Gospodin Puhovski i njemu slični, „mudri analitičari“, su naučili ići samo jednosmjernom ulicom, te misle kako je to obaveza i drugih građana Hrvatske. U svojim bezbrojnim političkim analizama takvi ne daju nikada prednost razumu pred emocijama. Ne mogu zaboraviti stara vremena i prihvatiti činjenicu da žive u svijetu hrvatske demokracije,koji je iza sebe ostavio diktature fašizma i komunizma.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Svaki pokušaj hrvatskog čovjeka da napravi odmak od komunističkog jednoumlja, promatraju Puhovski i njemu slični analitičari kao iskorak u desničarske vode. U nesposobnosti da se oslobode prošlih vremena, u kojima su ljudi zbog jedne riječi osuđivan na višegodišnju robiju, vide u svakom domoljubnom iskoraku opasnost od fašizma.
U trenutku kad ne zna što bi spočitao hrvatskim rukometašima, pripisuje im gospodin Puhovski „političku nepismenost“. Očito je da za njega ta „nepismenost“ leži u njihovom patriotizmu, ponosu na krvlju stečenu slobodu. Što su trebali učiniti rukometaši?
Tražiti da im pjevaju partizanske pjesme, ili one omiljene među ljudima s petokrakama i kokardama, koji su devedesetih godina ubijali i palili sve pred sobom u Hrvatskoj i BiH.
Vrijeme je da ljudi poput Puhovskog počnu objektivnije promatrati i prošlost i sadašnjost. Hrvatski narod je skupo platio izvojevanu slobodu i ima pravo na svoje nove pjesme, pogotovo one koje govore o slobodi. Ako su očevi ovih mladih rukometaša desetljećima bili prisiljeni slušati partizanske pjesme, mladi rukometaši to ne moraju više.
Hrvatskom čovjeku je dosta lažnog jugoslavenskog antifašizma
Kao što su za neke Hrvate, a vjerojatno i Puhovskog, partizanske pjesme bile simbol slobode, za ovu mladost su to one koje veličaju stečenu slobodu devedesetih, pobjedu nad četnicima i JNA, kokardom i „velikosrpskom zvijezdom“. Nitko pametan neće zanijekati da su oni pravi hrvatski antifašisti, kakvih je bilo među partizanima, dali svoj doprinos vraćanu Istre i pojedinih dijelova Dalmacije u Hrvatsku.
Nažalost, dobar dio partizana je izdao antifašizam prihvaćajući komunističku diktaturu, koja je osuđena od strane demokratskom svijeta.Samo slijepci, koji sustavno trče jednosmjernom ulicom, ne mogu shvatiti da je komunizam bio veliko zlo, a Josip Broz jedan od najbrutalnijih diktatora 20. stoljeća.
Taj komunistički sustav, koji se hvali antifašizmom, snosi odgovornost za preko stotinu milijuna ubijenih ljudi. Hrvatskom čovjeku je dosta tog lažnog jugoslavenskog antifašizma, koji je spiskao desetke milijardi Eura za izgradnju bunkera i velebnih vila za komunističke funkcionere i njihovog vrhovnog vožda Broza.
Hrvatskom narodu je dosta i onih bijednih kreatura koje slave NDH, dajući Puhovskom i njemu sličnim povoda da se obruše na hrvatski narod, podvaljujući mu skretanje udesno. To da pojedinci svojim izjavama i ponašanjem sramote hrvatski naroda, ne može se zanijekati. Ali to su pojedinci, kakvih u drugim narodima ima na tisuće i milijune. Kad se usporedi utjecaj rigidne desnice u Hrvatskoj s onim u Njemačkoj i Francuskoj, pa i nekim drugim zemljama, može se reći da je jedva primjetljivo. Pa ipak jugonostalgičari, koji mašu zastavama Jugoslavije, vide na svakom koraku ustašluk.
Ne govore o velikoj Srbiji, ali ne prestaju sanjati neku novu Jugoslaviju
Vrijeme je da hrvatska vlast stane na kraj takvima, ali i novinarčićima koji koriste svaku priliku kako bi diskreditirali hrvatski narod. Vrijeme je za preispitivanje političkog djelovanja onih koji se ne odriču komunističke diktature. Ako u Hrvatskoj ne dođe do odlučnijeg suprotstavljanja tim opasnim igračima, koji kontroliraju dobrim djelom i medije, doživjet će Hrvatsku sudbinu Crne Gore. Koliko god se crnogorski patrioti trudili oko očuvanja samostalnosti vlastite države, ona je u dubokom zagrljaju velikosrpske politike, iz koje se vjerojatno neće iščupati. Ovi u Hrvatskoj to rade drugačije.
Ne govore o velikoj Srbiji, ali ne prestaju sanjati neku novu Jugoslaviju, na što upućuju i nedavne demonstracije protiv navodnog hrvatskog fašizma. A Jugoslavija, u bilo kojem obliku, nije ništa drugo nego uvećana Srbija. Razlog više i za one na desnici da se uozbilje i ne daju povoda opasnim jugonostalgičarima, koji se često skrivaju iza antifašizma.
Njih ne smeta današnje četnikovanje u Srbiji, čega ima u izobilju. Ali zato vide u hrvatskom narodu na svakom koraku pojavu fašizma. Takvim treba jasno poručiti da Jugoslavije više nema, a nema ni Tita. O jednom i drugom mogu sanjati doma, ali ne u i javnosti. Nisam nikakav ljubitelj Thompsonovih pjesama, ali nemam ništa protiv njih. A zašto bih i imao. Govore o časnoj borbi hrvatskog naroda protiv velikosrpskog neprijatelja, onih koji su u Vukovaru i Srebrenici pokazali tko su i što žele.
Desetljećima nije se usuđivao hrvatski čovjek naglas reći da je Hrvat, jer mu se istog trenutka spočitavalo da je ustaša. Zar je moguće da se to događa i danas? Ne vidim danas u hrvatskom narodu previše nostalgičara za ustaštvom, ali se zato na svakom koraku može uočiti one kojima smeta ona Hrvatska koja je ponosna na svoju izvojevanu slobodu.
Kad se jednom narodu uskrati ponos na izvojevanu slobodu, počinje njegova ugroza. Vrijeme je da se hrvatska politika postavi odlučnije prema onim malobrojnim koji sanjaju ustaške snove, ali i onim mnogobrojnim koji nikako da zaborave komunizam i Jugoslaviju.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
