Search
Close this search box.
Search

Hrvati u Australiji i Novom Zelandu emotivno dočekali hrvatske branitelje i predstavu “Kako smo branili Vukovar – bitka za Vukovar”

Hrvati Australije i Novog Zelanda još jednom su pokazali svoje veliko srce koje je pomagalo u stvaranju i obnovi domovine i koje još uvijek kuca za Hrvatsku, rekao nam je Damir Plavšić o svojim dojmovina nakon predstave 

 

U nedjelju 17.10.2017. u dvorani HKC Sv.Leopolda B.Mandića, po 131.put održana je prva hrvatska, edukativna i domoljubna glazbeno-scenska predstava Kako smo branili Vukovar – Bitka za Vukovar, koju su režirali hrvatski branitelji Damir Plavšić i Damir Markuš koji su ovim nastupom završavaju posjet Australiji i Novom Zealandu.

U predstavi sudjelovali su članovi FA Hrvatska Zora, njihovi najmlađi članovi i odrasla grupa koji predstavu oplemenjuje hrvatskom narodnom baštinom koja se ogleda u ljepoti narodnih običaja, nošnjama, plesovima i pjesmama.

Goste iz domovine i sve prisutne, pozdravio je konzul 2.reda, Miroslav Miletić (Generalni konzulat RH u Melbourneu) koji je i osobno sudjelovao u Domovinskom ratu:
“Posebna nam je čast pozdraviti istinske heroje Vukovara koji su od prvog dana svom hrvatskom narodu ponudili sebe a danas su među nama kako bi nam ukazali istinu o djecarazaranju i strahotama kroz koje je prolazio hrvatski narod tijekom Domovinskog rata i ukazali na potrebu da se istina prenese našoj djeci, unucima i budućim generacijama. Poznavanje povijesti svog naroda, siguran je put u budućnost”.

Predstavi i zajedničkom druženju sa hrvatskim braniteljima odazvali su se i svećenici iz hrvatskih katoličkih centara – vlč. Josip Vranješ dušobrižnik centra u Sunshineu, vlč. Jozo Batinić koji je mijenjao vlč Vranješa za vrijeme njegovo zasluženog odmora a koji se uskoro vraća u svoju župu, vlč. Luka Pranjić (Geelong), vlč.Velimir Maglica (Clifton Hill) i s nestrpljenjem očekivani vlč. Bosiljko Rajić koji se upravo vratio u HKC Clifton Hill kao novi, stalni župnik ovog centra.

Hrvatski branitelji Vukovara koji danas žive u Australiji kao i još nekolicina hrvatskih branitelja, došla je također pozdraviti svoju braću po oružju. Među njima susreli smo se i sa Vukovarcem Zoranom Novta iz Geelonga koji se priključio Domovinskom ratu ’94. Na veliko iznenađenje, predstavi i zajedničkom ručku, a kako bi pozdravio svoje prijatelje i suborce, odazvao se i Michael Homeister, podrijetlom Nijemac koji je godine ’93. i ’94 bio dio Tomislav Brigade pod zapovjedništvom generala Željka Glasnovića.

Kako nam objašnjava Damir Markuš, pripadnik HOS-a, velik je broj stranih dragovoljaca Domovinskog rata – više od 500. Njih 74 su poginuli ili se vode kao nestali a tek 12 dobilo ih je rješenje o statusu hrvatskog branitelja. Nepravdu danas pokušavaju ispraviti strani dragovoljci koji žele dobiti zasluge za sudjelovanje u stvaranju hrvatske države, dobiti zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti a pri tome im pomažu njihovi hrvatski suborci.

Vezano uz strane dragovoljce, Markuš nam je spomenuo i Jean Michel Nicoliera (rođ.1966.), ‘Francuza’, kako su ga zvali suborci a koji je na vukovarskom Sajmištu ranjen 9.studenog, devet dana kasnije iz bolnice odveden na Ovčaru u hangar sa zarobljenicima gdje su ga (prema iskazu svjedoka Dragutina Bergofera Belog) četnici ‘samljeli batinama’ kako bi ga potom metkom dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. Četnik je nakon mučkog ubojstva Nicolieru iz džepa uzeo 20 franaka a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Logor Stajićevo, kod Zrenjanina u Vojvodini
Logor Stajićevo, kod Zrenjanina u
Vojvodini

“Klaonica, klaonica, klaonica,” rekao je odjeven u plavičasti ogrtač. “Više puta su mi predložili da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. U Vukovar sam došao kao dragovoljac. Mislim da im trebam pomoći. Vukovar je moj izbor, i u dobru, i u zlu,” riječi su Nicoliera zauvijek zabilježene na snimci.

