Tko kaže da škola mora biti između četiri zida? Učenici hrvatske nastave u inozemstvu iz Hessena pokazali su da se najljepše lekcije uče na putu – kroz miris mora, zvuk valova, kamen stare dalmatinske ulice i osmijehe koji spajaju domovinu i svijet.
Piše: Katarina Ivišić
Od 13. do 17. listopada 2025. proveli su pet nezaboravnih dana putujući kroz srednju Dalmaciju i Liku – od Zadra do Sinja, Šibenika, Splita i Teslina Smiljana – na putovanju koje će pamtiti zauvijek.
Nakon dugog noćnog putovanja iz Njemačke, prva postaja bio je Zadar – grad koji istovremeno diše prošlost i budućnost. Uz stručno vodstvo razgledali su stari grad, prošetali uz kamene zidine i posjetili Muzej antičkog stakla, a zatim se zaustavili ondje gdje se priroda pretvara u umjetnost – kod Morskih orgulja i Pozdrava Suncu. Dok su valovi svirali, a sunčeve zrake plele boje svjetla po pločama, djeca su tiho rekla ono što su svi osjećali: „Kao da nam more govori – dobrodošli kući.“
Sljedeći dan vodio ih je u srce dalmatinske unutrašnjosti – u Sinj, Klis, Salonu i Trogir. U Sinju su zavirili u Muzej Sinjske alke, oživjeli priče o viteštvu i ponosu, razgledali crkvu Gospe Sinjske i alkarsko trkalište. Na Kliškoj tvrđavi, iznad Splita, zamislili su hrabre junake koji su stoljećima branili domovinu, a u Saloni su kročili stazama starih Rimljana. Dan je završio šetnjom kroz čarobni Trogir – grad koji izgleda kao da je zaustavljen u vremenu, s kamenim ulicama, katedralom sv. Lovre i mirisom mora koji se uvuče pod kožu.
Treći dan bio je posvećen Šibeniku i njegovim prirodnim čudima. Vožnja brodom kroz kanal sv. Ante do Tvrđave sv. Nikole bila je prava mala avantura, a pogled na grad sa morske strane oduzeo je dah svima. U Šibeniku su razgledali veličanstvenu Katedralu sv. Jakova, šetali starim ulicama i upijali svaki detalj ovog kamenog dragulja. Poslijepodne ih je dočekao Sokolarski centar u Dubravi – mjesto gdje priroda i hrabrost idu ruku pod ruku. Tamo su upoznali sokolove, orlove i sove, naučili o njihovom životu i zaštiti, a neki su se čak odvažili držati sokola na ruci – s ponosom i širokim osmijehom.
Četvrtog dana na redu je bio Split, živahan, topao i uvijek poseban. Posjet stadionu Poljud probudio je sportski duh u svima. No prava čarolija dogodila se tek nakon obilaska, kad su učenici, na izlazu, kroz ogradu ugledali – prave Hajdukove igrače! Livaja, Rebić i ostatak momčadi upravo su trenirali, a djeca su ih, ushićena, počela pozdravljati i mahati. Nogometaši su im uzvratili osmijehom i mahanjem, što je izazvalo val oduševljenja – uzvici „Evo Livaje!“ i „Maše nam Rebić!“ orili su se dvorištem Poljuda. Taj kratki susret, iako iza ograde, bio je dovoljan da se mnogima ureže kao trenutak dana. Šetnja kroz Dioklecijanovu palaču, Peristil i Rivu bila je potom poput putovanja kroz stoljeća. Grad je vrvio energijom, a učenici su, usput učeći o povijesti i arhitekturi, shvatili zašto je Split – grad koji se ne može samo vidjeti, nego i osjetiti. Nakon ručka slijedio je odlazak u Nacionalni park Krka, gdje je priroda preuzela glavnu riječ. Šum slapova Skradinskog buka, miris borova i igra svjetla na vodi učinili su da se svi na trenutak zaustave i jednostavno – uživaju.
Posljednji dan bio je posvećen genijalnosti i miru. U Smiljanu su posjetili Memorijalni centar „Nikola Tesla“ i kroz pokuse i interaktivne izložbe naučili kako su Tesline ideje osvijetlile svijet. Oduševljeni su promatrali iskre koje preskaču između elektroda, kao da se i sama znanost odlučila pridružiti njihovom veselju. Na kraju putovanja zaustavili su se u Dolini Gacke, u Majerovom mlinu, gdje su mogli vidjeti kako se nekada mljelo žito i gdje je vrijeme, barem na trenutak, usporilo svoj ritam.
Na kraju, upućuje se velika zahvalnost svima koji su ovo nezaboravno iskustvo učinili mogućim. Ekskurziju su s mnogo truda i ljubavi organizirale Ivana Ćenan i Darija Branda, a tijekom putovanja djecu su s pažnjom i radošću pratili roditelji Jerko Abramović i Ivana Matić te učiteljice Mila Franić, Katarina Ivišić i Nina Pavić Colić. Posebna zahvala ide i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, koje podržava ovakve projekte i omogućuje učenicima hrvatske nastave u inozemstvu da domovinu dožive na najljepši mogući način, kao i Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji je dijelom financirao putne troškove učenika i time značajno doprinio ostvarenju ovog putovanja.
Zahvaljujući svima njima, učenici su iz Hrvatske ponijeli ono najvrjednije – uspomene koje će pamtiti cijeloga života, ponos na svoje korijene i osjećaj pripadnosti domovini koja ih uvijek dočekuje raširenih ruku.
Fenix-magazin/SIM/ Katarina Ivišić
