Povodom Deklaracije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o hrvatskom povijesnom grbu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt i Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ – Zmajskog stola u Splitu, u utorak, 24. lipnja 2025., u dvorani Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu održana je tribina „Hrvatski povijesni grb/ovi“. Na tribini su sudjelovali dr. sc. Mario Jareb i Mate Božić, mag. educ. phil. et hist. Uvodnu riječ održao je Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.
Tribinu je započeo Radoslav Zaradić, koji je pozdravio sve okupljene. Nekoliko riječi pozdrava su uputili i dogradonačelnik Splita, Ivo Bilić i pročelnik za kulturu Splitsko-dalmatinske županije Željko Primorac. Zaradić, osvrnuvši se na podršku Deklaraciji HAZU-a o hrvatskom povijesnom grbu, istaknuo je važnim nedavno uspostavljen Dan hrvatske zastave koji je jednoglasno potvrđen u Hrvatskom saboru. Zamolio je Bilića da Šutu, novog gradonačelnika Splita, podsjeti na obećanje kako će štandarac sa hrvatskim stijegom vratiti na svoje mjesto i predložio da se to napravi na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Također je prisutne upoznao sa životopisima sudionika tribine.
Tribinu je nastavio Mate Božić, koji je održao predavanje „Kada, kako i zašto nastaju šahirana polja hrvatskoga grba?“. Na početku svojeg predavanja Božić je iznio najznačajnije teorije o podrijetlu hrvatskog šahiranog grba od kojih je posljednja predstavljena 2017. godine, a na kojoj se temeljilo i ovo izlaganje. Koautori ove teorije su Božić i Ćosić, a budući je uvrštena i u Deklaraciju HAZU-a o hrvatskom povijesnom grbu te je prihvatio niz povjesničara, smatra se trenutno aktualnim odgovorom povijesne znanosti na pitanje o nastanku šahiranog grba Hrvatske.
Prema toj teoriji, hrvatski šahirani grb pojavljuje se tek potkraj 15. stoljeća. Prethodno službeno heraldičko znamenje Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije u srednjem vijeku bile su tri leopardove glave s crvenim jezicima. Arpadovići su od Bizanta preuzeli simbol lava u hodu, kombinirajući ga sa srebrno-crvenim gredama, te su ga počeli koristiti na svom novcu, zastavama, pečatima i slično. Taj je grb predstavljao osobni grb ugarsko-hrvatskih kraljeva iz loze Arpadovića već od kraja 12. stoljeća. Već sredinom 13. stoljeća zabilježen je iz toga znamenja izvedeni grb s frontalno okrenutim lavljim glavama, heraldičkom terminologijom leopardovim glavama, kao grb hrvatsko-dalmatinskih hercega.
Početkom 15. stoljeća jedna varijanta toga grba postaje grb Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, označujući prostor od Drave do Jadrana. Pod turskom najezdom, krajem 15. stoljeća dolazi do nestanka univerzalnog službenog grba na području Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije te se stvaraju tri različita grba, od kojih su jedan slavonskom plemstvu dodijelili legitimni vladari Jagelovići – grb Kraljevine Slavonije, a drugi je oblikovan pod utjecajem Habsburgovaca – grb Hrvatske. Budući su Habsburgovci bili pretenzijski vladari, taj grb nije bio dodijeljen grbovnicom, nego je ušao u upotrebu heraldičkom praksom, a odnosio se na Kraljevinu Hrvatsku. Prijašnji opći grb – s tri leopardove glave – počeo se od tada odnositi isključivo na Kraljevinu Dalmaciju. Grb Slavonije imao je od 16. do sredine 19. stoljeća status službenog grba triju kraljevina (Hrvatske, Dalmacije i Slavonije). Šahirani grb Hrvatske nastao je prenošenjem simbola tvrđave na štit – tako se prikaz tvrđave stilizira te od doslovnog prikaza zida nastaje mreža kvadrata koju i danas koristimo. U tu je mrežu potom uvrštena boja – crvena i metal (srebro). Nastanak motiva šahiranog grba Hrvatske povezuje se ulogom plemstva Kraljevine Hrvatske koje se poput bedema suprotstavljalo turskoj najezdi krajem srednjega i početkom novoga vijeka. Na pečatu Kraljevine Hrvatske iz 1527. godine prvo polje na štitu bilo je „bijelo“, tj. heraldičkom terminologijom “srebrno” od kraja 15. do početka 16. stoljeća pojavljuje se niz varijanti hrvatskoga šahiranog grba, od kojih je većina započinjala „bijelim“, odnosno “srebrnim” poljem, sukladno tadašnjim pravilima „žive heraldike“ koja je prednost davala metalu (srebrno, tj. „bijelo“) u odnosu na boju (crveno).
