Petstoljetna, turbulentna povijest danas uspješnih gradišćanskih Hrvata, brojčano najveće priznate austrijske autohtone narodne manjine, tema je ne samo mnogih političara, povjesničara i ostalih znanstvenika nego i književnika i pjesnika.
Iz Beča piše: Snježana Herek
Jedan od njih je i Filežanin prof. dr. Rudolf Karazman (69), umirovljeni austrijski psihijatar, neurolog, psihoterapeut, liječnik medicine rada iz Beča, te autor više knjiga. On je u svojoj novoj Zbirci pjesama “Proletenpassion Gradišćanska” (“Gradišćanska proleterska strast”), izašloj na njemačkom jeziku u izdanju edicije “Lex Liszt”, na svoj jedinstven, pjesničko-povijesni način pozabavio gradišćanskim Hrvatima, kojima i sam pripada.
Karazman se je pobrinuo, kako su izvijestili i austrijski mediji, da čitateljima kroz stihove u 16 pjesama nazvanim životnim postajama i Zbirci priloženim CD-om s jednom skladbom “Mi provodimo struju za Beč”, Petera Viewegera, poznatog austrijskog gitarista, skladatelja, glazbenog producenta i člana nekadašnjeg originalnog “Falco Banda”, najavi nosač zvuka koji će izaći u ljeto ove godine u suradnji s Viewegerom – približi patnje i život tzv. “malih ljudi” iz redova gradišćanskih Hrvata.
U to vrijeme radničke većine, ili kako autor Zbirke kaže “proletarijata”, radnika, seljaka, slugu, kmetova…, koji su svojim teškim radom također doprinijeli da su gradišćanski Hrvati ono što su danas. Uspješna narodna manjina, ili kako oni kažu narodna grupa, koja je unatoč svim nedaćama uspjela pet stoljeća očuvati svoj hrvatski materinski jezik, kulturu i običaje.
Vieweger je također glazbeno surađivao i u prvom Karazmanovom projektu “Bolschoi Beat Gradišće – Funeral and Wedding Songs”.
Upitali smo dr. Karazmana zašto mu je bilo toliko važno da upravo Zbirkom pjesama ukaže većinskom austrijskom narodu na, kako je u podnaslovu knjige napisao – “patiti i postati u hrvatskom životu”, na što nam je odgovorio:
“Jer sam ponosam na moje gradišćanskohrvatske korijene, moje roditelje, susjede i sve te tzv. male ljude, koji su mukotrpno radili, tražeći posao od sela do sela, ili su odlazili u grad, a sve u želji za boljom budućnosti vlastite djece. Iako sami nisu imali priliku za školovanje, već su tada prepoznali značaj obrazovanja za uspjeh u životu”.
“ A oni koji su otišli u potrazi za poslom iz sela u grad kao moji roditelji i poveli i meme u Beč kao četrigodišnjaka koji nije znao njemački nego samo hrvatski jezik, pa nisam mogao ići u dječji vrtić dok su oni radili teške poslove, bili su izvrgnuti raznim poniženjima zbog svog hrvatskog porijekla”.
Znači li to da su iako su bili austrijski državljani bili u Austriji gastarbajteri, bilo je moje sljedeće pitanje? “Da, moji su roditelji bili prva generacija gastarbajtera iz Gradišća. Radili su prvo kao kućepazitelji u više bečkih stambenih okruga. Izražavajući netrpeljivost prema svemu što je strano, Bečani su za nas Hrvate iz Gradišća posprdno govorili da smo – Krowoti – a ne Kroati što je pravilan izraz za Hrvate, smatrajući da u Gradišću žive samo glupi, drugorazredni ljudi”, odgovorio nam je naš sugovornik.
“Kako se ne bi osjećali građanima drugog reda, mi Hrvati iz Gradišća smo si u Beču napravili svoje paralelno društvo i stvorili svoj vlastiti svijet. Stanovali smo u blizini jedni drugih, osnovali svoja hrvatska društva i klubove, održavali naš Hrvatski bal, odlazili na hrvatsku misu u crkvu sv. Petra u Beču, dakle živjeli svoj bečki život na hrvatski način. I zato smo opstali i sačuvali naš jezik i obilježja. Bila su to teška vremena. Vremena vjere u Boga i samoga sebe”, istakao je Karazman.
“Migracija gradišćanskih Hrvata u Beč pojačana pojačana je krajem 19. stoljeća, kada su mnogi iz hrvatskih sela odlazili u grad zbog ekonomskih i socijalnih, ali i obrazovnih razloga”, dodao je.
