost u svojim političkim predstavnicima. Hrvati 2. listopada s ili bez novog izbornog zakona moraju položiti ispit s istinom i preko istine o svom hrvatskom zajedništvu i svojoj hrvatskoj domovini Bosni i Hercegovini.
Oproštaj
Franjo je ustao rano. Nebom se razvlačila prozirna magla. Po rosnoj travi se igrao vjetar dok se miris svježine širio nezrelim plodovima okićenih šljiva. Zov sokola natjera ga da podigne pogled na jato uplašenih golubova koji su letjeli nisko iznad brda. Izgledali su kao samo utjelovljenje ljepote dok su letjeli ka seoskim kućama na kojima će naći spas zahvaljujući svojim krilima. U otvoren gepek ubaci svoje stvari. Krenu prema susjedinoj kući da joj vrati ključ i ostavi jedan svoj da ponekad obiđe i prozrači sad napuštenu kuću. Ta misao mu ovlaži bistre oči. Mnogo puta je odlazio ali nikad kao sad s tolikom tugom, sjetom i željom da se vrati. Na seoskoj ulici ugleda malo mnoštvo svojih susjeda. „Ne znam zašto ali nisam iznenađen pomisli“.
Priđe starici Zdenki ispred okupljenih susjeda te je zagrli.
– Pa ostaj mi zdravo. Evo da ti vratim ključ, a ovo je rezervni od moje kuće. Obiđi ponekad.
– Hoću ne brini, svoj nosiš sa sobom – uzvrati starica brišući uplakano lice.
– Nosim – uzvrati.
Pozdravi se i sa okupljenim starcima. Među njih shvatio je to sad, uplela se nova nit međusobne privrženosti, može biti pomisli što sam kroz sinoćnji razgovor postao jedan od njih. Onaj koji se nada i koji živi probuđenim hrvatskim snom. Lak život u tuđini ga je bio odvojio od tog sna. Vozeći u retrovizoru iza sebe je gledao lica koja su ga ispraćala, a kroz otvoren prozor vjetar mu donese glas – sad znaš zašto volimo predsjednika Milanovića.
Ispred sebe u priviđenju ugleda na trenutak lice svoje majke s krunicom u rukama. Molila je za njega. Otac i brat stajali su pored nje. Odluči u tom odlasku da će se vratiti. Neki ljudi nose breme svoje tuge za zavičajem kroz cijeli svoj život, a ja neću. – Zato volim predsjednika Zorana Milanovića.
„Stojim i gledam svijet kroz rešetku. Ne mogu, ne želim da se odmaknem od rešetaka tako je lijepo gledati u žar života kada visoko baca talase na špalir, tako bolno drago što me zvuci poučavaju, koji, smijući se i pjevajući, probijaju rešetke “ Gustav Freding
Fenix-magazin/SIM/ Tonćo Ladan
