Ljiljana Đalok (44) likovna je umjetnica iz Ulma, te odnedavno ponosna vlasnica priznanja koje je dobila u Bad Homburgu na dodjeli nagrada Večernjakova domovnica, a koje se dodjeljivalo izvan konkurencije u izboru Večernjeg lista za najpopularnije Hrvate u iseljeništvu.
Piše: Marijana Dokoza
Priznanje joj je dodijelio Večernji list i Fenix-magazin.de za njezin dugogodišnji rad i doprinos hrvatskoj zajednici u Njemačkoj, a Ljiljana kaže kako je prije svega sretna i ponosna što se njezino ime našlo među nekoliko poznatih imena u Njemačkoj.
– Jako sam ponosna, meni to priznanje puno znači, kaže Ljiljana.
No, još je značajnije priznanje koje joj se treba odati za sve ono što je prošla tijekom svog života, a koji joj od rane mladosti pa do danas nije bio nimalo lak.
Ljiljana je rođena u Vojvodini. Djetinjstvo je provela u malom mjestu Morović, na obalama rijeka Bosuta i Studve. Godine 1991. u selu je bilo tek oko trećine Hrvata od ukupno 2.500 stanovnika, a danas je i taj broj prepolovljen. Ostali su većinom stariji žitelji, dok su mlađi otišli u Hrvatsku, a ima i onih koji su došli u Njemačku ili otišli u druge zemlje diljem svijeta.
– Imala sam samo 13 godina kada sam doživjela traumu jer sam s obitelji protjerana iz vlastitog doma zbog ratnih zbivanja. Izgubili smo sve što smo imali i počeli novi život u Hrvatskoj od nule. Odselili smo u Osijek, gdje sam završila Školu za tekstil, dizajn i primijenjenu umjetnost, prisjeća se Ljiljana.
Izbjegli ubojstvo
Kaže kako joj je puno puta u životu bilo teško, ali bi se u tim trenutcima prisjetila te večeri kad su pobjegli iz svog doma u Vojvodini i uvijek iznova shvatila koliku su sreću tad imali, jer su izbjegli smrt.
-Zločinci su te večeri nekim čudom pomislili da nisu stigli na pravu adresu. Mislili su da su pogriješili kuću te su otišli. Zbog te slučajnosti znam da sam danas živa i često se toga sjetim u teškim trenutcima i tada mi svaki problem postaje nekako rješiv, iskrena je Ljiljana.
A teških trenutaka u životu ova je žena itekako imala. I sve ih je nekim čudom uspjela prebroditi.
-Prvi teški zdravstveni trenutak u životu bilo je saznanje da mi je jedan bubreg otkazao kad sam imala samo 19 godina. Iako puna života, ležala sam tjednima u krevetu uz bolove koje mi nije ublažio niti jedan lijek koji sam u to vrijeme primila. Dobro se sjećam kako sam se molila Bogu da umrem jer su mi bolovi bili neizdrživi. No, u jednom trenutku, počela sam drugačije razmišljati. Umjesto negativnosti, usmjerila sam svoje molitve u ozdravljenje i vjerovala u to. Obećala sam sebi, kad ustanem iz kreveta, slavit ću svaki dan dok hodam i biti sretna, prisjeća se Ljiljana.
Liječnik joj je savjetovao neka se više ne bavi sportom te kazao kako ne smije raditi nikakve teške poslove.
-Rekao je kako moram jako paziti na sebe i živjeti bez stresa, govori Ljiljana.
No teške fizičke poslove, kaže, morala je raditi, a sportom se htjela baviti i u tome uživati.
-Pjevala sam i plesala i pokušala živjeti život koji me ispunjava, a ne život u kojemu mi je puno toga zabranjeno, kaže Ljiljana.
Novi udarac
Nekoliko godina kasnije, uslijedio je novi udarac.
-Sumnja na rak dojke i operaciju tumora, bila je za mene nova situacija s kojom sam se trebala suočiti. Nisam htjela čak ni da mi najbliži išta znaju o tome, jer mi se činilo da ću ih morati sama tješiti zbog opet nečeg ružnog što se meni događa, a za to nisam imala snage u tom trenutku. Snagu sam čuvala za sebe kako bih lakše prebrodila sve to. To sam riješila, zaboravila i krenula dalje, kaže ova hrabra žena.
U Hrvatskoj je godinama radila kao menadžer prodaje za Slavoniju i Baranju. Njezina je obitelj stvorila novi dom u Gunji.
– Roditelji su nastavili raditi ono što su radili i u Vojvodini, odnosno na svojim novim poljima. Sestra, brat i ja smo pomagali. Izgradili smo veliki voćnjak sa oko 5 tisuća stabala jabuka, krušaka, šljiva…Konačno smo trebali početi uživati u plodovima svoga rada, ali nažalost, ponovo se dogodila tragedija. Dogodila se poplava i uništila sve. Taj vikend smo svi bili u Njemačkoj u gostima i gledali smo na vijestima reportaže iz Gunje. Svi naši auti, traktori, kamiončići, sva mehanizacija, kuća , voćnjak …. sve je bilo pod vodom.Udaljeni stotinama kilometara, nemoćni…sjedili smo i plakali, prisjeća se Ljiljana.