Predstava je započela veselom pjesmom i plesom najmlađih članova FA Hrvatska Zora koji su ovom prilikom nastupili ne samo kao folkloraši već i kao pravi glumci!
Zanimljivo je bilo vidjeti ih već na samoj generalnoj probi kada im je njihov učitelj Berislav Vidaković pomno objasnio kako je ovo predstava koja prikazuje strahote rata u Hrvatskoj a oni su njezin dio poput pravih glumaca.

Nastavilo se prikazivati spot snimljen na autentičnim lokacijama u Vukovaru kao audio-vizualna razglednica i poveznica nekadašnjeg i sadašnjeg Vukovara kroz dječju radost, poštovanje i ljubav prema svom gradu. Aco Škrinjar autor je pjesme ‘Voljeni Vukovar- O divni moj Vukovaru ti’ koju izvodi dječji zbor Vukovarski golubići.

I dok su maleni folkloraši radosno plesali uz stihove ‘O, divni moj, Vukovaru ti, u tebi lijepo je živjet, u tebi su moji sni..’, odjednom se začuo prodoran zvuk sirene zračne uzbune – osjetila se napetost koja je sa sjetom vratila teška vremena, vrijeme straha i neizvjesnosti, vrijeme stradanja. Djeca su polijegala na pod dok je troje ostalo sa svijetlom baterije uperenim u lice. Iako je o ratnoj tragediji Vukovara napisano tisuće stranica, agresija na ovaj grad i dalje je jedna velika neispričana priča – ono što je ispisano i zabilježeno tek je neznatan dio onog što su proživjeli hrvatski branitelji, kroz što su prolazili Vukovarci, žene i djeca, žrtve i njihove obitelji.
U tri mjeseca na Vukovar palo je više od 6,5 milijuna granata i ubijeno oko 4000 ljudi, među kojima i 86 djece.

Hrvatski branitelj iz Geelonga, Vukovarac Zoran Novta, sa suborcem Damirom Markušom
Hrvatski branitelj iz Geelonga, Vukovarac
Zoran Novta, sa suborcem
Damirom Markušom

Zauvijek će ostati zabilježeno da je najmlađa žrtva Vukovara Ivan Kljajić, koji je imao svega šest mjeseci kada je nastradao, kao i da je najmlađa žrtva Ovčare Igor Kačić, sa svega 16 godina. Djeca su s roditeljima proživljavala sve strahote opsade. Živjeli su po podrumima, bez vode i dovoljno hrane, ali sa stalnim strahom. Strah koji je pokušala ‘dočarati’ i ova scena predstave Bitka za Vukovar.

Snažan dojam tada donosi dolazak hrvatskih barjaka, zapaljenih svijeća koje unose odrasli članovi FA Hrvatska Zora. Započinje potresna priča prepuna simbolike a koja se odnosi na poginulu djecu, djecu kojoj je rat oduzeo djetinjstvo, roditelje, naprasno prekinuo njihov tek započet život.

Djevojčica koja kleči na betonu među raskidanim igračkama, ciglom i šutom – moli, suznih očiju i tihog jecaja, drhti od studeni, gladi i boli uz zaglušujuće neprijateljske granate. Ovaj uvodni dio, sjećanje je na djecu Domovinskog rata; za one koji su izgubili svoje djetinjstvo, svoju dječju radost, svoje roditelje; na one koji su nevini poginuli na svom kućnom pragu a ne na prvoj crti bojišnice; za djecu koja danas kao odrasli ljudi traže bar neki mali pijetet i razumijevanje kako bi mogli dostojno pokopati posmrtne ostatke svojih najbližih, upaliti im svijeću na grobu.

