Ministar Gordan Grlić Radman odaje počast hrvatskim žrtvama u Križenčevu selu / Foto: Twitter

HDZ BIH STAO U OBRANU GRLIĆ RADMANA I PORUČIO: Zamislite zvijeri koje čovjeku živom mogu iskopati oči pa reći to nije bio ratni zločin

Općinska organizacija Mladeži HDZ BiH Vitez dala je osvrt na reakciju Koordinacije udruženja ARBiH, piše Centralna.ba.

 

Tekst koji je jučer objavljena na lokalnom portalu koji služi ratnohuškačkoj retorici i krivotvorenju činjenica o ratu u Vitezu, povodom posjete ministra vanjskih poslova RH Gordana Grlića Radmana Križančevom Selu u Vitezu kao mjestu teškog stradanja hrvatskog stanovništva u Vitezu u hrvatsko-bošnjačkom sukobu HVO i ARBiH te izjave ministra Radmana prilikom koje je rekao;

“Ovdje sam na mjestu stradanja u Križančevu selu gdje su ubijeni nevini ljudi. Ovo nije bila fronta niti bojno polje. Ovdje se dogodio strašan zločin, ubijeni su nevini ljudi, civilne žrtve, žene, djeca, starci, nemoćni”.

U svojoj reakciji Koordinacija boračkih udruženja ARBiH Vitez poručila je ministru Radmanu kako nije u pravu te da je tu bila fronta, vojnički boj, ali dole niže, nekih 300 metara, u Osnovnoj školi ‘Dubravica’ bio je logor za Bošnjake. Pita li se ikad itko zašto niti jedno bošnjačko dijete ne ide u OŠ ”Dubravica” u Vitezu? Pita li se ikad itko zašto mjesto u kojem su zlostavljani, ubijani Bošnjaci, zatočene i silovane Bošnjakinje Viteza, zatočena, mučena, na kopanje odvođena bošnjačka djeca, nije nikad obilježeno, niti se skoro ikad i spominje? Pita li se ikad itko od ovih koji posjećuju obilježje izgubljenoj liniji obrane ili fronta, kako baš iz ove zgrade da bude odveden Mujo Šahman i natjeran sa cisternom punom eksploziva, da raznese sebe i Stari Vitez ? Pita li se itko zašto u toj školi strave i užasa ni dan danas nema ni jednog zaposlenog Bošnjaka, niti učenika Bošnjaka ?Zašto u nedavnom mimohodu sa hiljade svijeća niste zastali pored te zgrade, te kao sada škole, pa da iskažete dostojanstvo i poštivanje žrtava, nevinih bošnjačkih civila, pa onda produžite i do obilježja poginulim u borbama u Gačićkom potoku? Možda bi vam tada bila mirnija savjest, možda bi trenutak istine o tzv OŠ “Dubravica” pomogao budućim generacijama da shvate kako u svakoj istini ima i laži, a i u svakoj laži ima i istine, kao i to da mnoge istine nisu ispričane, niti se itko i trudi da se ispričaju, niti koga, čini se više i zanimaju? OŠ “DUBRAVICA” je mjesto strašnih zločina HVO-a Vitez nad civilima, Bošnjacima Viteza.

Za Križančevo Selo ta 1993. godina povijest će tog kraja obilježiti krvavim zločinom, operacija ARBiH pod nazivom “Krvavi Badnjak“. Zašto nitko nikada nije odgovarao za to? Dva dana uoči katoličkog Badnjaka 1993. godine, na područje Lašvanske doline, koja je bila u okruženju tadašnje Armije RBiH, stiže konvoj od 120 kamiona humanitarne i medicinske pomoći iz Hrvatske. Pomoć je bila namijenjena kako Hrvatima, tako i Bošnjacima u enklavi Mahala u tom dijelu Središnje Bosne, ali i Židovskoj zajednici u Zenici.

Prolazak konvoja dugo je dogovaran, a za tu priliku zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH potpisali su i dvodnevno primirje, kako bi konvoj mogao nesmetano doći i otići. Primirje su potpisali zapovjednik Zbornog područja Vitez, general Tihomir Blaškić i zamjenik zapovjednika 3. korpusa Armije RBiH general Džemo Merdan.

Tog 22.12.1993., u ranim jutarnjim satima, dok je sporazum o prekidu vatre još bio na snazi, izvršen je napad na dijelove obrane Viteza, konkretno na Križančevo Selo. Daleko sposobnije, odmornije snage ali i brojčano nadmoćnije su zatekle nespremne branitelje na toj crti obrane, budući da je vladala neka euforija zbog dolaska humanitarnog konvoja, ali i vjere u potpisano primirje. Poginula su ili ubijena 34 vojnika i civila. Selo je zapaljeno. Pobijene su i domaće životinje. Prebrojavanjem žrtava zaključeno je da nedostaje još 30 ljudi.

Izmasakrirana tijela u humanitarnim vrećama

Nije ih bilo među mrtvima, a onda su neki očevici potvrdili da je skupina ljudi odvedena u nepoznatom pravcu, ka sjeveru, ka naseljima Počulica i Dubravica, koje su držale muslimanske snage, i prema Zenici. Nedoumice i strahovanja oko njihove sudbine potrajale su 39 dana, a onda su, pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i UN-snaga u BiH (UNPROFOR), njihova tijela vraćena, svako zasebno upakirano u plastičnu vreću UNHCR-a. Tada je uslijedio novi šok. Vreće s tijelima su otpremljene u dvoranu Srednje škole u Vitezu. Tijela su bila tako masakrirana, da je doktor pri identifikaciji 11. leša izgubio svijest. O tome svjedoči i dokumentacija o samoj identifikaciji. U zapisniku do tog momenta, između ostalog, stoji: “Zdrobljena glava… izbijene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…” O svemu postoji i video dokumentacija.

