Umjesto jadikovki o previsokim cijenama na hrvatskoj obali Jadrana, koje su top tema mnogih njemačkih i austrijskih medija, ali i nažalost realni pokazatelji EUROSTAT-a za cijelu EU, odabrala sam isticati ljepote Hrvatske, diviti se našoj kulturnoj baštini i moru šaljući pozitivnu poruku.
Piše: Anita Prka Đurašić
Kako iz zadnjih objavljenih statističkih podataka EUROSTAT-a doznajemo, cijene paket aranžmana u cijeloj EU porasle su između siječnja i svibnja ove godine za 12,4 posto, što vrijedi i za Hrvatsku. Stoga 31 posto hrvatskih obitelji ove godine sebi nažalost nisu mogle priuštiti odlazak na odmor i na more.
Nešto malo manje su brojke na razini cijele EU, oko 19,5 posto, ali u brojkama nešto zornije iskazano to ipak pogađa 38 milijuna zaposlenih ljudi.
Međutim, hrvatsku turističku sezonu 2023. obilježio je osim ovih poražavajućih statističkih brojki za cijelu EU, i val negativnog PR-a o previsokim cijenama u nekim hrvatskim turističkim odredištima. Slikali su se masovno računi s previsokim iznosima i izjave gostiju da više nikada neće doći na odmor u Hrvatsku.
Unatoč svemu tome, a budući sam šest tjedana bila u svom ljetnom domicilu na otoku Šolti gdje sam i dalje radila online bez GO, odlučila sam umjesto negative koja je kontraproduktivna i štetna za turističku sezonu, progovoriti o ljepotama Hrvatske i lokalitetima koje sam ovo ljeto posjetila. Od zlatnog sjaja naše kulturne baštine, prirodnih ljepota do čistog mora, uređenih restorana i domaće hrane.
Prava je šteta da su u pisanjima medija izostali pozitivni primjeri, priča i poruke o hrvatskom turizmu. Tako sam primjerice u Dubrovniku u jednom od najpoznatijih restorana u staroj gradskoj luci platila kuglicu sladoleda, umjesto 3,50 eura koliko stoji za strane goste, platila 1,50 eura koliko stoji „za domaće“. Ista ta kuglica sladoleda „na mom otoku Šolti“ stajala 2,00 eura.
I u Dubrovniku ima restorana koji su skuplji, ekskluzivniji, stoga su im i cijene na jelovniku više, što je kao i svugdje u svijetu tako. Gosti često uđu u skuplje restorane, naruče delikatese a da prije nisu ni pogledali cijene na jelovniku i onda slikaju račun i to objavljuju na društvenim mrežama uz obavezno „više nikada neću doći“. Reklo bi se, rade osobnu promociju na štetu hrvatskog turizma.
Pa ne može se nigdje dobiti pet sljedova jela, jastoge, kamenice, škarpinu itd. a da stoji kao u običnom restoranu ili fast foodu. Što se tiče fast food kategorije, ili kategorije Pizzerije, primjerice s pršutom i rikulom uz Pecorino sir u dubrovačkoj gradskoj luci stoji 15,00 eura, što stvarno nije toliko da bi netko rekao neću više doći u Hrvatsku.
Ima ponešto za svačiji džep!
Što se tiče cijene ulaznica za našu kulturnu baštinu, muzeje, i sl., moram reći da se velik dio gostiju prije dolaska na destinaciju loše informira i ne uspoređuju cijene.
Ako se zna da se može za četveročlanu obitelj kupiti jednu obiteljsku ulaznicu u Dubrovniku za 45,00 eura, koja pokriva posjet čak 10 muzeja, umjesto da za svih četvero plaćate na ulazu svakog od tih muzeja pojedinačno, onda se to ne čini tako skupo. Besplatno se u Dubrovniku možete razgledavati sakralnu baštinu, a hodanje na +35°C po gradskim zidinama se naplaćuje 35,00 eura po osobi.
Posjet gradskim zidinama može se ostavite i za hladnije doba godine ili odustanite u korist nečeg drugog što bi se za te novce moglo posjetiti. A vjerojatno bi ostalo još nešto od tog novca za sladoled.
Što se tiče parkinga, plaća se po 10 eura po satu za otvoreni parking na Pilama, a još više stoji parking u garaži hotela Imperial.
Da se umjesto toga za posjet staroj jezgri Dubrovnika izabrao javni prijevoz koji stoji 2 eura po osobi, ili još bolje sa nešto skupljim Uberom koji primjerice sa Babin kuka doveze ravno pred ulaz na Pile stoji desetak eura za tri osobe.
Ili Uberom iz Mlina do Dubrovnika se Uberom vozi za petnaestak eura. Naravno, ima i onih taksista koji svoje usluge naplaćuju skuplje, ali svi imaju izbor hoće li izabrati vožnju osobnim vozilom u Grad ili koristiti uslugu javnog prijevoza, Ubera ili mreže raznih udruga taksija.
Naravno, uvijek ima i nečasnih primjera u praksi, pogotovu kod pojedinih restorana ili iznajmljivača soba gdje su cijene postavljene znatno iznad ponuđene kvalitete.
A takvi su najčešće najlošiji PR za hrvatski turizam. Nažalost, takvih ima, ali su manjina u odnosu na pozitivne primjere naše hrvatske turističko-ugostiteljske ponude.
Uslužnost, gostoljubivost i ljubaznost, uz odgovarajuću cijenu, je ono što će gosti uz čari naše obale ponijeti sobom kao doživljaj kojeg će prepričavati drugim, potencijalno novim gostima koji će doći dogodine.
To je uz prirodne ljepote, kristalno čisto more, znamenitosti i kulturnu baštinu s liste UNESCO-a,…bolje nego da nam gosti s odmora u Hrvatskoj sobom uslikane račune i ljutnju na previsoke cijene.
Kada bi druge zemlje imale ono što ima Dubrovnik, Korčulu, Split, Šibenik, Zadar, Opatiju, … ne bih smetao ni negativan PR o cijenama sladoleda i ostaloga u Hrvatskoj.
Fenix-magazin/SČ/Anita Prka Đurašić
