Gradišćansko – hrvatski jezik konstantno izumire. A kada će nestati? Tim pitanjem bavila se znanstvenica Agnjica Čenar – Schuster na nedavnom predavanju u KUGI u Velikom Borištofu. Ona tvrdi da će ako ovako sve ostane do 2050. godine izumrijeti gradišćansko – hrvatski jezik u Austriji. To je izračunala po statističkoj brojci. Broj Gradišćanskih Hrvata konstantno se smanjuje od početka 20. stoljeća do danas. Jedan od uzroka je taj, da manjinski jezik, premda je službeni jezik, u javnosti nema isti status kao većinski. Da bi se to promijenilo, zadužena je država. Država mora stvoriti instituciju za očuvanje jezika.
Austrija bi kako kaže Agnjica Čenar-Schuster morala implementirati konstruktivnu jezičnu politiku i stvoriti državnu instituciju, koja je nadležna za jezično planiranje. Takozvana jezična akademija bi imala zadaću da kultivira, revitalizira i normira jezik. Manjine u Walesu, Baskiji i Kataloniji su ovom državnom institucijom mogle spasiti svoj ugroženi manjinski jezik, zaključilaje bivša predsjednica Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvata, Agnjica Čenar-Schuster.
Agnjica Čenar-Schuster bila je od 1996. do 2008. godine predsjednica Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvata. Ona vodi jezičnu komisiju ZIGH-a i uređuje jezični ABC gradišćanskohrvatskoga, koji je na internet stranici ZIGH-a. Surađivala je pri sastavljanju gramatike i pravopisa gradišćanskohrvatskoga jezika. Bila je glavna urednica kalendara Gradišće od 2004. do 2008. godine. Svaki tjedan uređuje jednu stranicu u Hrvatskim novinama, tjedniku Gradišćanskih Hrvata. Trenutno piše disertaciju. Ova akademska prevoditeljica je 2014. godine diplomirala na sveučilištu u Beču i napisala je diplomsko djelo o jezičnom planu za gradišćanskohrvatski jezik.
Preci gradišćanskih Hrvata naselili su kontinuirano tijekom 16. stoljeća veći broj naselja na području čitave današnje Savezne zemlje Gradišće. U međuratnom razdoblju zbog ekonomske zaostalosti Gradišća gradišćanski Hrvati masovno iseljavaju u prekooceanske zemlje. U isto vrijeme, najprije kao“pendleri”, a nakon Drugog svjetskog rata sve više i sa stalnim mjestom boravka, nastanjuju se gradišćanski Hrvati u Beču. Rezultat ovog procesa, koji je masovnije započeo od početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, je i određeni broj vikendaških hrvatskih naselja u Gradišću. Danas su još očuvana hrvatska naselja u kojima stanovnici žive tijekom cijele godine okupljeni u većem broju oko sljedećih kotarskih mjesta: Željezno (Eisenstadt), Gornja Pulja (Oberpullendorf) i Borta (Oberwart). Manjinska zajednica gradišćanskih Hrvata u Austriji podijeljena je uvjetno na dvije međusobno dobro povezane podskupine: gradišćanski Hrvati u Saveznoj zemlji Gradišće (po procjenama do 35 000) i gradišćanski Hrvati u Beču (do 15 000), dakle ukupno do 50 000. Uzrok ove podjele dominantno je gospodarske prirode – traženje zaposlenja.
Prema popisu stanovništva, u Republici Austriji u 2001. godini ima približno 27 000 stanovnika koji su se izjasnili kao gradišćanski Hrvati. Oni su naveli da je njihov materinji jezik gradišćansko-hrvatski. Udruge gradišćanskih Hrvata drže da ih u Republici Austriji ima ukupno do 50 000. Ova hrvatska manjinska zajednica u Republici Austriji zasigurno je najbolje organizirana hrvatska manjina, koja je ujedno i najbolje povezana s pripadnicima institucija ostalih hrvatskih manjina u susjednim zemljama. Gradišćanski Hrvati su danas suočeni s velikim izazovom – kako zaustaviti zabrinjavajući trend sve većeg opadanja hrvatske jezične kompetencije kod svoje djece.
Fenix/Francisko Pavljuk