Srce me je boljelo dok sam gledala roditelje
Kaže, kako ju je srce boljelo dok je gledala svoje roditelje, a u tom trenutku doista nije znala kako prihvatiti činjenicu da su opet, po drugi puta u životu ostali bez svega.
-Kako još jednom početi od nule i odakle, bilo je teško naći ideju.Poslali smo brata da ode kući spasiti što se spasiti da, gliserom su ga spasioci dovezli u dvorište pred potopljeni kućni prag. Mi smo u neizvjesnosti sjedili i čekali. Odlučili smo vjerovati da će život u Gunji ponovo biti moguć i da ćemo ostati. Uz veliku pomoć i rad te ogromno strpljenje, polako, ponovo smo gotovo sve izgradili. Svako stablo iz voćnjaka je izvađeno i nakon toga, zasadili smo nova stabla. U toj situaciji, održala nas je vjera, nada i ljubav koju smo u obitelji uvijek njegovali i na tome sam izuzetno zahvalna svojim roditeljima, kaže Ljiljana.
Godinu dana nakon te poplave Ljiljana je dobila još jedan udarac. Ostala je bez posla i nakon 15 godina rada u prodaji, dogodila joj se situacija u kojoj nije znala kuda krenuti i što raditi.
Dolazak u Njemačku
-Pronaći adekvatan posao postalo je jako teško, pogotovo na radnim mjestima za koje sam ja bila kvalificirana. Vidjela sam mnoge ljude koji su odlučili otići u inozemstvo govoreći kako u Hrvatskoj ne vide više perspektivu.Puno sam razmišljala i donijela odluku. Teško je bilo, ali spakirala sam dva svoja kofera i bez znanja njemačkog jezika došla u Njemačku, u grad Ulm, te uz pomoć rodbine pronašla prvi posao i smještaj. Krenula sam od nule,opet ispočetka, po treći put u životu u svojoj 36. godini, govori Ljiljana.
Tražila je poslove koje bi mogla obavljati bez znanja njemačkog jezika, što i nije bilo jednostavno.
-Nije mi bio problem raditi u restoranu, u kuhinji ili čistiti dok ne savladam osnove njemačkog koji su mi potrebni za kako bih mogla pronaći nešto bolje za sebe. Nisam dopustila da me definira to što radim kako bih preživjela, niti da me to učini nesretnom. To sam prihvatila jer sam znala da moram, a duboko u sebi, znala sam tko sam i vjerovala sam u sebe. U gradu Ulmu nisam imala prijatelja. Nikoga za popričati ili popiti kavu. Bila sam usamljena, prisjeća se Ljiljana.
Dok je razgledala jednu izložbu slika, Ljiljana se odlučila posvetiti umjetnosti.
-Cijeli život sam voljela crtati i to sam uvijek radila ako bih imala vremena.No ovaj puta, odlučila sam da mi to bude prioritet. Učlanila sam se u udrugu CroArt iz Stuttgarta. U nekoliko mjeseci naslikala sam 30 slika. Nekoliko slika koje sam prije radila, poslali su mi roditelji iz Gunje. To je bilo dovoljno da uz pomoć kolega iz udruge organiziram svoju prvu samostalnu izložbu slika i predstavim svijetu svoju umjetničku stranu. U tom trenutku osjećala sam ogromnu sreću iako nisam imala planove za dalje u tom smjeru, govori Ljiljana.
Nisam znala kako se suočiti s onim što se dogodilo
No, život joj je ponovno zadao udarac.
-Nekoliko puta sam u Njemačkoj završila u bolnici sa raznim dijagnozama a najgore od svega je bio moždani udar. Ležala sam u šok sobi i zamolila sam obitelj za razumijevanje, te da me ne zovu i ništa ne pitaju dok se sama ne javim kad smognem snage za razgovor. Pozitivu sam uvijek nalazila i izvlačila ju iz sebe. No ovaj puta nisam znala kako se suočiti sa ovim meni nepoznatim stanjem. Bila sam jako uplašena. Dva dana nisam mogla razgovarati s obitelji i samo sam plakala. Njemački još uvijek nisam dobro razumjela, no ipak sam pokušavala razumjeti doktore i na razne načine se informirala o dijagnozi. Shvatila sam da me liječnici umiruju govoreći kako ću imati vremena za oporavak i da ću biti 6 mjeseci na bolovanju te kako se nadaju da će sve biti u redu.No pomisao na tako dugo bolovanje mene nije umirila. Nisam znala kako će na tu situaciju reagirati moji šefovi na novom poslu, nisam htjela da mi zbog tako dugog bolovanja daju otkaz, prisjeća se Ljiljana.
