Dr. Mario Ravlić, iako rođen u Sarajevu, genetski je Hercegovac, po ocu iz Grabovice i majci iz Doljana, koji su se krajem pedesetih doselili u Sarajevo zbog posla te slovi za jednog od najiskusnijih i najstručnijih liječnika iz oblasti urologije.
Njegov pokojni stric Stipe Ravlić, bio je čuveni bosansko-hercegovački kirurg, u to vrijeme poznat i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, odigrao je veliku ulogu i imao veliki utjecaj za njegovo opredjeljenje, odnosno karijeru liječnika.
Po završetku studija, odnosno početka osamdesetih dr. Ravlić zapošljava se u urološkoj klinici u Sarajevu gdje je radio sve do 1993. godine.
“U to vrijeme, živjeti u opkoljenom Sarajevu bilo je izuzetno teško, a raditi kao liječnik još i teže.
Ono čega se najviše sjećam iz Sarajeva, osim gladi, straha i frustracije, je masa ranjenika koji su pristizali na prijemni odjel.
Te slike ljudi, žena, djece, muškaraca, trajno su urezane u moje sjećanje. Koliko god godina da prošlo, s vremena na vrijeme te slike “ožive” prisjeća se dr. Ravlić te nastavlja:”Nemoguće je zaboraviti njihove krikove kako ne žele da umru, te da im moramo pomoći na svaki mogući način. Nestvarna je bila ta njihova borba i vjera da će preživjeti.
Ti ljudi su na neki čudan način preživjeli, bez obzira na težinu ozljeda.”
Dok je s druge strane bila i grupa pacijenata koja se već “predala”, te su govorili da ih se samo pusti da umru, spominjući samo bol. Oni nisu preživjeli, neovisno o težini ranjavanja.
To nam govori o važnosti veze duše i tijela” kaže dr. Mario Ravlić.
Zapravo, nije riječ o izoliranim slučajevima već se slobodno može kazati kako je, ne samo za oporavak, već i jednim dijelom za opstanak na životu, iznimno važna mentalna snaga pacijenta i ta silna volja za životom, ističe dr. Ravlić.
Nakon Sarajeva, tijekom muslimansko-hrvatskoga sukoba 1993. godine, prelazi raditi u ratnu bolnicu u Kiseljak.
Tu je ujedno nakon dugo vremena u ratu, ponovno vidio meso, jaja, i sve ono što je nedostajalo cijelo vrijeme u Sarajevu, nakon čega je fizički bio neprepoznatljiv.
U Kiseljaku je bila mala, ali dobro opremljena poljska bolnica.
Pacijenti su bili uglavnom ranjeni vojnici i vrlo mali broj civilnih žrtava, tako da je i smrtnost bila puno manja.
– Do zadnjeg dana rata ostao sam raditi u Kiseljaku, nakon čega se selim u Švedsku gdje su mu u to vrijeme živjele bivša supruga i kćer. To je bio normalan tijek stvari jer zbog ratnih zbivanja, nisam vidio svoje dijete tri godine. Iako sam u Švedsku otišao isključivo u posjet, ostao sam sve do dana današnjeg i nikada se nisam pokajao. To je bio trnovit put, naći mjesto pod suncem u potpuno novoj zemlji, bez znanja švedskog jezika, ali upornošću i voljom sve se može. To je stara floskula, ali još uvijek važeća, smije se dr. Ravlić.
– U Švedskoj sam radio dugo vremena u jednoj manjoj bolnici, na području srednje Švedske, točnije u gradiću Lindesberg. Također sam i jedan značajan vremenski period radio u velikoj sveučilišnoj bolnici u Orebru, na urološkoj klinici, prisjeća se dr. Mario Ravlić.
Ni tu nije bio kraj putovanja, odnosno poslovnog usavršavanja. Prebogato iskustvo dr. Ravlić sticao je i u Norveškoj na sjeveru, iznad polarnog kruga u gradiću koji se zove Hammerfest.
To je službeno i najsjevernije naseljeno mjesto u svijetu, što dr. Ravlić smatra izuzetno zanimljivim iskustvom jer doslovno imate 6 mjeseci dan, a 6 mjeseci noć, ovisno o ljetnom i zimskom razdoblju. Iako često u razgovoru ljudi pomisle da je teže dok je 6 mjeseci noć, zapravo meni se bilo puno teže izborit sa periodom u kojemu je 6 mjeseci dan, odnosno sunce ne zalazi, govori dr. Ravlić za Fenix-magazin.
U svojoj prebogatoj karijeri, dr. Ravlić nosi snažne dojmove i iskustva i s rada na Grenlandu, koji je sada u interesu javnosti zbog Donalda Trumpa, zbog njegove intencije da ga priključi SAD-u.
Jedan kraći period dr. Ravlić je proveo i na otočju Svalbard, vrlo blizu Sjevernog pola.
Prije desetak godina dao je otkaz na klinici u Orebru, te postao “freelancer”, radeći kao privatnik po raznim bolnicama diljem Švedske gdje se ukazala potreba.
Kako taj način poslovanja zahtjeva konstantan terenski rad, pomalo mi je to dosadilo, te sam prije nekih godinu dana ponovno prihvatio stalno zaposlenje u bolnici Mora Lasarett koja se nalazi na sjeveru Švedske, smještena 300 km sjeverno od Stockholma.
