Dr. Bernardica Katušić s Instituta za slavistiku na Sveučilištu u Beču govori o studiju južne slavistike u Austriji u kojem je zastupljena i hrvatska književnost i jezik. Dr. Katušić je predavala na Institutu u Innsbrucku, Salzburgu, te na Zagrebačkom sveučilištu.
– U Beču postoje dvije katedre za južnu slavistiku, jedna za slovensku književnost i jezik, a druga za bosansku, hrvatsku i srpsku književnost i jezik, dok u malim gradovima, u Grazu i Klagenfurtu, pod južnu slavistiku pripada i slovenska književnost i jezik, teoretski i makedonska i crnogorska književnost i jezik, ali nema stručnjaka koji to predaju.
U Beču je iznimno veliko zanimanje za studij. Tendencija je da se mala sveučilišta ugase, tako da studenti koji bi tamo željeli studirati dolaze u Beč. Na njemačkom govornom području Beč je najveći centar za južnu slavistiku, a možda je i najveći izvan matičnih država. Do sada je u Beču za bosansku, hrvatsku i srpsku književnost i jezik bio samo jedan profesor, a sada se ozbiljno govori da bi bila dva profesora, jedan za književnost, a drugi za jezik – kaže dr. Katušić.
Beč je privlačan za studente južne slavistike. Dr. Katušić ističe kako je ovdje srpska kultura dugo imala svoje središte. Nakon rata je vidljiv i veliki broj pridošlica. Beč je inače bio kulturni orjentir za sve južnoslovenske književnosti na početku dvadesetog stoljeća. Studenti su iz Zagreba, Hrvatske, Slovenije i Srbije dolazili studirati u Beč odakle su ideje modernih strujanja, ne samo u kulturi i umjetnosti već i u politici nosili u svoje matične domovine. Može li se govoriti o imanentnosti srpske, hrvatske ili bosanke književnosti, dr. Katušić, misli da može. – Možemo govoriti o nečemu imanentnom, ali na način koji odgovara ovom vremenu – kaže Katušić.
Navodi kako ni nacionalne ni povijesne teme za kojima posežu neki autori nisu imanentne određenim književnostima pa ni jezik nije ključni element kao u prethodnim vremenima.
– Svi književni postupci karakteristični su ne samo za hrvatsku i europsku već istovremeno i svjetsku književnost. Neki autori poriču postojanje nacionalnih književnosti. Odrazi tih stavova vidljivi su u znanstvenim strujanjima a i u praktičnom životu; projekti nisu nacionalni već su internacionalni, imaju neko drugo uporište i polazište nego što su nacionalne književnosti. Određenim tematskim krugovima mogu participirati sve nacionalne književnosti, ali u svakom slučaju, ta monolitnost, imanentnost nacionalnih književnosti znatno je poljuljana i upitna je, to je evidentno – mišljenja je dr. Katušić.
Latinisti su pisali univerzalnim jezikom i stvarili svjetsku literaturu onog vremena, ali su ipak razlike postojale, drugačije se pisalo na prostoru današnje Italije, Sjeverne Europe i kod nas u Hrvatskoj. – To su dosta udaljena vremena, latinski je uistinu bio svjetski jezik i bio pristupačan iznimno malenom broju čitatelja koji su bili obrazovani i bili staleški određeni, a danas je situacija znatno drugačija i mislim da se to teško može uspoređivati. Danas je vrijeme jedne fluktuacije istih stilskih postupaka koja se zbiva na globalnoj razini, ali nije pristupačna samo jednom profilu recipijenata nego puno šire i to je ogromna razlika – zaključila je dr. Katušić.
Jasna Lovrinčević