Ljiljana je imala sreću jer joj moždani udar nije ostavio veće posljedice.
-Odlučila sam da ću se nakon tjedan dana vratiti na posao i krenuti u teretanu. Prihvatila sam to što se dogodilo, ali želja za nastavkom svog ” normalnog života ” bio je moj cilj, kaže Ljiljana.
Novi ožiljak
Samo nekoliko mjeseci nakon moždanog udara, Ljiljana je doživjela novi udarac. Morala je na operaciju srca jer su liječnici ustanovili kako joj je problem sa srcem izazvao moždani udar.
-Liječnik mi je kazao kako će termin operacije srca biti u veljači. Odmah sam ga zamolila da ako ikako može, termin operacije bude 14. veljače. Pitao me je:” Zašto baš taj datum?” Rekla sam da mi je 14. veljače rođendan i Valentinovo je, te bi mi baš bilo zgodno da na taj dan operiram srce i tako na neki način zaokružim tu svoju priču. Doktor se nasmijao, pogledao u kompjuter i rekao da ima slobodan termin 15. veljače što mi je odmah izmamilo osmijeh na lice, kaže Ljiljana.
Samo desetak dana nakon te operacije Ljiljana je imala svoju izložbu slika.
-Tako sam s još jednim novim ožiljkom, izvukla iz ormara najblještaviju haljinu koja sve to pokriva i unatoč modricama koje su me pekle po tijelu, nabacila sam veliki osmijeh i odlučila zablistati pred gostima koji o tome ništa nisu znali, kaže Ljiljana te ističe kako je srce kao simbol voljela od malena, a nikad nije imala objašnjenje za to.
– Danas, kad mi je život neke stvari pojasnio i kada zaokružim svoju životnu priču, shvaćam kako je za to postojao razlog, kaže Ljiljana koja je u posljednjih 10 godina imala već 11 operacija.
– Svaki put, ležeći u bolnici, motivaciju i snagu mi je davala pomisao na to da ću odmah, prvi dan po dolasku kući naslikati neku sliku. Želja za slikanjem je bila ogromna i to sam svaki put i ostvarila. Bila je to moja utjeha i moja nagrada, kaže Ljiljana Đalok.
Među njezinim radovima je jako puno portreta.
-U početku sam ih radila isključivo u tehnici olovka. To je jedna jako spora i precizna, ali za mene i jako umirujuća tehnika. Kasnije sam počela slikati u bojama. Ponekad, čak i kad je tmuran dan, ja uzmem svoje boje i osvježim ili obojam trenutke koji ostaju u slikama. To mi je postala hrana na neki način i tako obogaćujem svoju svakodnevicu, otkriva Ljiljana.
Život je borba
Ljiljana danas uživa u svome poslu, a u slobodno vrijeme slika. Smatra kako svatko može pronaći nešto što ga veseli i oplemenjuje, nešto što mu daje snage za ono što se mora. Nešto što čovjeka može smiriti i podići u teškim situacijama.
-Užitak stvaranja je moja potreba i meditacija, način na koji se regeneriram i moje utočište, kaže Ljiljana.
U Njemačkoj je organizirala već tri samostalne izložbe slika što joj je omogućilo upoznavanje sa divnim i kreativenim ljudima od kojih je puno naučila.
-Imala sam čast da mi na jednoj izložbi poseban gost bude naš poznati pijanist i skladatelj Matej Meštrović. Danas sam počašćena jer sam dobila priznanje „Večernjakove domovnice“. Sve teške životne situacije dovele su me tu gdje sam sada. One su me naučile strpljenju, osnažile moju vjeru, dale veliku hrabrost i volju za rad. Kada stisnu problemi ili životni preokreti, ja sam se s time prvo suočila, prihvatila i uslijedilo je novo planiranje. Nisam imala taj luksuz da budem u zoni komfora već sam iznova počinjala, što mi se iz današnje perspektive čini kao dar. Borba i neodustajanje postali su moj životni moto. Izuzetno mi je važno što nisam dopustila da život od mene napravi žrtvu. Sreća je bila moja odluka i put kojim sam htjela ići, život koji sam htjela živjeti. Uz mene je uvijek bila moja obitelj i prijatelji koji su me podržavali i vjerovali u mene, i zato se smatram pobjednikom. Veselim se novim izazovima i svakoj novoj izložbi na kojoj ću predano raditi i pripremati ju svim svojim srcem, zaključila je Ljiljana Đalok, žena koju bi svatko mogao uzeti za primjer jer odustati, za nju nikad nije bila opcija.
– Nema odustajanja, život je borba, a boriti se moramo, nekad je ta borba teška, nekad nešto lakša, ali odustajanje nije opcija ma o kakvoj se borbi radilo, poručila je ova hrabra žena.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
