Hrvatica iz Frankfurta Ivona T., (34) je cijeli život znala da u Francuskoj živi druga obitelj njenog oca. Dammartin-en-Goële je mali gradić u blizini Pariza čije ime Ivona kao dijete nije niti znala izgovoriti. Ali, znala je da joj je taj grad uzeo oca i da uz rođenu sestru ima još dvije, koje nikad nije vidjela. Dugo im nije znala imena jer se u kući o tome nije govorilo, a oca je viđala samo jedan put godišnje. Jednom, kaže, nije dolazio pune tri godine. Ta očeva druga obitelj sve donedavno nije znala da u BiH njihov suprug i otac ima drugi život.
Očeva majka nije dala da nas on otjera!
Ivonina priča otpočela je kad je imala samo šest godina. Od njenog rođenja , otac je živio i radio u Francuskoj, a majka je s dvije kćeri ostala živjeti u jednom malom mjestu u Bosni i Hercegovini. – Živjeli smo s očevim bratom i njegovom obitelji i s bakom. Otac je radio u Francuskoj i dolazio jednom do dva puta godišnje. Kad je upoznao tu ženu, Francuskinju, posjete su se prorijedile, ali nije krio da je ima. Znali smo kad je dobio djecu, znali smo kad je odlazio na godišnji u Španjolsku ili u Italiju. Pisao nam je, ništa nije krio. Zato ni danas ne razumijem zašto je toj drugoj obitelji krio nas – govori Ivona.
Glavnu ulogu u njenom životu i životu njene majke je odigrala baka, očeva majka. – Kad je čula za Francuskinju, čvrsto je stala uz nas i rekla kako neće dopustiti da nas istjera iz kuće, niti da novu ženu dovede u njenu kuću. S njom se složio i stric, a otac je to prihvatio – priča Ivona.
Oca nikad nitko nije mogao zamijeniti
Ne krije kako stric ipak nikad nije mogao zamijeniti oca, te kako su odrastali u neimaštini. – U kući je bilo puno djece jer stric ima dva sina i kćerku. U onim rijetkim vremenima kad bi otac dolazio, nikad nam ništa nije donio. Niti jednu čokoladicu, a o odjeći ne trebam ni govoriti. Nije se ponašao kao naš otac. Nikad nas nije zagrlio, nije se raspitivao o nama. Postajao mi je stranac pa sam u početku kad bi dolazio osjećala sram od njega, kasnije ljutnju, gorčinu, pitala sam se kako to da voli te druge kćeri, a nas ne? Kao dijete uvijek mislite da ste krivi za ono što se događa s roditeljima. Nikad nisam majci o tome govorila, ali uvijek sam se pitala nisam li ja nešto skrivila kad me neće, kad me ne voli. Kad je otišao od nas, sestra je imala samo godinu dana. Ona ima drugačije osjećaje od mene prema njemu. Zapravo, mislim da ih ni nema. Niti ga krivi, niti ga treba – priča Ivona.
Hodali smo u razderanoj obući do škole i po kiši i po blatu
Prisjeća se vremena kad joj je bilo najteže. – Bila je zima, hladno, padala je kiša i sve je okolo bilo blatnjavo. Do škole smo imali oko dva kilometra, ali smo skraćivali put kroz polja. S još jednom djevojčicom iz susjedstva sam se stiskala pod jednim kišobranom jer nismo imali dva. Dok bi došle do škole bile bi već promrzle i pokisle. Sjećam se kako bi me učiteljica kad bi me vidjela takvu pokislu i promrzlu smjestila pored peći koja je grijala razred i tu bih ostala dok se odjeća na meni ne bi osušila. Izula bih stare tenisice koje su se već počele odljepljivati i prislonila ih uz peć pazeći da se ne vidi ona strana na kojoj su se raspadale jer me bilo sram. Odatle bih gledala svoj razred, svu tu djecu i pitala se što bi otac rekao da me sad vidi? Zar nije čudno, ali i žalosno da se dijete te dobi to pita? Kad danas gledam svoju djecu i njihovu bezbrižnost, shvaćam kako nikad nisam ni bila dijete – govori ogorčeno Ivona.
Htio mi je doći na vjenčanje, ali sam ga otjerala!