I danas, još uvijek se ne zna gdje je više od tisuću nestalih u Vukovarsko srijemskoj županiji i više od 300 u samom Vukovaru. Velik broj ljudi koji su počinili teška kaznena djela nisu i ne daju dovoljan broj podataka te se mjesta gdje se nalaze skeletni ostaci ubijenih i žrtava ovog zločinačkog pothvata još uvijek usprkos tehnologiji, ne mogu pronaći. Hrvatska je među prvim državama u svijetu koja je uvela novu tehnologiju u suradnji no nema uzorke koje koje bi mogla usporediti s bazom podataka. Podaci se skrivaju, a obzirom na brojne tužne godišnjice koje prolaze, ‘neki’ govore kako je prošlo suviše vremena te da ‘traganje za ostacima nema smisla’ no zaboravljaju kako su i prije nekoliko godina pronađeni primjerice ostaci iz 2.svj.rata u Sloveniji; kako se do isitne može doći. To je danas pitanje političkih odnosa.

Prelijetanje zrakoplova, urlici, lavež pasa, dim koji se lebdi u zraku preko podijuma dvorane uz zapaljene svijeće koje su sve brojnije, vraćaju sjetna i neugodna sjećanja.
Sjećanja su to i Damira Markuša, dragovoljca Domovinskog rat, pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, rođ.1968.god. u Kutini, odakle i njegov nadimak. Uz fotografije na kojima je kao mladić u vojnoj odori uz svoje suborce, snimljene za vrijeme rata, govori o ulasku u grad Vukovar 1991. kada ‘nitko od njih nije slutio da ulazi u ratni pakao, koji sve jačim napadima na JNA poprima apokaliptične razmjere’.

 

Sajmište, listopad 1991.: u prvom redu Kutnjan Petar Gelo (živ), iza njega s plavom kapom Damir Markuš Kutna, dva Vukovarca, Viktorin Jurić Paša i Igor Široki Igi. U sredini Tomislav Lesić Dok, ubijen na Ovčari, i Viktorin Jurić Paša
Sajmište, listopad 1991.: u prvom
redu Kutnjan Petar Gelo (živ), iza
njega s plavom kapom Damir Markuš
Kutna, dva Vukovarca, Viktorin
Jurić Paša i Igor Široki Igi. U sredini
Tomislav Lesić Dok, ubijen na Ovčari,
i Viktorin Jurić Paša

– Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatske neovisnosti. – riječi su Damira Markuša koje je objavio i u svojoj knjizi ’58’ – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovca. Mali konvoj pripadnika HOS-a, koji je bio vrlo slabo i djelomično naoružan, ulaskom u grad biva ‘počašćen dobrodošlicom granata’.

– Uskoro će mi isporuka granata postati doručak, ručak i večera. Uglavnom doručak. (…) – govori Markuš i nastavlja svoju priču o Sajmištu, najtežu gradsku bojišnicu, na koju su iscrpljenim braniteljima, poslati pripadnici HOS-a a koje su oni primili uz dužno poštovanje jer – HOS je bila organizirana i sveprisutna dragovoljačka formacija. Znalo se da to nisu šminkeri u lijepim odorama, s lijepim novim naoružanjem. –

 

Slijedi Preradovićeva ulica… :
– Zapravo, sve govori podatak da smo se od 27. rujna pa sve do 9. studenoga držali u Preradovićevoj i da smo se tek onda, već na izmaku snaga i bez akutno potrebnog ljudstva, a o streljivu da ne pričam, povukli dolje, prema gradu. Jer toliko nas je malo bilo, a linija široka, da je više nismo mogli držati. Mnogo je Hosovaca tu stradalo, mnogo. Preradovićeva ulica je jedna od najkrvavijih, ako ne i najkrvavija, ulica u Vukovaru. Tolike borbe na život i smrt, toliko boli i patnji, toliko mrtvih i ranjenih, u jednoj ulici, Preradovićevoj. Toliko priča, a moja je samo jedna od mnogih neispričanih. Jedna koja će, nadam se, barem malo dočarati vrijeme bitke za Vukovar, za slobodu, za Hrvatsku. Kao što sam već napomenuo, ta ulica jedina nije bila asfaltirana, bila je specifična po kamenim ili betonskim kockicama koje su bile po njoj. Mislim da je u Domovinskom ratu postala specifična i po Hosovcima.

