Search
Close this search box.
Search

Hrvatske novine Subotica: Bunjevačka patnja

Hr novine suboticaIsmijavanje Hrvata-Bunjevaca sa obje strane granice je išlo do te mjere da je zabranjeno korištenje materinskog jezika

Bunjevcima se obično nazivaju Hrvati koji žive u zaleđini Zadra, Hrvatskom Primorju, Velebitu i Lici te druga skupina koja živi u Bačkoj i to na mađarskoj i vojvođanskoj strani. Zajedničko im je to da i jedni i drugi govore ikavskom štokavicom s novom akcentuacijom. Dakle istim onim jezikom kojim već bar četiri stotine godina pričaju i Imoćani. Po predaji, bunjevački Hrvati su došli negdje iz Hercegovine, obično sa rijeke Bune jer im naziv te rijeke nalikuje na ime. No većina povjesničara sumnja u tu tezu, jer je Buna premali teritorij za takvu seobu, a i u doba seljenja (početak 17. stoljeća) tu se već govorilo ijekavicom. U to doba pojam Hercegovine je bio puno širi jer je većina današnje Dalmacije i jugozapadne Bosne pripadala Hercegovačkom sandžaku.

Bunjevci su dolazili u više skupina na ove prostore pod vodstvom braće franjevaca. Franjevci su vodili velike skupine Bunjevaca, kršnih ljudi na ove ravne prostore, trbuhom za kruhom. Došavši na ove prostore čine djela za pamćenje, a nama za uzor. Zapisano je da su kao dobri borci u ta vremena protjerali turske begove iz ovih krajeva, preko Tise. Tako su Turci bježali od naših pra-pradjedova. Bunjevci su na ovim prostorima zabrazdili prvu njivu, a kao graničari čuvali kršćanstvo od tadašnjih osvajača. Vjerojatno su i tada govorili našom lijepom ikavicom, staro-hrvatskim jezikom i dičili se svojom pripadnošću hrvatskom narodu.

Usponi i padovi Hrvata-Bunjevaca

U proteklim vremenima Hrvati-Bunjevci su doživjeli velike uspone i padove. Jedan od velikih padova je i posljedica potpisivanja Mirovnog sporazuma u palači Trianon nakon I. svjetskog rata između Ugarske i Saveznika, kojim je Mađarska izgubila dvije trećine teritorija, čime su i Hrvati-Bunjevci razdijeljeni u više država. Trianonskim sporazumom Hrvati-Bunjevci od jedne velike skupine postaju manjina, jer su svi priželjkivali ovo područje Subotica-Baja-Sombor.

Skupina Bunjevaca koja je ostala u Mađarskoj trpi razna ugnjetavanja kao i ismijavanja zbog ikavice kojom su se služili. I druga je skupina, koja je potpala pod srpsku asimilaciju, je doživjela sličnu sudbinu. Vršena je smišljena asimilacija Hrvata-Bunjevaca. Ismijavanje Hrvata-Bunjevaca sa obje strane granice je išlo do te mjere da je zabranjeno korištenje materinskog jezika (primjerice čak i u sakralnim objetkima nije dozvoljavana uporaba ikavice, na nadgrobnim spomenicima nije bilo dozvoljeno koristiti svoj materinski jezik).

Rodbinske veze među Bunjevcima sa jedne i druge strane granice su pokidane. Bunjevcima kao doskorašnjim posjedovateljima zemljišta je ista oduzimana i poklanjana novim vlasnicima, kolonistima. Naši salaši su bili čuvari naše ikavice. Na njima, bili oni sa ove ili one strane granice, nitko nije mogao kontrolirati i zapovijedati na koji način će se govoriti. Bunjevci su osnivali i otvarali svoje škole kako bi obrazovanjem svoje djece na ikavici sačuvali svoj identitet. Obrazovanje Bunjevaca na materinskom jeziku je bio trn u oku većinskog naroda, te je ono kratko trajalo. Zato se takve škole zabranjuju.

 Salaši čuvari ikavice

Početkom prošloga stoljeća bunjevaĉki Hrvati su sa radošću dočekali raspad Austro-Ugarske monarhije. Mirnim putem su preuzeli vlast u Subotici još prije dolaska srpske vojske, i postavili na gradsku kuću veliki hrvatski barjak. Ušli su u novu zajednicu slavenskih naroda sa velikom nadom da će bunjevačka djeca napokon moći uĉiti na svojem materinskom jeziku. No vrlo brzo je uslijedilo razočaranje. Tako je odlukom od 30. rujna 1920. godine određeno da će se u prvom i drugom razredu učiti ćirilica kao i u višim razredima, izuzev mjesta gdje živi u većini slavenski živalj katoličke vjere, gdje će se izučavati i jedno i drugo pismo.