No, otac je nije vidio, a majka nikad nije dala da se u kući govori loše o njemu. – Govorila je kako nas voli, ali kako je život takav. Tuđina i daljina učine svoje i kako ga trebamo poštivati jer nam je ipak otac. Kad smo odrasle, predbacivale bismo joj to, a onda bi ona govorila kako nas je odgojila baka i kako zbog nje ne smijemo govoriti loše o njenom sinu. Jer svaka majka vidi kakvo joj je dijete, ali ne podnosi kad joj netko drugi govori protiv djeteta, makar to i bila istina – priča Ivona.
Otac je samo jednom poželio biti u životu svoje najstarije kćeri i to na njenom vjenčanju. – Kad sam se udavala, stric je učinio sve da iz kuće odem dostojno.
Suprug mi je iz sela pored mog, ali je rođen u Frankfurtu i cijeli život tu živi. Javili su ocu da se udajem, a on je htio doći na vjenčanje i predati me. Došao je nekoliko dana prije vjenčanja. Ponašao se kao da je došao s puta. Nije ni osjetio potrebu porazgovarati sa mnom. Rekla sam mu neka se vrati tamo gdje je sve ove godine bio, svojoj pravoj obitelji i neka me pusti. Mislim da se u tom trenutku radije ne bih udala nego da me on preda suprugu ili da mi uopće bude na vjenčanju. Niti u jednom važnom trenutku u životu nije bio uz mene. Ne govorim o rođendanima, prvim danima škole, mature i sl. Govorim o danima kad nismo imali što jesti, a on je odlazio na ljetovanja i zimovanja sa svojom drugom obitelji. Govorim o onim danima kad sam išla u školu, po snijegu, ledu i kiši, kad me vjetar šibao po licu a ja se pitala zašto me ne voli.
Što će mi sad? Nije mi bilo lako reći mu sve to, ali jesam. Nije rekao ništa, niti da mu je žao. Otišao je dva dana prije vjenčanja i više se nismo vidjeli niti čuli – govori Ivona.
Upoznala sam sestre preko Facebooka
Njena je majka sve te godine bila zakonita žena njenog oca. Untač tome što je u Francuskoj zasnovao novu obitelj nikad se nije poželio rastati, niti oženiti s tom drugom. Sve donedavno. – Ne znam što je rekao toj drugoj ženi. Ne znam je li je zanimalo zašto je nikad ne vodi u BiH, zašto je ne ženi, možda je njoj i rekao što je posrijedi, ali tim kćerima nije. Znam to jer su mi se javile preko Facebooka tek nedavno. Starija ima 26 godina. Toliko mi sliči. Sličnije smo nas dvije nego moja rođena sestra. To je nevjerojatno. Rekla je kako su tek nedavno doznali jer da otac zbog mirovine i dobivanja francuske putovnice želi oženiti njenu majku pa je zatražio rastavu braka od moje majke, a onda se doznalo – priča Ivona.
Još se nismo susrele, ali planiramo
Njena je polusestra razočarana i ogorčena zbog oca. Šokirana je onime što je učinio, ali i spočitnula joj je jer joj se svo ovo vrijeme nije javila i pokušala ih upoznati. – Nisam znala znaju li za nas, a i ponos i ljutnja u meni mi nisu dale. Malo me bilo i strah. Ne znam zašto. Tek kad sam dobila svoju djecu počela sam više razmišljati o njima. Do tad su njih dvije meni bile samo netko tko mi je uzeo oca. U nekim trenucima sam bila i ljubomorna na njih, na njihov život s ocem. Ali, sad više ne. Sad ih želim upoznati jer ipak smo sestre. Zamislite, sestre koje se nikad nisu vidjele. Nekad se nimalo nisam pitala jesmo li slične, a sad često odem na njihov Facebook profil i promatram njihov život, njihove slike. Tražim sličnosti na njihovim licima. Ponekad se dopisujemo i razgovaramo o prošlosti, o tome što sam ja radila, što one, razgovaramo i o ocu kojeg više toliko niti ne krivim jer on jednostavno nije znao biti otac. Pa čak ni njima. Dogovorile smo se da se sretnemo ovdje u Frankfurtu u svibnju. Plašim se malo tog susreta, ali i sretna sam jer ću upoznati dio sebe – zaključila je Ivona.
Fenix Magazin/AV
