U Njemačkoj živi oko 500.000 Hrvata koji odlaze ondje još od 19. stoljeća, a iseljeničke udruge trude se da djeca ne zaborave jezik i korijene.
Ljetni praznici završili su u Bremenu, gradu na sjeveru Njemačke, pedesetak ljudi se opet susreće. Grle se i ljube nakon što se nisu vidjeli šest tjedana.
No “Hrvatsku kulturnu udrugu Bremen” već u subotu očekuje nastup na ljetnom glazbenom i plesnom festivalu “Sommerfest in Hastedt”.
“Nastup nas uvijek veseli jer tada možemo pokazati što čitavo vrijeme radimo”, kaže predsjednica udruge Ljiljana Vidović za Hinu. “To je prilika da se pokažemo kao Hrvati i da u Bremenu vide da postojimo”.
Udruga osnovana prije 26 godina obavlja na istoku Bremena posljednje pripreme pred nastup. Prostorom, unajmljenim od lokalne luteranske crkve, odjekuju zvuci tamburice. Djeca u dobi od pet do 13 godina na hrvatskom jeziku pjevaju hrvatske dječje pjesme.
“Baš je lijepo. Družimo se i plešemo”, ističe 10-godišnji Ivan koji je prvo živio u Rimu pa u Bremenu. “Jedva čekam nastup”, kaže u pauzi.
Djeca su uzbuđena. Za samo nekoliko dana obući će pravu hrvatsku nošnju. Vidović priprema koreografiju za još dvije skupine starijih polaznika folklora.
“Želimo da nauče plesove iz svih područja gdje žive Hrvati”, pripovijeda dok se u pozadini čuje dubrovački linđo. Već su svladali korake plesova bunjevačkih Hrvata, Slavonaca i Međimuraca, a uskoro će i one iz Kreševa u BiH.
“Želim da pjevaju, da izgovaraju riječi. Djeca tako uče hrvatski jezik”, objašnjava Vidović, koja je rođena u Zenici.
Jezik je ključan
Upravo je očuvanje jezika među iseljenicima ključno, napose u naraštajima rođenim u Njemačkoj.
“Moja djeca su se uvijek smatrala Nijemcima”, kaže 43-godišnji Danijel Bradić, rođen u Bremenu.
Kada bi im rekao “mi smo Hrvati”, ona bi mu odgovorila na njemačkom: “Ne, mi smo Nijemci. Rođeni smo u Njemačkoj i imamo njemačko državljanstvo”.
Luka (15), Julija (13) i Mateja (10) nisu htjeli govoriti hrvatski. Štoviše, nisu htjeli niti čuti za to.
“Sve dok nisu došli ovdje”, kaže Danijel.
Ljiljana djecu podučava na hrvatskom jeziku, a prevede na njemački ako netko ne razumije.
Luka, Julija i Mateja, okružena drugom hrvatskom djecom, predomislili su se i sada ga žele naučiti.
“Prije smo u kući pričali na njemačkom, a sada miješamo”, napominje otac.
Ovo je bilo prvo ljeto da su djeca na godišnjem odmoru pričala hrvatski. Na Braču su sama naručivala hranu u restoranima i sladoled na šetalištu.
Danijel priznaje da ni on sam 1996. godine nije htio doći u udrugu. Imao je 15 godina, a folklor ga nije zanimao. Ali mu je susjed u zgradi bio Hrvat, k tome suosnivač udruge i bio je uporan. Tvrdio da ondje ima i djevojaka. Danijel se predomislio i na koncu u udruzi upoznao buduću suprugu Jelenu.
“Udruge poput ove imaju veliku ulogu u životima Hrvata”, kaže Danijel čiji su baka i djed došli 1973. u Bremen.
Brakovi i prijateljstva
Hrvatska kulturna udruga Bremen ima oko 70 članova koji se okupljaju petkom od 18 do 22 sata.
Vidović, koja radi u gradu kao službenica, udahnula je novi život udruzi prije dvanaest godina. Okupljanja su bila zamrla zbog odlaska u mirovinu i umiranja starije generacije. Preostali su pak radili i nisu poznavali folklor.
“U početku je bilo teško”, prisjeća se.
Preko Facebooka i Instagrama reklamirala je udrugu. Odlazila je u crkve gdje zalaze Hrvati. “Govorila sam roditeljima da će djeca izgubiti sebe ne budu li znala tko su i što su. Da će zaboraviti Hrvatsku. Pa neka dođu stvarati kontakte međusobno”, pripovijeda.
Sestre Petra (15) i Nika (17) Zdravac, rođene u Otoku pored Vinkovaca, doselile su se 2019. u Bremen jer su njihovi roditelji našli posao. Isti dan su stigle iz istog razloga i sestre Jana (14) i Divamaria (16) Poljan iz Bjelovara. Dolazak u novu sredinu nije im bio jednostavan zbog novog jezika i okoline. Otkako su se upoznale u udruzi, nerazdvojne su.
“Primjećujemo da dolazi sve više Hrvata”, kažu.
Kad su došle u udrugu prije dvije godine bilo je manje ljudi. I djeca su bila manja, a sada dolaze i stariji. “A kada tek drugi vide kako se ovdje dobro pleše, postat ćemo doista velika zajednica”.
Dinamo ili Hajduk?
Udruga je na putu da dostigne rekordnih 105 članova, koliko je imala prilikom osnutka. Najmlađa članica stara je deset mjeseci, a najstariji je 59-godišnji Novica Vidović.
Novica, poput supruge Ljiljane, volontira. Bez njegove stare tamburice, na kojoj je privezana crveno-bijelo-plava vrpca, ne bi bilo ničega. Posebno ne bez glazbe kojom se desetljećima bavi.
“Ne opterećujemo djecu. Želimo samo da budu sretna”, kaže.
Tijekom boravka ondje nitko ne koristi mobitel. Začuđujuće, ali mladima to ne smeta. Plešu i pjevaju u zanosu, a poslije pričaju i druže se.
“Rado prihvaćamo djecu koja ne govore dobro hrvatski. Pokušavamo ih što više naučiti”, kažu sestre Zdravac i Poljan. “Znamo kako je bilo nama kada smo došle u Njemačku i nismo se mogle sporazumjeti”.
Zdravac i Poljan su u Hrvatskoj plesale folklor pa će jednog dana one podučavati ostale.
Ljiljana, koja ih je regrutirala preko Facebooka i roditelja, sretna je što je ima tko zamijeniti jednog dana.
Jedina prepreka opstanku udruge su financije. Kompanija za uređivanje interijera ElbeWesser, u vlasništvu Snježane i Michaela Nefzi, donirala im je novac za majice. Putovanja autobusom na nastupe plaćaju iz članarina.
U udruzi slave rođendane i organiziraju izlete. Djeca odrastaju zajedno ne zaboravljajući porijeklo. Dvojica dječaka, obučenih u dresove nogometaša Marka Livaje i Luke Modrića, ne mogu se složiti hoće li ove godine prvak biti Hajduk ili Dinamo.
“Ovo ovdje ima budućnost”, kaže uz osmijeh Petra Zdravac.
Fenix-magazin/SIM/Hina
