Ona Njemačka u kojoj su Hrvati prije nekoliko desetljeća tražili bolji život i Njemačka u kojoj danas neki drugi ljudi traže to što traže, gotovo da i nije ista. Promijenila se i postala tolerantna tamo gdje ne bi trebala, pa danas poginje glavu i skreće pogled sa surove realnosti s kojom se sve češće suočava i to nauštrb svojih stanovnika i slobode kojom se ponosi. Jer, značenje riječi “sloboda” u velikoj Njemačkoj gotovo je svaki dan sve upitnije.
Piše: Marijana Dokoza
Nedavno mi je jedna 45-godišnja Hrvatica Marija L. iz Mainza (podatci o imenu i prezimenu poznati redakciji) ispričala što se događa u tvrtki u kojoj radi, a nažalost, to nije izdvojen slučaj.
Marija radi u jednoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom. Radi u jednom od ureda te tvrtke, a u skladištu su, osim Nijemaca, zaposleni i radnici podrijetlom iz raznih zemalja.
– Naša firma doista zapošljava radnike raznog podrijetla. Ima nas iz Hrvatske, Srbije, Italije, Maroka. Zajedno radimo s Nijemcima i nikad ranije nije bilo problema. U toj firmi radim već 15 godina, govori Marija.
Budući nije željela javno otkriti o kojoj se tvrtki radi kako ne bi imala problema na poslu, detalje o njezinom radnom mjestu nećemo iznositi.
No, Marija je otkrila kako su problemi počeli kad je tvrtka zaposlila dvojicu Sirijaca koji danas rade u skladištu.
– Moja šefica je zadužena za to skladište. Znači, ona im daje poslove, određuje smjene, njoj se obraćaju kad netko ima problema, ili žele slobodan dan, promjenu smjene, itd. Ona na tom poslu radi već nekoliko godina. No, sad razmišlja o otkazu jer se boji Sirijaca, govori Marija.
Naime, u skladištu rade i muškarci i žene. Mnogi od njih su izrazili nezadovoljstvo jer dvojica Sirijaca ne rade onako kako bi trebalo. Uz to što se jedva sporazumijevaju zbog njihovog lošeg njemačkog govora, Sirijci imaju problem sa ženama.
– Oni jednostavno ne žele raditi ono za što ih moja šefica zaduži jer ne primaju “naredbe” od žena. Prije nekog vremena im je rekla kako će im uručiti otkaz ako se ne promijene i počnu raditi ono što se od njih traži, ali obojica su joj prijetila. Rekli su joj neka se samo usudi “smjestiti im otkaz” pa će vidjeti što će se dogoditi. Iako joj nisu rekli što bi joj se moglo dogoditi, ona se boji bilo što reći jer ju je strah da će je negdje dočekati kad izađe iz firme, govori Marija.
To nije, kaže Marija, normalna situacija.
– Žena im se boji bilo što reći jer ne zna što bi mogli učiniti. Možda ne bi učinili ništa, možda su to bile samo prazne riječi, ali nitko to ne zna. Pogotovo kad vidiš što se sve događa u Njemačkoj. I nitko ne mari. Moja šefica uopće ne želi dalje s tim problemom. Nije rekla niti svojim šefovima, ali ne vjerujem da ne znaju ili da nisu za to čuli jer se o tome u firmi priča. Pa svi znaju kakva je situacija, ali nitko ništa ne poduzima. Na koncu ispada da Sirijci mogu što žele jer ih se svi boje. Onako mršavi, mali, jadni izgledom, a svi ih se boje. Ne znam što će biti dalje, ali oni rade u tom skladištu što žele, dolaze, odlaze kad žele, šefica se boji i ne poduzima ništa i to tako funkcionira već nekoliko mjeseci, govori Marija.
Dokle će tako, ne zna. Čini se kako ne znaju niti njemački političari koji jedni druge krive za nastalu situaciju u Njemačkoj. Dok u zemlji vlada strah od silovanja, ubojstava, napada…, oni se prepucavaju oko toga kako izbjeglice integrirati u njemačko društvo. Uvijek je Njemačka primala izbjeglice, ali nikad je nisu manje poštovali nego danas.
– Može li se netko tko cijeli život uči kako je žena manje vrijedna integrirati u njemačko društvo? Došlo je do toga da kad vidite grupu mladića arapskog podrijetla, osjetite strah i potrebu za distancom. Nedavno sam na ulici vidjela troje mladića arapskog izgleda i dvije djevojčice, mogle bi biti Njemice ili koje druge nacije, ali nisu bile arapskog izgleda. Sjedila sam u vozilu, čekala nekog i gledala što rade. Ništa, radili su ono što i svi mladi. Stajali su na ulici, šalili se, zafrkavali, smijali, ali ja sam ih promatrala i razmišljala kakva je sudbina te dvije djevojčice. Svi su imali oko 14-15 godina, činili su se bezbrižni, veseli. Da dječaci nisu bili arapskog izgleda, ne bih niti obratila pozornost na njih. Ovako, zbog svega što se događa, pomisliš odmah na najgore, iako oni mogu biti dobri, i vjerojatno i jesu, ali, kako biti siguran, govori Marija.
A ono najgore je strah koji je u Njemačkoj sve uočljiviji i ugrožavanje slobode kojom se Njemačka više ne može tako ponosno podičiti. Naravno, ne može se općenito negativno govoriti o svim izbjeglicama arapskog podrijetla koji su u Njemačkoj, no, zbog slučajeva kao što je ovaj s dvojicom Sirijaca u Mainzu, ispaštaju baš svi.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
