Komično je slušati prisiljeno obrazloženje Hajduka i HNS-a o navijačima, ovaj put o navijačima Hajduka na utakmici s Goricom.
Piše: Marko Ljubić
Kažu iz Hajduka, na navalu “zabrinute javnosti” i novinara te javnosti, da se ograđuju od svega što klubu nanosi reputacijsku štetu, i oni u koru s HNS-om se “ograđuju od neprihvatljivih povika i ponašanja”. Kojih “neprihvatljivih povika”? I pogotovo – kome to neprihvatljivih!?
Zar rukovodstvu Hajduka može biti neprihvatljivo kad pun stadion najvjernijih pristaša pjeva da su spremni za svoj dom i domovinu?Nije li njihov dom Poljud?Ili dom BBB-a Maksimir, Armade Rujevica, Kohorte Opus Arena? A svima njima – Hrvatska.
Da čujemo – kome to ta i takva Hrvatska nije prihvatljiva, tko su ti i što žele?
Što je trebala “prihvatljivo” pjevati Torcida – da su spremni za antifašizam, demokraciju, europske vrijednosti, brisati krokodilske srpske suze zbog izmišljene žrtvenosti, suze i optužbe često notornih zločinaca – ili vikati “živio Stipe Mesić i Mate Granić”? I rukovodstva Hajduka, i HNS-a, ali i država, bili bi face kad bi pokušali zabraniti narodu pjesme koje voli i prisiliti ga pjevati ono što je “prihvatljivo”. Pa da vidimo!
Koprca je pred mikrofonom
Nevjerojatno je kako se najviše pozicionirani državni funkcioneri koprcaju pred mikrofonima “zabrinute javnosti”, pogotovo kad i manje inteligentni ljudi od primjerice Jandrokovića vide što se događa u zemlji, ali i u svijetu. Utoliko je prilično neuvjerljivo zvučalo Jandrokovićevo obrazloženje da ZDS ima dvojako značenje – jedno koje asocira na NDH, drugo koje asocira na Domovinski rat – pa nespretno kaže da je prva asocijacija neprihvatljiva i kažnjiva, a za drugu je propisano kako se i kad može koristiti.
S obzirom da Jandrokovića držim vrlo obrazovanim i pametnim čovjekom, nesumnjivo nacionalnog osobnog profila, s velikim komunikacijskim iskustvom, gotovo je nevjerojatno da je ispao toliko impresioniran snagom “zabrinute javnosti” pa da kaže da je propisano što se i kad može!!!?
Zar se sloboda propisuje, zar imanentno slobodi nije da je sve dopušteno što nije zabranjeno?
Iz te poruke i neobično nespretnog stava, koga je inače promovirao Plenković zloupotrebljavajući ideju tzv. Vijeća za suočavanje s naslijeđem totalitarnih režima, da hrvatskom narodu i danas tzv. antifašisti i bezlični europski birokrati moraju propisivati i dozirati, kao nekakve lijekove, terapiju protiv zločestoće – razinu slobode i toga što je dopušteno – zapravo se vidi jasan razlog zbog kojega milijuni ljudi viču ZDS.
Nema ZDS nikakvu dvojnu, trojnu ili entu asocijativnost. To je hrvatski uzvik i pozdrav.
Bio je hrvatski i za vrijeme NDH, koja je također bila hrvatska, kao što je hrvatski i samo hrvatski bio 1991., kao što je i danas. I bit će zauvijek.
Etape povijesti
Zar se dijelovi ili etape povijesnosti jednoga naroda mogu i smiju izbrisati, neovisno o tome što je i kako u njima prevladavalo? Ne. Kao što se bilo kojega čovjeka – a nema ga tko za života nije učinio i zlo i dobro – ne može retuširati i nešto njegovo ne priznavati njegovim, drugo priznavati. Ili je on, ili nije.
Ili smo hrvatski narod takav kakav jesmo, ili nismo. Nema tu asocijativnosti i “zabrinutosti”.
“Zabrinuti” imaju izbora – toliki narodi postoje u svijetu, države, stadioni, navijači – a kako je “zabrinutost” ekvivalent “svjetskih i europskih građana” – sretan im put. Očito hrvatski narod nije voljan preodgajati se, pogotovo angažirati antifašiste za odgajatelje i prosvjetitelje.
Hajduk, Dinamo, Rijeka, reprezentacija, HNS – a iznad svih država – su to do sada mogli naučiti.
Vrijeme je. Bolje im je. To sve milijuni mladih ljudi – što znaju, što osjećaju – i dobri političari bi bezuvjetno morali biti ponosni na takav narod, a ne mu docirati izmišljajući besmislice “zabrinute javnosti”. Ovako samo potpaljuju vatru za koju im neće baš biti dovoljno kanadera, a ako imaju pameti – vide je upravo u onome od čega se ograđuju.
Kakva provokacija?
Koju to reputacijsku štetu Hajduku ili bilo kome u Hrvatskoj čini koreografija Torcide, prije par dana BBB-a, prije toga Armade, skandiranje cijelog stadiona “Za dom spremni”, pa čak i povici protiv Srbije uz paljenje srpske zastave? Što bi trebali, kad im se već nešto pali? Zapaliti, kao državni Frljić i gomila pseudoumjetničkih kreatura, hrvatsku zastavu, razbiti križ, odsjeći glavu banu Jelačiću ili nekada ranije objesiti Luku Modrića – da bi sve to onda “zabrinute” oraspoložilo pa to proglasili umjetničkom slobodom!?
