Zadnjih tjedana trude se srpski i bošnjački politički predstavnici pridobiti Amerikance, bolje rečeno Trumpa, za svoju istinu. Cvijanovićka, poput Dodika, uporno tvrdi kako je kršćanstvo u BiH ugroženo od strane islama. Pri tome zaboravlja reći da je katoličanstvo ugroženo od srpskog pravoslavlja, koje pokušava čak zabraniti Hrvatima da se sjećaju svojih pokojnih iz derventskog kraja, koje su „pravoslavni Srbi“ i JNA nemilosrdno pobili.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Zaboravlja se spomenuti srpske zločine nad Bošnjacima (muslimanima) u Srebrenici i drugim dijelovima BiH. To da je prisutan strah kod Srba od Bošnjaka nije nikakvo čudo nakon svega što su počinili u BiH. Ali to ne može biti razlog za laži o silnoj ugrozi od islama.
Prije bi se moglo govoriti o opasnosti od bošnjačke želje za unitarnom državom i srpske za pripajanjem Republike Srpske Srbiji.
Nažalost, u BiH se ne osjeća više nitko sigurnim, jer političari nisu uspjeli ni nakon trideset godina naći adekvatno rješenje za suživot tri konstitutivna naroda.
U pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine je bilo također sukoba između Hrvata i Bošnjaka, koji su ostavili negativne tragove u odnosima ta dva naroda.
Kome je stalo do Posavine?
Ne ulazeći u dublju analizu tih sukoba, može se ustvrditi da je upravo to pripomoglo Srbima – „ugroženim pravoslavcima“ da u Daytonu dobiju gotovo polovicu države, kao i vrlo čudan koridor preko hrvatskih krajeva kroz Bosansku Posavinu. Oni koji su im to prepustili moraju biti svjesni toga da su napravili veliku pogrešku, koja uvijek iznova motivira srpske političare u BiH da govore o Republici Srpskoj kao jedinstvenom prostoru.
Nažalost, prema razgovorima vođenim u Daytonu, moglo bi se zaključiti da do Posavine nije bilo stalo hrvatskim pregovaračima, ali niti bošnjačkim.
Uostalom, kako shvatiti činjenicu da niti do dana današnjeg nitko od srpskih zločinaca nije odgovarao za tolike tisuće ubijenih Hrvata i Bošnjaka u Posavini, dok se istovremeno protiv hrvatskih zapovjednika iz Orašja vodi sudski proces za ono što se ne može niti približno usporediti s onim što su Srbi učinili Hrvatima u tom kraju?
Dok srpski političari u BiH pričaju diplomatske bajke o ugrozi kršćanstva, pri čemu misle na pravoslavlje, bošnjački se ponašaju kao guske u magli.. Poneki pokušavaju američkoj javnosti prikazati kako je stanje u BiH svršeno kao rijetko gdje u Europi. Prema njihovim bajkovitim pričama ispada da su sva tri naroda zadovoljna. Bilo bi smiješno da nije tragično.
Opasno unitarističko poigravanje
Niti jedan od tih bošnjačkih lobista nije osudio sustavno omalovažavanje hrvatskog naroda od strane Bošnjaka, i to napose biranjem Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. Govoriti o bajkovitom stanju u BiH u trenutku velikog nezadovoljstva hrvatskog biračkog tijela, kojeg se sustavno ponižava biranjem onih koje oni ne žele, je politički kontraproduktivno, jer tjera Hrvate u zagrljaj Srbima.
Propagirati u Americi izbornu strategiju „jedan čovjek jedan glas“ je opasno unitarističko poigravanje, koje je nezamislivo u jednoj europskoj višenacionalnoj državi konstitutivnih naroda. Vjerojatno bi poneki bošnjački političari bili sretni da visoki predstavnik nametne pravedniji Izborni zakon po kojem bi Hrvati birali svojega člana Predsjedništva.
Nažalost, ne usude se progovoriti o tome, jer bi izgubili dobar dio biračkog tijela. Upravo ta činjenica je, kao i želja ponekih bošnjačkih krugova da se ukinu i županije i Hrvate svede na nacionalnu manjinu, razlog za zabrinutost. Iz toga se da iščitati da biračko bošnjačko tijelo nije tako demokratično i europski orijentirano kao što govore poneki bošnjački lobisti.
To je ono što bi bošnjačku politiku trebalo ozbiljnije zabrinjavati, nego priče Cvijanovićke i Dodika o ugrozi kršćanstva, to jest pravoslavlja. Vrijeme je za više razuma, a manje prozirne diplomacije, što bi vodilo k prihvaćanju europskih demokratskih standarda, kakve poznajemo u Belgiji i Švicarskoj.
Bošnjaci bili veliki antifašisti, a Hrvati ustaše
Naime, ne može ona manjina koja ne zna kako bi se deklarirala, tko zna iz kojih razloga, biti važniji a od jednog konstitutivnog naroda. Upravo ta unitarna politika i ona velikosrpska, koja želi odvajanje od BiH, čini stanje u državi vrlo eksplozivnim. Nažalost, bošnjačka politika, barem jedan dio, ne shvaća da se lobiranjem, koje se temelji na lijepim pričama o prošlim vremenima, ne može riješiti današnje probleme u BiH.
Više osjećaja za realnost, stvaranje političkog ozračja u kojem bi i hrvatski narod bio zadovoljan, bio bi jači argument od svih priča o tome kako je u Sarajevu očuvana Hagada, ili kako su Bošnjaci bili veliki antifašisti, a Hrvati ustaše. Ispada kao da Amerikanci ne znaju da je i među tadašnjim bosansko-hercegovačkim muslimanima bilo puno Pavelićevih pristalica.
Na drugoj strani, Cvijanovićki i Dodiku bi trebalo biti jasno da Izraelci znaju i to da su za vrijeme Drugog svjetskog rata Židovi u Beogradu prošli jako loše. Vrijeme je za malo više iskrenosti i mudrosti, koja bi vodila boljoj suradnji Hrvata i Bošnjaka, katolika i muslimana, koji nakon srpske agresije dijele veliki dio prostora u Federaciji.
Što reći na kraju?
Umjesto osuđivanja pojedinih hrvatskih lobista, koji, istina,ponekad pretjeruju, misleći samo na svoj rodni kraj, vrijeme je za korektan odnos prema hrvatskom biračkom tijelu. Što reći na kraju? Utjecaj američke politike je veliki, ali niti ona ne može preferirati jednu stranu u BiH protiv druge dvije.
Razlog više za Bošnjake da potraže rješenje za ona pitanja koja ih udaljavaju od Hrvata, a za Hrvate da malo više zavire u prošlost i upitaju se koliko se može vjerovati srpskoj pravoslavnoj politici koja ne odustaje od svojih laži o broju ubijenih Srba u Jasenovcu.
O tome bi trebali razmisliti i Zagreb i Mostar, te shvatiti da stotinu puta izrečena laž, koju se ne demantira jasno, postaje istinom, pogotovo kod onih manje informiranih političkih krugova u svijetu.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