Došavši u Preradovićevu ulicu, naše prvo odredište, shvatio sam dijelom na što je Jastreb (Mile Dedaković, zapovjednik obrane Vukovara) mislio. Borbe na Sajmištu, u pravom smislu riječi, bile su ulične, pola ulice držali smo mi, pola oni. Taj dio grada bio je pust. Ruševine i tragovi granata te miris paljevine svjedočili su o žestokim borbama. Čim smo stigli „počašćeni“ smo granatama koje su zasipale Preradovićevu ulicu. Tradicionalna četnička dobrodošlica. (…) – riječi su koje Damir Markuš ispisuje s poštovanjem kad govori o ulici koja je bila dugo neosvojiva za neprijatelja. U vlastito svjedočenje kako u knjigu tako i u video- zapis, Markuš uključuje dijelove memoarske knjige srpskog pobunjenika Gorana Markovića ‘Vukovarski dnevnik’ te time svojim stranicama i fotografijama snimljenim u Vukovaru i Bogdanovcima 1991. daje dodatnu autentičnost.

U video-zapisu ove predstave, jezivi prizori okrutnosti, nehumanosti i zločinačkog ophođenja prema zarobljenicima donosi poglavlje Damira Plavšića, rođenog u Vukovaru 1969. koji nakon položenog zadnjeg ispita na drugoj godini veterinarskog fakulteta, u lipnju 1991.odlazi u grad Vukovar i priključuje se Zboru narodne garde te zajedno sa svojim vodom brani zapadni dio najkrvavijeg dijela Vukovarskog bojišta – Sajmište. Ono što je Plavšić proživljavao i treba svakako naglasiti – preživio – u logoru Stajićevo teško bi bilo nazvati i ‘životinjskim mučenjem’ jer takvu okrutnost nitko ne zaslužuje.

– (…) U logoru Stajićevo sam bio mjesec i pol dana a onda su nas zbog neljudskih uvjeta za život i nemilosrdnih stražara koji su nas stalno tukli i mučili na raznorazne načine, prebacili u vojni zatvor u gradu Nišu. Mislio sam da ništa na svijetu ne može biti gore od logora Stajićevo a onda sam vidio da može biti i gore i nemilosrdnije. Čim smo stigli u Niš opet moramo protrčavati kroz kordon vojnih policajaca koji nas nemilo tuku ali za razliku od Stajićeva ovdje su metode mučenja i ponižavanja bile posebno strašne.

Narod koji ne zna svoju povijest, koji ne živi svoju vjeru, koji ne njeguje svoju kulturu i tradiciju, u jednom trenutku prestaje bit pripadnik svog naroda i zaboravi svoj jezik, a onda je gotovo - istče Damir Plavšić
Narod koji ne zna svoju povijest, koji
ne živi svoju vjeru, koji ne njeguje
svoju kulturu i tradiciju, u jednom
trenutku prestaje bit pripadnik svog
naroda i zaboravi svoj jezik, a onda je
gotovo – istče Damir Plavšić

Batine smo često dobivali već u jutro prilikom buđenja, postrojavanje za doručak pa opet batine, doručak u trajanju 2 minute sa batinama, hodanje do spavaonice sa batinama i onda konačno mir u spavaonici do ručka. Onda opet postrojavanje sa batinama pa ručak u trajanju od dvije minute sa batinama pa opet batine do ulaska u sobu. Isto je bilo i za večeru. Također su često ulazili u našu spavaonicu i tukli su nas dok se ne umore.

