U utorak, 30. rujna, u prostorijama Hrvatske katoličke župe München, održan je redoviti susret Akademskog kruga. Zadnji utorak u mjesecu ponovno je okupio brojne članove i zainteresirane, a ovog puta s posebnom temom koja zadire duboko u temelje hrvatskog identiteta.
Gost predavač bio je dr. Tomislav Đurasović, koji je održao izuzetno zanimljivo i sadržajno predavanje pod naslovom: „1100 godina Hrvatskog kraljevstva, splitskih crkvenih sabora i Zahumlja – kamen temeljac hrvatskog identiteta“.
Vani je padala kiša. Svako malo vremena čule su se sirene Prve pomoći koja je odvozila napite sa Theresienwiese, s Oktoberfesta u neku od klinika glavnoga grada Bavarske München, da im se pomogne.
Prisutni u dvorani uroniše u prošlost uz pomoć dr. Tomislava Đurasovića kojemu je jedina želja, ojačati kulturni identitet svakoga pojedinca. Predavanje je bilo vrlo zanimljivo, iscrpno, sveobuhvatno. Malo naroda zna za svoj početak i značenje narodnog imena. Ni mi Hrvati ne znamo što znači i kako je postalo ime Hrvat. Ono se prvi put javlja već u 2. i 3. st. u Azovu, na ušću Dona, u dva grčka natpisa kao osobno ime Horoathos i Horuathos, za koje se misli da je iranskog podrijetla.
Tko su bili prvi Hrvati? Imena, kraljevi i crkveni sabori u 1100 godina povijesti
Osim toga hrvatsko su ime nosila do 11. st. još dva slavenska plemena, Hrvati u Poljskoj, u Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj uz gornju Vislu sa središtem u Krakovu, i u sjeveroistočnoj Češkoj, a tragovi hrvatskog imena pokazuju da su manje skupine Hrvata bile pomiješane s drugim slavenskim i neslavenskim pučanstvom na golemom prostoru središnje Evrope.
Znanstvenici su različito pokušavali protumačiti kako je nastalo i što znači ime Hrvat, ali im to nije pošlo za rukom. Slažu se jedino u tome da ono nije slavenskog podrijetla. Predavač se pozvao i na 14 kamenih ploča kralja Darija, kralja kraljeva i na jednoj od tih ploča čitamo ime Hrvat. Govorio je o pokrštenju Hrvata, o mučenicima Salone, caru Dioklecijanu koji je nanio puno zla, a služio se izrekom “divide et impera”, podijeli pa vladaj.
Dr. Tomislav je spomenuo dvojicu povjesničara koji zastupaju tezu o porijeklu Hrvata da su došli iz Irana, a to su Stjepan Sakač i Josip Mikoczy Blumenthal.
Stjepan Sakač kao povjesničar istakao se zanimljivim radovima na temu hrvatske povijesti. Tako je o međunarodnom mirovnom ugovoru, koji Konstantin Porfirogenet spominje u De administrando imperio, a kojim Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli, a zauzvrat, od neimenovanog pape su dobili “molitvu” (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.” Sakač je svojom raspravom dokazao da je taj ugovor istinit, a papa iz tog ugovora bi trebao biti sveti Agaton.
Hrvatsko ime na Darijevim pločama: Pogled u iransku teoriju porijekla
Papa Agaton poslao je poslanicu bizantskom caru Konstantinu IV. iz 680. godine odaslane s rimskog crkvenog sabora, da su još 680. među Slavenima (…Između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih slugu (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…”). Zaključio je da ti Slaveni iz papina pisma mogu biti jedino Hrvati, jer su ini Slaveni pokrštavani tek krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Agatonova poslanica potvrđuje da su već 680. Hrvati imali biskupe koji su ih duhovno opsluživali. Radi se o tome što su poslanicu potpisali nazočni biskupi, a među njima je bio i biskup iz Istre, no ne i iz ostalih hrvatskih krajeva. Sa Sakačevim su se stavom složili hrvatski povjesničari Dominik Mandić i Marković.
Dr. Tomislav se poziva na izvore da je pokrštavanje Hrvata počelo 640.-642. Spomenuo je i Tomu Arhiđakona koji veli da je većina pučanstva bila pokrštena.
Zatim je govorio o odnosu Crkve i hrvatskih vladara, spominjući Trpimira, Domagoja, Branimira, Tomislava, i druge vladare, posebice Zvonimira. Branimir je hrvatsku nezavisnost utvrdio oslonivši se na papu, koji ga je priznao za kneza i šalje mu svoj blagoslov. U vrijeme Tomislava prvi put sjedinjeni su sjeverni i južni krajevi od Drave do mora, u jedinstvenu hrvatsku državu. Tomislav se 925. proglasio za kralja. Tako je Hrvatska postala kraljevinom što je priznao papa. Zvonimir se također oslonio na Crkvu. Tako je zavladao dalmatinskim gradovima, a papa ga je priznao za kralja Hrvatske i Dalmacije. Tada su one po prvi put postale jedinstvena i jedna država.
Govoreći o crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. dr. Tomislav je ustvrdio da je na tim saborima zaključeno da se vrhovna crkvena vlast prizna splitskom nadbiskupu na čitavom hrvatskom području od mora do Drave i od Raše do Kotora. Ninska biskupija bila je ukinuta, a Grguru predana skradinska. Osim toga sabori su zabranili da se zaređuju svećenici koji bi se u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom. No, kako je bilo malo svećenika koji su znali latinski jezik, to se zapadno bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatskog obilježja sačuvalo. S njim se sačuvalo hrvatsko narodno pismo glagoljica, pa je oboje postalo dio naše kulture.
Veći dio svoga predavanja Tomislav je posvetio Zahumlju. Hercegovini. Posebice je govorio o općini Ravno kao štitu hrvatskog juga. Govorio je o stradanjima stanovništva, o hercegovačkom ustanku, prelascima na pravoslavlje i na islam, bjegovima i stradanju Hrvata u Donjoj Hercegovini.
Na samom kraju prisutnima se predstavio novi župnik HKŽ München, fra Frano Čugura, koji se zahvalio dr. Tomislavu Đurasoviću, a riječ zahvale uputio je i gosp. Ante Moro, predsjednik Akademskog kruga. Prisutni su nakon toga postavljali pitanja predavaču.
Fenix-magazin/MD/Fra Jozo Župić
