U svom najnovijem tekstu, Željko Mršić bez zadrške secira “hrvatsku političku nepismenost” i duboko ukorijenjene probleme nacionalnog identiteta kroz povijest. Autor nudi beskompromisan pogled na utjecaj vanjskih sila, ulogu Crkve u Hrvata te kompleksne geopolitičke odnose u okruženju, kritizirajući servilnost domaćih elita. Kroz prizmu povijesnih propusta i suvremenih izazova, Mršić postavlja ključno pitanje o budućnosti naroda u trenutku koji vidi kao “priliku koja se ukazuje jednom u tisuću godina”.
Piše: Željko Mršić
Konačno treba reći „popu pop, a bobu bob“ kako bi to rekli „braća“ Srbi.
Politička nepismenost i sustavno slabljenje elite
Osnovni i najveći problem Hrvata kroz stoljeća je čuvena hrvatska politička nepismenost pošto je neprijatelj, a to su bili svi u okružju kao i oni od značaja u Europi, sustavno eliminirao na sve načine bilo koga tko bi voljom i duhom imalo odskočio u ovoj močvari.
Tako bi sustavno sprječavali okupljanje misleno sposobnih i voljnih osoba za ostvarenje političkih ciljeva trajnim uklanjanjem upravljačkog sloja društva u Hrvata. Naravno, tomu su jako doprinosili i mnogi servilni i usko-interesno ograničeni likovi kojih je bilo napretek kod nas kao što ih ima i sada u velikom broju. Spremni su za svoj sebični interes žrtvovati i najbliže, a mnogi u strahu nisu sposobni ni „progledati“, a kamoli djelovati.
S druge strane stoji i ozbiljno pitanje: za koga se ovdje žrtvovati, za hrpu sebičnjaka, korisnih idiota te neodgovornih lopuža i mlitavaca koje su dugotrajnom „in-filtracijom“ i selekcijom proizveli neprijatelji, a preko kojih i dalje ovdje imaju utjecaj na vlast?!
OSVRT: Opasnost za svećenika nije nedostatak moći i znanja, nego nedostatak unutarnje dosljednosti
Uloga Crkve
Crkva u Hrvata, iako je održavala narod na okupu, odigrala je često izrazito negativnu ulogu u hrvatskoj politici, jer se gotovo potpuno oslanjala na stajališta Vatikana ne poimajući kako je tamošnja talijanska struktura najčešće bila nezainteresirana za sudbinu malih naroda, a posebno neprijateljska prema Hrvatima od samih početaka naših odnosa.
Tragikomično je kad se povjesničari u Hrvatskoj pozivaju, između ostalog, na izvore kao što su zapisi Tome Arhiđakona, autora koji je Hrvate nazivao pogrdno Gotima, u tadašnjem talijansko-katoličkom leksiku „primitivnim divljacima“ (Schiavoni) i otvoreno ih držao zaostalim i odbojnim narodnim podrijetlom kojeg su Talijani uporno pokušavali asimilirati. Svi ti tzv. povijesni izvori nisu uopće kredibilni niti „ozbiljni“, jer su pisani iz neprijateljske vizure i s istim takvim namjerama.
Posebice za Mussolinijeve vlasti koje se ni danas ne odriču. Isti fašisti samo nešto manje upadno crno odjeveni i dalje su bliži sličnoj srpskoj četničkoj politici sve do danas kao što su i mađarski političari od Kallaya i domaćih mađarona nastojali raskomadati i podijeliti Hrvate na više zemalja.
Jednako ne cijene hrvatsku politiku što se i sama „plemenski“ dijelila na Bosance, Hercegovce, Zagorce, Dalmatince i Slavonce. Kao uostalom i austrijski koji to sve isto misle i čine samo sofisticiranije i licemjernije.
Bez pravih saveznika
Dakle, Hrvatska doslovno nema ni jednu politički relevantnu silu ili barem privremenog partnera koja bi joj bili naklonjeni u slučaju sukoba u okružju. To sigurno nisu ni Francuska ni Njemačka od kojih kupujemo oružje po najvećim cijenama, a zauzvrat ne dobivamo ništa.