Na pisanje Zbirke pjesama pod naslovom “Proletenpassion Gradišćanska”, u čijem uvodu autor navodi da nije autobiografska, potakla ga je, kako nam je rekao, sudbima pokojnog gradišćanskog Hrvata Vilija Rešetarića, austrijske pjevačke zvijezde i djeteta siromašnih gradišćanskih Hrvata koji su bili tzv. “pendleri” i išli “trbuhom za kruhom” iz Gradišća stalno putujući tamo gdje je bilo posla.
Rešetarić je naime, 1976. godine kao član glazbenog sastava “Leptiri” nastupio s “Proletenpassion” na kulturnoj manifestaciji Bečki svečani tjedni, ovjekovječivši javno svojom zapaženom izvedbom, mukotrpan život svih proletera.
Karazmanova pasija ili strast se zove “Proletenpassion Gradišćanska” i po uzoru na Rešetarićevu govori o patnjama nekadašnjih doseljenika i radnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih okolnih područja, te životu u Gradišću koje je 1921. godine postalo austrijska savezna pokrajina.
Karazman nam je rekao kako je Zbirku pjesama o Gradišćanskoj proleterskoj strasti, od kojih neke od njih imaju povijesne uvode, a sve uglavnom političke konotacije, pisao godinu i pol dana.
Zbirka od tri poglavlja i 16 postaja počinje poglavljem “Dugi marš” i pjesmom “Croatisada” koja govori o egzodusu Hrvata koji iz svoje domovine bježe pred najezdom osmanlijskih Turaka u 16. stoljeću i naseljavaju područje tadašnje Zapadne Ugarske, dakle i današnjeg Gradišća te granični prostor Mađarske, Slovačke, ali i Donje Austrije, sve do Južne Moravske u današnjoj Češkoj. A dio njih otisnuo se je preko mora u Italiju, istočno od Rima.
Pjesnik navodi kako su kao seljaci radili teške težačke poslove na poljima vlastelina i veleposjednika na tada slabo naseljenom području sjeverno i jugoistočno od Beča i bili tampon zona Bečkom carskom dvoru i aristokraciji od prodora Turaka. Također daje osvrt na Austro-ugarsku monarhiju i “mržnju prema svemu što je bilo slavensko i židovsko”.
Drugo poglavlje “Velika razmjena” govori o ratnim i poratnim godinama nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, nacionalsocijalizmu, koncentracijskim logorima i pokušaju nacista da isele gradiđćanske Hrvate, rasizmu te antisemitizmu.
U trećem poglavlju, naslovljenom “Slobodno disanje” govori o migraciji u Beč, gradišćanskim Hrvatima kao građevinskim radnicima i služavkama i čistačicama, pohađanju gimnazije, slavenskoj rapsodiji te buđenju i procvatu Gradišća i gradišćanskih Hrvata.
U svakom slučaju, iz Karazmanovog pjesničkog kuta gledanja, Zbirka je zanimljivi portret hrvatskog življenja u nešto više od 100 godina starom Gradišću, koji ukazuje na bolne točke tzv. “malih ljudi” kroz njihovu dramatičnu obiteljsku povijest. Ali i na njihovu izdržljivost i snalažljivost kao i uspjeh u očuvanju hrvatskog identiteta.
“Gradišće se je jako promijenilo. Posebice nakon ulaska Austrije u Europsku uniju i sredstva iz europskih fondova koja je ova austrijska pokrajina dobila i uložila ih u razvoj i raznolikost”, istakao je za dr. Rudolf Karazman, koji je bio i lektor na Medicinskom i Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Beču i znanstveni suradnik Medicinskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta.
Kao liječnik i stručnjak medicine rada još uvijek je aktivan u izuzetno uspješnom i međunarodno poznatom bečkom Institutu za inovativno upravljanje zdravljem na radu IBG (Innnovative Occupation Health Management), čiji je osnivač i većinski vlasnik, a koje zapošljava 200 ljudi i stručnjaka raznih profila.
Otkako je u mirovini posebno se je aktivirao kao pisac. Prethodnu knjigu “Nikitsch /Filež – živjeti i voljeti na granici”, također je posvetio svom rodnom selu i Gradišću. Sljedeća pod naslovom: “Antislavizam – Tisuću godina kolonizacije i lova na ljude” već je u pripremi.
Na upit odlazi li i u Hrvatsku, Karazman je odgovorio: “Često sam prije išao na kongrese i razne simpozije u Hrvatsku i stekao mnoge drage prijatelje. S nekima od njih zajedno smo osnovali i Ljetnu školu za promociju zdravlja u Motovunu, koju sam vodio do 2014. godine. A s mojom suprugom Ingom Karazman-Morawetz, sociologinjom i suosnivačicom IBG Instituta posjetili smo brojne gradove, mjesta i otoke na hrvatskom Jadranu. Hrvatska je moja “Stara domovina”, kako je nazivamo, mi gradišćanski Hrvati”.
Fenix-magazin/MD/Snježana Herek