Predavanje je nastavio Mario Jareb, koji je govorio na temu „Crveno ili bijelo? Bijelo ili crveno? Stereotipi i suvremeni prijepori oko boje početnoga polja hrvatskoga šahiranog grba“. U prosincu 1990. donesen je Zakon o grbu i zastavi Republike Hrvatske, kojim se uređuje izgled i uporaba službenih simbola RH. Tim zakonom nije zabranjena ni onemogućena uporaba bilo kojih drugih hrvatskih povijesnih nacionalnih simbola. Od 15. do 19. stoljeća na prostoru hrvatskih zemalja najčešće su se koristila tri različita grba – zemaljski grbovi Dalmacije, Slavonije i Hrvatske. Sredinom 19. stoljeća, hrvatski šahirani grb počinje se koristiti kao svehrvatski nacionalni simbol. Od njegova stvaranja pa do 19. stoljeća najčešće se koristio grb s bijelim početnim poljem. Godine 1848.pojavljuje se i nacionalna trobojnica sastavljena od crvene, bijele i plave boje, horizontalno poredane. Dana 5. lipnja 1848. ban Josip Jelačić bio je ustoličen, a upravo je on izabrao hrvatsku crveno-bijelo-plavu trobojnicu s hrvatskim grbom kao simbol banske časti, a s time i kao simbol tadašnje hrvatske države – Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Potkraj 19. stoljeća brojne hrvatske trobojnice sadržavale su hrvatski šahirani grb s prvim bijelim poljem. Iznad grba često se pojavljivala i kruna sv. Stjepana.
Potkraj 1915. Austro-Ugarska Monarhija po prvi put dobiva svoj službeni grb, pri čemu je u dijelu malog grba koji je predstavljao ugarski dio Monarhije hrvatski šahirani grb predstavljao sve hrvatske zemlje. Ta praksa nastavljena je i u grbu Kraljevine SHS, u kojem se, uz srpsko i slovensko znamenje, nalazi i hrvatski šahirani grb s početnim crvenim poljem zbog estetskih razloga. Tijekom međuraća nije bilo prigovora na pretežitu uporabu grba s početnim crvenim poljem, pa su i tadašnje hrvatske stranke, u prvom redu HPSS/HRSS/HSS, ali i HSP, koristili takve grbove. Pa ipak je nastavljeno i korištenje grbova s početnim bijelim poljem.
Dobri primjeri za to su jedna inačica korica poznate knjige „Povijest Hrvata u doba narodnih vladara“ te korice knjige srpskog publicista Čedomila Mitrinovića „Životni krugovi hrvatstva“ iz 1938. Uspostava Banovine Hrvatske značila je i pojavu grba te tvorevine, koji je u obje inačice sadržavao hrvatski šahirani grb s početnim crvenim poljem.
Osnutak NDH 1941. godine donio je i nastanak njezinih državnih simbola. Sastavni dio grba i zastave NDH su hrvatski šahirani grb s početnim bijelim poljem te crvena tropleta vitica s plavim slovom „U“, simbolom vladajućeg Ustaškog pokreta. Izvori koji govore o nastanku državnih simbola NDH upućuju na zaključak da je odabir bijelog početnog polja u grbu NDH bio estetske prirode – plavo slovo „U“ na inačici zastave NDH bolje je izgledalo na bijeloj nego na crvenoj pozadini.
U SFRJ uporaba hrvatskih nacionalnih simbola, poput grba ili trobojnice, često je rezultirala kaznenim prijavama. Tijekom Hrvatskog proljeća 1970-ih najčešće se koristio grb s prvim crvenim poljem. Postoji stereotip da je hrvatsko iseljeništvo uglavnom koristilo grbove iz vremena NDH, što nije točno. Nakon uspostave višestranačkog Sabora, predsjednik Franjo Tuđman osnovao je povjerenstvo zaduženo za izradu državnih simbola RH. U njemu su bili stručnjaci iz područja heraldike, veksilologije, povijesti i drugih disciplina. Zaključili su da bi početno polje hrvatskoga grba trebalo biti crveno, a dr. Jareb smatra da zapravo sve do 2000. nitko nije ozbiljnije povlačio pitanje koje boje treba biti prvo polje u hrvatskom grbu. To je bilo „ne-pitanje“, a razlozi za raspravu o boji početnoga polja su do tada bili u prvom redu povijesno korištenje grba i estetski (dizajnerski) razlozi, a ne politički.
Sabor je rješenje o početnom crvenom polju grba prihvatio donošenjem amandmana na Ustav SRH 25. srpnja 1990. Zakon kojim je usvojen današnji grba (pa i zastava s grbom), koji sadrži i krunu s povijesnim grbovima hrvatskih zemalja na hrvatski grb, donesen je 21. prosinca 1990. Od tada su u uporabi sadašnji službeni grb i zastava Republike Hrvatske. Niti jedna druga inačica hrvatskoga povijesnog grba nije zabranjena, navode iz Hrvatske udruge Benedikt.
Fenix-magazin/MMD/Hrvatska udruga Benedikt