Glupavo uporno umiljavanje „mace“ oko nogu „gazde“ za malo mlijeka ostavlja jako loš dojam u političkoj javnosti i pojačava sklonost takvih na još veće iskorištavanje ovog jadnog naroda.
Velikim silama smo potpuno nepotrebni osim jednokratne uporabe što vrijedi kao pravilo i za ostale male narode. Ostali su nam jedino Albanci kao suradnici, jer i sami nemaju prijatelja u okružju.
Kontrast političkih strategija: Primjer srpske politike
Srbi su većinom izrazito primitivan i zaostao narod, ali politički predvođeni potpuno jasnim i nedvojbeno smislenim i dosljednim interesnim politikama vladajućih struktura poduprtih od SPC kao otvoreno i izravno propagandne nacionalne organizacije uključene u politička zbivanja u Europi i svijetu na svim razinama i tako su stoljećima ispred Hrvata. Istodobno su vješto surađivali na svoju korist i s Ruskim i s Britanskim carstvom bilo u masonskom ili komunističkom obliku.
Naravno, uz stečenu prijetvornost koju su preuzeli iz iskustva s istočnim zavojevačima (Osmanskim) kao i s onim zapadnim (jednako germanskim kao i romanskim).
Treba naglasiti posebnu važnost tajnih službi u svijetu koje nisu samo službene, nego najviše neslužbene strukture koje održavaju ravnotežu u međunarodnim odnosima, a to kod nas uopće ne postoji osim kao forma za političko pokriće održanja domaće vlasti. Jadnim domaćim tzv. „analitičarima“ koji ne vide ni ono što im je ispred nosa nikako nije jasno kako su oni mogli „uz rakiju“ pridobiti Papu Franju na obustavljanje kanonizacije kardinala Stepinca zbog interesa neprijateljskih struktura iz ortodoksne crkve koja negira vodstvo Vatikana, što je jedinstven slučaj u povijesti.
Između intelektualne inferiornosti i političke spretnosti
Dakle, Vatikanu je važniji bilo koji saveznik Ruske crkve te je spreman žrtvovati bilo kojeg Hrvata pa i onog koji je odbio suradnju s komunističkim režimom zbog vjernosti Papi i tako postao žrtvom.
Čak i danas neki biskupi ovdje usredotočeni na svoju „karijeru“ nisu sposobni ili ne žele sagledati sve te svima očite okolnosti i ravnati se prema njima. Toliko o integritetu predvodnika i hrvatskoj političkoj pameti. Na koncu, Vučić isto misli što i predvodnici SPC i oni Srbi koji navodno politički surađuju s hrvatskim vlastima, a podupire ih ogromna većina srpskog naroda koja je odgajana na neprijateljstvu i podcjenjivanju Hrvata. Tuđman je bio ishodište iskonske težnje Hrvata te tako odgovor Božje providnosti, ali je prije morao proći „političku obuku“ u Beogradu koju nikada ne bi mogao steći u Zagrebu. Diploma bilo kojeg fakulteta pa ni doktorat nisu jamstvo političke razboritosti i sposobnosti što često dovodi u inferioran položaj obrazovane u odnosu na politički „vudrene“ i spretne.
Otud stalno čuđenje navodnih intelektualaca kako to „polupismeni i opskurni tipovi“ upravljaju njima u tzv. demokraciji. Prelistajte samo biografije istaknutih političara i utjecajnih osoba pa će vam sve biti jasno.
Pogledajte samo Baske, Bretonce, Katalonce i mnoge druge narode koji sa žalošću mogu konstatirati neizvjesnu budućnost radi svojih povijesno propuštenih prilika ili sudbinskih promašaja ovisno kako na to gledate. Sadašnja vlast se nešto bolje snalazi u međunarodnim odnosima, ali je velik unutarnji otpor istih onih predstavnika neprijateljskih „vanjskih silnica“ što nisu nikad odustale ni prestale raditi na našem uništenju.
A nama se ukazala prilika kakva se ukaže jednom u tisuću godina i novu gotovo sigurno nećemo dobiti. No, uz Božju pomoć i nešto domaće pameti i odlučnosti sve je moguće.
Fenix-magazin/MMD/Željko Mršić