Ja se baš nisam osjećao nešto posramljen, niti znam ikoga tko se išao ispovjediti zbog toga.
Ponajmanje sam desetke tisuća tih mladića i djevojaka, ljudi u zrelim godinama ili djecu koja se tako ponašaju, sklon osuđivati ili im bilo što zamjerati. Iskreno, ponosan sam na njih – na njihov otpor cinizmu, licemjerstvu, na njihov prijezir prema lažnim autoritetima i odlučnost usprotiviti se tome svemu. Posve je u tom esencijalnom motivu otpora i samosvijesti marginalno to što ti ljudi naprave nešto što inače ne bi činili, što nije uobičajeno, što Srbiji pridaju danas veću važnost nego Vlatki Pokos – posve nezasluženo.
Hrvatska mladost
Narod s takvom mladosti i u ovakvom prilično kaotičnom državnom sustavu, koji je širom rastvorio vrata svakome tko nastoji uništiti samosvijest i ponos hrvatskih ljudi, gdje javnošću paradiraju opasne kreature i zagovaratelji zla protiv hrvatskog naroda, može biti jako ponosan na tu mladost.
I pouzdati se u svoju perspektivu. Može biti dodatno ponosan upravo i zbog toga što ta mladost čini zabrinutim sve koje to njihovo ponašanje brine. I trebaju biti zabrinuti.
Jednostavno, te reakcije desetaka tisuća ljudi na Poljudu nisu navijačke reakcije, niti je stadione i sport moguće izolirati iz opće društvene klime – kako u Hrvatskoj, tako i u Europi, a posebno u susjedstvu. Ljudi koji dolaze na stadion pratiti svoju nogometnu momčad, nisu pali s Marsa, niti ih je, kako Pupovac objašnjava srpski masakr Vukovara, na Poljud istresla neka klimatska nepogoda iz zraka. To su Hrvati.
I svaki dan trpe beskrajni bezobrazluk povlaštene strukture društva – nasljednika i baštinika zločinačke jugoslavenske komunističke politike koji svoje zločinstvo nameću kao društveni uzor.
Svaki dan su pod pritiskom javnosti koja im, uz prilično veliku potporu države i europske birokracije, nameće posve izopačene tzv. vrijednosti.
Svaki dan se susreću s nevjerojatnom drskošću navodnih srpskih političara u Hrvatskoj i njihovih trabanata, da ne govorimo o Srbiji.
I sad je potrebno i moguće sve to ostaviti ispred stadiona, biti neki drugi, virtualni i propisima programirani navijači, pa opet nakon izlaska nastaviti uživati u istoj lakrdiji u kojoj se odvija realni život. Ne ide to tako. Zanimljivo je da gotovo nitko od novinara u ime “zabrinute javnosti” ni izbliza neće pridavati, niti je toliko puta do sada pridavao takvu pozornost i brigu za higijenu društva, kad su se i kad bi se te skupine mladića međusobno pokrvile, kad ih se doslovno s naslovnica huška jedne na druge – Jug protiv Sjevera, Sjever protiv Juga – niti je tko naročito zabrinut kad Torcida viče “ubij, ubij Purgera”, ili BBB “ubij, ubij Tovara”, pa to negdje u gradu ili na crpki uz cestu i pokušaju.
Zašto to smeta?
To dušebrižnicima i higijeničarima ne smeta – to se marginalno označi kao “navijački folklor” i odmahne rukom. Zašto? Zato što je “zabrinuta javnost” i njeni protagonisti s mikrofonima i kamerama koje guraju pod nos rukovodstvu Hajduka, HNS-a ili Jandrokoviću, koga su uhvatili negdje, primarno čuvarica nakaradnog i izopačenog poretka, koji svim silama nastoji nametnuti golemoj većini hrvatskih ljudi potpuno im neprihvatljive vrijednosti i prisiliti ih da se odreknu onoga što jesu. I pitanje opstanka im je spriječiti dodir i ujedinjenje jeke s Poljuda, Rujevice, Opus Arene i Maksimira – pa zbog toga na sve podmukle i prozirne načine nastoje potaknuti mržnju između tih skupina, i samim tim naroda.
S obzirom da je ta praksa eskalirala, a ponašanje te militantne “zabrinute” manjine dosadilo i Bogu i čovjeku – s obzirom da su stasale generacije koje znaju tko su i što su, a dovoljno obrazovane, pametne i samouvjerene da razumiju što se događa oko njih i da ih se to itekako tiče – ovo čemu smo svjedočili na Hipodromu u Zagrebu, na ulicama Zagreba tijekom mimohoda, na Hipodromu u Sinju, na ulicama Knina, na Krčkom mostu i ispod njega, na stadionima – odgovor je te mladosti lažnim autoritetima. Poruka je, bez obzira na riječi i pjesme koje mogu biti bilo kakve – ovo je Hrvatska, mi smo Hrvati, ovo je naša zemlja, bit će i država, bolje joj je!
Tako je meni zvučao Poljud neku večer, ili Maksimir prije toga. Nisu to navijači – to je jeka oslobođenog hrvatskog duha i to je upravo razlog panike “zabrinutih građana”. I vrijeme je da se boje!
Fenix-magazin/ SIM/ Marko Ljubić