U spavaonici smo se pred vojnim policajcima morali međusobno tući, pod batinama pjevati himnu “Hej Slaveni“ i četničke pjesme, a često su se i igrali sa nama tako da stanemo jedan iza drugoga a onda se jedan vojnik zaleti i sruši nas a prvi u redu glavom udara u zid…

Najteže nam je bilo 15. siječnja kada je priznata neovisnost Republike Hrvatske. Sve su nas (osim jednog istaknutog političara, podaci poznati uredništvu) istjerali u hodnik i tukli oko sat vremena na najraznovrsnije načine. Kada su nas na kraju, poput stoke utjerali u spavaonicu tu su nas nastavili tuči još neko vrijeme sve dok se nisu umorili… – govori Damir Plavšić koji je nakon ovog logora završio u zatvoru Sremska Mitrovica a 27.ožujka 1992. biva razmijenjen i nakon kraćeg oporavka vraća se na fakultet. Svoje svjedočanstvo objavio je u knjizi ‘Ne plači dobri moj anđele! – Bitka za Vukovar te tako i istinom zapisanom iskrenim domoljubljem, zajedno sa svojim suborcem Markušom, bori se protiv omalovažavanja Hrvatskih branitelja i zaborava Domovinskog rata.

– (…) Kada obilazimo gradove i održavamo predstave, često znam upitati djecu – Djeco, da li mi itko zna nabrojati samo dva heroja Domovinskog rata? Tada čitava dvorana umukne, ne čuje se ništa…Naša djeca ne znaju nabrojati niti 2 heroja. Kao ni definiciju domoljublja, nisu čuli za jame po Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji… djeca u Hrvatskoj nisu čuli za ovaj dio povijesti našeg hrvatskog naroda. – govori Plavšić dajući usporedbu kako djeca znaju odgovoriti potvrdno kada j riječ o Boško Buhi, Bitki na Neretvi, Sutjesci, o Titu. Upravo zbog toga ovi hrvatski branitelji putuju doslovno svijetom kako bi svojim nastojanjima pokušali upoznati mlađe generacije o jednom malenom dijelu hrvatske povijesti.

– (…) Narod koji ne zna svoju povijest, koji ne živi svoju vjeru, koji ne njeguje svoju kulturu i tradiciju, u jednom trenutku prestaje biti pripadnik svog naroda i zaboravi svoj jezik a onda je gotovo – izgubimo našu djecu i našu mladost. – istakao je Plavšić nakon čega je uslijedila i predaja zahvalnica za sudjelovanje u predstavi svima onima koji su na neki način doprinijeli i pomogli organizaciji i promociji predstave u Melbourneu.
Uz iskreno hvala i zajednički zagrljaj svih prisutnih, otpjevana je i Thompsonova ‘Lijepa li si’ te na još jedan simbolički način, pokazalo se zajedništvo koje je najjača pokretačka snaga hrvatskog naroda ma gdje se njegovi predstavnici nalazili.

Tekst i fotografije: Suzana Fantov/ (fotografije sa ratišta – privatni albm Damir Plavišić i Damir Markuš)/Hrvatski vjesnik

 

 

Povezano

ZDRAVSTVENI STRUČNJACI: Afrička prašina je otrovna i štetna za zdravlje  
Gašenje požara nakon terorističkog napada u Moskvi (ILUSTRACIJA) / Foto: Anadolu
GOTOVO “500 ISLAMISTIČKIH PRIJETNJI”: Njemačke obavještajne službe uočavaju povećanu opasnost od mladih džihadista
Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković sudjelovao je na Veliki Četvrtak u procesiji Za križen u Svirču, na otoku Hvaru / Foto: Hina
PLENKOVIĆ U NOĆNOJ PROCESIJI „ZA KRIŽEN“ NA HVARU: „Uvijek je zadovoljstvo doći na početku trodnevlja i pripremiti se za Uskrs“  
Križ na Karlovu mostu u Pragu (ILUSTRACIJA) / Foto: Fenix (SIM)
NE ZABORAVITE: Danas, na Veliki petak, Crkva propisuje strogi post i nemrs. Znate li razliku između posta i nemrsa?
Teroristički napad u Moskvi na koncertnu dvoranu u Moskvi / Foto: Anadolu
SUPROTNO TVRDNJAMA IZ MOSKVE: Bijela kuća objavila poslanu pisanu notu u kojoj je upozorila Rusiju na “terorističku prijetnju”
RIJAD: Saudijska Arabija poslala je 17. zrakoplov sa 60 tona pomoći Ukrajini