To je u gradu Mora,koji je čuven po i po tomu što svake godine prvi tjedan u trećem mjesecu dolazi preko 100 tisuća ljudi, sudjelujući u najvećoj trci na skijama, skijaškom maratonu Vasalopett, koji izravno prate sve televizijske kuće diljem svijeta.
U klinici Mora Lasarett je dugi niz godina radio i bio šef radiološkog odjela Sven Ivar Seldinger. U medicini njegovo ime je svjetski poznato! Naime, on je izumitelj tzv Seldingerovog intravaskularnog katetera koji je i danas aktualan kod svih minimalno invazivnih procedura krvnih žila.
Grad Mora je također poznat i kao rodno mjesto Anders Zorna, najvećeg švedskog slikara u povijesti. Poznatog u cijelom svijetu kao najveći portretista svog vremena, koji je radio portrete svih američkih predsjednika na početku 19.stoljeća. Ovaj veliki umjetnik je također umro u ovom gradu, nažalost zbog pogrešnog liječenja, a što je bilo kobno za ovog velikog i svjetski poznatog umjetnika.
– Ovdje mi je izuzetno dobro, a tu sam radio i povremeno tijekom proteklih godina, pa je “teren” poznat i nisu bile potrebne nikakve prilagodbe.
Ovdje se u svakom smislu jako dobro osjećam, imam sjajne radne kolege, dobru socijalnu strukturu i ne postoji ništa na što bih se mogao požaliti. Također, u klinici sam i jedini urolog na 120 tisuća stanovnika, kaže dr. Ravlić.
Na upit koja je razlika rada u u našim bolnicama i konkretno u Švedskoj gdje dr. Ravlić ima zavidno iskustvo, kazao je :
“Što se tiče rada u Švedskoj bolnici, jako sam zadovoljan. Potpuno druga atmosfera, hijerarhija koja postoji kod nas, i drugim dijelovima centralne i južne Europe,ovdje nije tako izražena, što mi se moram priznati jako sviđa. Volim svoju domovinu, odnosno jako volim Hrvatsku i Hercegovinu jer to su ipak moji geni, moji korijeni.
Dolje bih sve mogao, samo nikada ne bih više mogao raditi kao liječnik. Taj period je “finito” u mom životu. Razlog je zbog fundamentalne razlike u radu ovdje u Švedskoj i dolje kod nas. Ja sam se promijenio.”
Humanost je jedna od karakteristika ljudi hercegovačkog kraja, pa tako i uz sav liječnički uspjeh i znanje, dr. Ravlića krasi i ta osobina.
Naime, nakon dolaska u Švedsku, točnije poslije dvije godine uspio je dobiti jedno vrlo dobro očuvano sanitetsko vozilo marke volvo. ” To je bilo 96/97. godine koje sam sam prevezao do Hrvatske kao poklon Domu Zdravlja i Hitnoj pomoći u Šibeniku. Kako je to bilo poslijeratno vrijeme, svaka pomoć tada je dobrodošla.
Znam je da to vozilo služilo transportu najtežih bolesnika iz Šibenika za Zagreb, te je bilo u funkciji narednih deset godina. To me čini jako ponosnim, da sam mogao nečim doprinijeti i na taj način svojoj domovini.
Moj pokojni otac koji je umro relatvno mlad sa 62 godine, bio je građevinski inženjer i puno je učinio za obnovu crkvi naročito u Bosni. Najviše se angažirao i dugo vremena radio na spašavanju i konzerviranju crkve u Kraljevoj Sutjesci, koju su uspjeli spasiti od propadanja i kompletno renovirati prije rata.
Stara narodna poslovica kaže kako jabuka ne pada daleko od stabla, pa tako je Martina, kći dr. Ravlića krenula očevim stopama, opredijelivši se za zvanje liječnika, točnije anesteziologa. Ona također živi i radi u Švedskoj, u gradu koji se nalazi u blizini Stockholma, u najstarijem sveučilišnom centru u Skandinaviji i jednom od najstarijih u Europi.
Ponosan na svoju kćer koja je postala specijalista anesteziolog u jednoj od najvećih i najrenomiranijih bolnica u Švedskoj, Uppsala,Akademiska Sjukhuset.
“Kada se osvrnem unatrag, došla je u Švedsku kao izbjeglica, a uskoro postaje i profesor.”
Iako izrazito ponosan i sretan na sve uspjehe i postignuća svoje kćeri, srce dr. Ravlića zarobila je njegova unučica Petra, koja mu je rođenjem postala centar svijeta i koju naprosto obožava.
Dr. Ravlić često dolazi u Hrvatsku, ali uvijek rado svrati u svoju Hercegovinu, pa je tako nedavno bio uzvanik tradicionalne i poznate kulturno zabavne manifestacije izbora Hercegovka godine i Hercegovac godine, te uručio nagrade dobitnicima.
Također je posjetio i kip svetog Mihaela Arkanđela koji se nalazi na Putu za Rašku Goru.
Zanimljivo je da i grad Mora u kojemu živi dr. Ravlić ima veliki kip svetog Mihaela Arkanđela koji se nalazi ispred crkve koja nosi njegovo ime.
Ne možemo se oteti dojmu kako su Hercegovci izuzetno sposobni, vrijedni i priznati ljudi svugdje u svijetu, te ma koliko god da uspjeli i što god da ostvarili u životu, nikada se ne odriču svojih gena i ponose se njima.
Fenix-magazin/MMD/