Po nalogu tužitelja Posebnog odjela za ratne zločine Suda BiH kao odgovorni za ovaj zločin označeni su: Ibrahim Purić (65) iz mjesta Dolac; Ibrahim Tarahija (59), Vitez; Nijaz Sivro (61), Vitez; Rušit Nurković (60); Almir Sarajlić (50), Travnik; Šaćir Omanović (45), Vitez; Kasim Kavazović (46), Travnik i Sadik Omanović (50), Vitez. Postupajući tužitelj dan poslije je zatražio pritvor za osumnjičene, koje se tereti “da su za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, u svojstvu komandanata i pripadnika Armije RBiH s područja Srednje Bosne i Viteza, postupali suprotno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata”. Postupak se još uvijek vodi, a svjedoci u istrazi danas mijenjaju svoje iskaze.

Oni su osumnjičeni za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na lokalitetu Križančevog Sela, Šafradina i Dubravice, gdje je 22. 12. 1993. godine ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, te vršeno pljačkanje i uništavanje imovine. Tijela ubijenih su razmijenjena 40 dana nakon zločina, a na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela”. Tužiteljstvo BiH također navodi da ratni zločin u Križančevu Selu “predstavlja jedno od najvećih stradanja žrtava hrvatske nacionalnosti na području Viteza i okoline u proteklome ratu, gdje je u napadu ubijeno više desetina žrtava, a imovina opljačkana i uništena”. Također, “pojedini osumnjičeni, u svojstvu komandanata jedinica Armije RBiH, terete se da su direktno učestvovali u počinjenju zločina te da nisu poduzeli aktivnosti da spriječe zločine te procesuiraju i kazne počinioce”, a u akciji hapšenja izvršeni su i pretresi domova osumnjičenih, gdje je, kako se navodi u priopćenju, “pronađena određena dokumentacija o navedenim događajima, što može rezultirati proširenjem istrage u ovom predmetu”.

Proširenju istrage i pred licem pravde svakako trebali pojaviti i oni najodgovorniji iz vrha zapovjedništva 3. Korpusa Armije RBiH, generali Enver Hadžihasanović i Džemo Merdan.

Činjenica kako je Tužiteljstvo BiH podiglo optužnicu za ratni zločin u Križančevu Selu, a koju je Sud BiH potvrdio, govori dovoljno o tome kakva je narav učinjenog zla u Križančevom Selu. Koliko se god pojedini trudili minimizirati, obezvrijediti ili na posve drugačiji način kvalificirati i predstaviti ono što se dogodilo u Križančevom Selu samo potvrđuje činjenicu kako kod istih ne postoji niti trunke spremnosti za suočenje s istinom te stvaranja pretpostavki za pomirenje i izgradnju društva u kojemu je suživot moguć. Ako je zločin počinjen za vrijeme potpisanog primirja, onda je veliko pitanje da li je na toj crti obrane bio otvoren front ili bojno polje, a legitimnost vojnog cilja uvijek postaje upitna onda kada su žrtve te akcije žene, djeca ili starci. Monstruoznost ovog zločina time biva veća i postaje potpuno irelevantno da li je otvorena fronta ili nešto drugo ako znamo da su ljudi odvedeni živi u zarobljeništvo i vraćeni masakrirani u vrećama i to 40 dana poslije samog zločina. Što je s Hrvatima Počulice, tamo gdje su i ovi zarobljenici odvedeni, koliko je njih bilo u zarobljeništvu i logorima, koliko ih je pobijeno i koliko ih se vratilo i zašto se ne žele vratiti svojim kućama. Zašto hrvatske djece u Počulici nema uopće, a o školskoj djeci da i ne govorimo . Moguće je postavljati pitanja i tražiti odgovore do beskonačnosti ali ono što je suštinski važno, jeste pitanje koje ukazuje i na ozračje koje žele stvarati oni koji potpisuju reakciju na izjavu ministra ; kakve su to zvijeri koje čovjeku živom mogu iskopati oči pa onda reći nije to ratni zločin, to je legitiman vojni cilj? I to je još jedna istina, kao što je istina i činjenica da su za zločine koje su Hrvati učinili odgovaralo čitavo političko i vojno vodstvo Hrvata Središnje Bosne, i pred domaćim i pred međunarodnim sudovima, a za zločine ARBiH nad hrvatskim narodom, nije odgovarao gotovo nitko. To je i suštinska razlika između zločina počinjenog u Ahmićima i ovog u Križančevom Selu, stoji u priopćenju MHDZ BiH Vitez.

Fenix-magazin/MMD/Centralna.ba

Pogledajte drugo

POSRNULO PRAVOSUĐE BiH: Krv generala HVO-a Vlade Šantića je ostala svjedočiti o ratnom zločinu koji je završio zavjetom šutnje i oslobađajućom presudom optuženih

U ponedjeljak je donesena presuda kojom je Hamdija Abdić zvani Tigar, pripadnik Armije BiH, zajedno …