Iz ove odluke se jasno vidi da od hrvatskog školstva u Subotici, i uopće u Bačkoj, nije moglo biti ni govora. U mjestima sa većinskim hrvatskim življem nastojalo se postaviti učitelje ili nastavnike naše narodnosti koji bi našoj djeci mogli prenijeti nešto duha naše narodne kulture. Međutim u čisto hrvatske sredine imenovani su učitelji srpske nacionalnosti, i to iz centralne Srbije. U samom gradu Subotici situacija je bila nešto povoljnija. Za ravnatelja subotičke ženske gimnazije je bio postavljen dr. Matija Evetović, koji se nije nikako mogao zaobići jer je bio iznimno istaknuti intelektualac. Uz njega se našao i stanoviti broj prosvjetnih radnika hrvatske nacionalnosti po srednjim školama.

Pri koncu II. svjetskog rata partizanski pokret je silno podržavao hrvatski živalj na ovim prostorima, jer je on bio jamstvo da će ovi krajevi ostati u sastavu jugoslavenske zajednice. Prvi narodnooslobodilaĉki odbor grada za prvog predsjednika izabrao je vođu bačkih Hrvata mons. Blaška Rajića. U odbor za kulturu izabran je Ivan Prćić, gospodar koji je vješto iskoristio svoj položaj te je okupio intelektualce koji su imali završenu učiteljsku školu ali i one koji nisu imali tu naobrazbu. Njima je omogućeno doškolovanje te ih je postavio po našim mjesnim i salašarskim školama. Tako su u tom razdoblju, možda po prvi put u povjesti, u velikoj većini naših škola bili naši učitelji. No to nije dugo trajalo. Čim se vlast konsolidirala, počeli su procesi protiv neprijateljskih elemenata u našoj sredini. Nadaleko su poznati procesi protiv križara u koje je bio uključen veliki broj naših učitelja i nastavnika.

Suđenja i progoni učitelja i nastavnika

Ta akcija je bila usmjerena protiv hrvatske inteligencije i protiv predratnog vrlo jakog križarskog pokreta koji je budio svijest naše inteligencije. Većina tih naših učitelja bila je katoličkog vjerskog odgoja, pa su pokrenuli bilten „Mladi učitelj“. Od tog biltenčića na svega desetak stranica sa isključivo stručnim i pedagoškim sadržajem, koji je ručno, šapirografski umnočavan u dvadeset primjeraka i koji se razdjeljivao isključivo učiteljima, napravljen je slučaj. Dvadeset mladih ljudi, intelektualaca, najvećim dijelom učitelja, bili su osuđeni i sklonjeni sa učiteljskih položaja, a na njihova mjesta, razumije se, došli su iz drugih krajeva, a najviše iz Srbije.

Propadanjem i smišljenom likvidaciom seljaštva, najprije agrarnom reformom, pa formiranjem zadruga, potom drugom agrarnom reformom, velika većina područnih osobito salašarskih škola je nestala. U to vrijeme nastava se odvijala na tzv. srpsko-hrvatskom jeziku. Korištenjem perfidnih metoda danas su uspjeli rasturiti hrvatsko-bunjevački korpus. U školama se sada nameće „bunjevaĉki jezik” čiji tvorci su Bunjevci-NE Hrvati koji su to postali dolaskom Miloševića na vlast. Zadaća im je razbijanje ionako još ne uvedenog u potpunosti obrazovanja na hrvatskom jeziku, gdje naš obrazovni kadar, koji zna kome pripada,nema mogućnosti zaposlenja, djeca u hrvatskim odjelima uče iz ćiriličnih udžbenika, iz kopiranih bilježnica, sami se snalaze prevodeći sa srpskog na hrvatski. Zar to nije kršenje ljudskih prava koja su svakoj nacionalnoj manjini zagarantirana zakonom, samo Hrvati nisu u tu grupaciju uvršteni.

 

Ivan Tumbas / Hrvatske novine Subotica

 

Povezano

Njemački vrhovni tužitelj Jens Romel. Foto: Uli Deck/dpa
U NJEMAČKOJ RASTE PRIJETNJA OD ISLAMISTIČKOG TERORIZMA: Od 700 istraga u 2023. godini njih gotovo 500 bilo povezano s islamističkim terorizmom
Detalj s utakmice Švicarske i Škoteks / Foto: Anadolu
ŠVICARCI BLIZU PROLASKA: Sjajan pogodak Shaqirija u remiju Škotske i Švicarske
Vatrogasci
TRAGEDIJA U ZADRU: U eksploziji smrtno stradalo dijete, dvoje ozlijeđenih
PRAVA U NJEMAČKOJ: Tko ima pravo na naknadu koja iznosi od 332 do 947 eura?
hos
KAZNA ZA ISTICANJE ZASTAVE HOS-A: Zašto bi netko danas u slobodnoj Hrvatskoj državi za nešto takvo bio kažnjen?!
Najmlađi su radosno navijali za "Vatrene"/ Foto: HN Hessen
NAVIJAČKO SRCE HRVATSKE NASTAVE HESSEN: Učenici zajedno pratili utakmicu Hrvatska – Albanija