Pristojan stan u dobroj četvrti Münchena, Stuttgarta, Berlina… Dobar posao, redoviti praznici u domovini, prijateljski odnosi sa susjedima, odlasci na hrvatske zabave… Nema velikih ekonomskih briga, a ima dobrih ili makar solidnih mjesečnih primanja. Dosta pojednostavljeno gledaju Hrvati iz domovine na život u Njemačkoj. No, zar očekuju previše?
Hrvati već desetljećima u Njemačkoj traže rješenje svojih problema. Nekad su to i uspijevali. No, vremena su se promijenila, s vremenom i očekivanja. Glad njemačkog tržišta za Hrvatima nije ista danas kao i prije nekoliko desetljeća, ali ostala je želja Hrvata da u Njemačkoj pronađu spas od svojih problema. Zato i danas, kao i prije nekoliko desetljeća dolaze iz domovine, još gladniji, ustrajniji da uspiju, jedni s nerealnim očekivanjima o lagodnom životu, a drugi, potpuno neinformirani, „slijepo“ vjerujući u lijepa obećanja.
Tko su to „naši ljudi“
Ta lijepa obećanja daju im najčešće „naši ljudi“ u Njemačkoj. Kako se pod tom etiketom često svrstavaju i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, teško je razlučiti tko su to doista „naši ljudi“.
Nedavno mi je jedna poznanica ispričala kako joj sin s prijateljem odlazi u München. Ima 27 godina, kuhar po zanimanju i već dvije godine u domovini nema posla. U München odlazi jer im je poznanik prijatelja obećao posao na građevini, a oni čak ni ne znaju za koju firmu. Doznat će sve kada dođu na adresu koju im je dao čovjek kojeg uopće ne poznaju. Ljuta je jer joj sin nije znao ni odgovoriti na pitanje hoće li mu obećana plaća u iznosu od 1.300 eura biti brutto ili netto. Propustio je pitati jer je bio sretan što je uopće dobio bilo kakav posao. Majka je zabrinuta, a sin kaže: „Sve je bolje od ležanja kod kuće i žicanja majke i oca za kutiju cigareta“.
Sluša li itko prve hrvatske iseljenike
Neki „naši ljudi“ koriste takvu situaciju koja je prisutna kod velikog broja mladih koji dolaze iz domovine kako bi dobili jeftinu radnu snagu. Pritom im ne plaćaju niti mirovinsko ni zdravstveno osiguranje. Zaposlenici često ni sami ne znaju da nisu osigurani, a kad doznaju tada je kasno. Ni njemačka država im tu ne može puno pomoći, jer oni za nju pravno ne postoje. Zato se dogodio nedavni slučaj iz Mainza kad je mladić završio na ulici jer se razbolio pa doznao da ne može liječniku s obzirom da nije prijavljen. Možda se zato dogodio i noviji slučaj Hrvata iz Münchena koji je došao na razgovor za posao, a potom nestao. Tko zna?! Sigurno je jedno: vjerojatno se oko nijedne teme u Njemačkoj ne vode tako česte rasprave kao o doseljenicima, ali ono što je doseljenike čekalo u Njemačkoj prije tri-četiri desetljeća bilo je puno sigurnije nego ovo što ih čeka danas. Prvi hrvatski iseljenici to vrlo dobro znaju i pokušavaju na to upozoriti. Pitanje je, sluša li ih itko?
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
