Jedinstvenu spomen-ploču na zgradi Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Stuttgartu, koja je posvećena Hrvatima koje je likvidirala jugoslavenska tajna služba, svečano je otkrio potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved koji je tom prilikom rekao da su Hrvati “izbjegli teror i žrtvu u svojoj domovini, ali zločinačka komunistička tajna služba Udba pronalazila ih je u Njemačkoj, ubijala i mučila”, piše Žarko Ivković za Večernji list.
Na zgradi Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Stuttgartu ovih je dana otkrivena spomen-ploča posvećena Hrvatima koje je likvidirala jugoslavenska tajna služba. To jedinstveno obilježje, kakvo ne postoji nigdje drugdje u inozemstvu, postavljeno je na poticaj Hrvatske kulturne zajednice Stuttgart, a njezinu inicijativu podržali su generalni konzul Ivan Sablić i hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman. Ploču je pak svečano otkrio potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved.
“Izbjegli su teror i žrtvu u svojoj domovini, ali zločinačka komunistička tajna služba Udba, usmjeravana partijskim nalozima, pronalazila ih je ovdje u Njemačkoj, ubijala i mučila. Sve do 1990. godine”, rekao je Medved. Tom prigodom predavanje o djelovanju zloglasne službe održao je dr. sc. Domagoj Knežević, istaknuti povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova. Bio je to i povod za ovaj intervju.
Zašto je spomen-ploča postavljena baš u Njemačkoj? Udba je Hrvate ubijala i u drugim zemljama.
Razlog je jednostavan. Jugoslavenska tajna služba likvidirala je od 1946. do 1990. šezdeset i osam hrvatskih političkih emigranata, a još njih pet netragom je nestalo. Od toga gotovo polovica tih političkih ubojstava, koje je jugoslavenska tajna služba počinila po nalogu Tita ili vrha Partije, počinjena je u SR Njemačkoj.
Znate li možda hoće li biti sličnih inicijativa i u drugim zemljama u kojima je djelovala jugoslavenska tajna služba?
Postoje takve inicijative i svakako ih treba podržati. Međutim, smatram da je ovo i korak prema otvaranju sličnih memorijalnih mjesta u Hrvatskoj koja bi podsjećala na brojne žrtve jugoslavenskog komunističkog režima.
U svom predavanju u Stuttgartu ustvrdili ste da je otkrivanje spomen-ploče i odgovor “na sve očigledniju društvenu rehabilitaciju” jugoslavenskog komunističkog režima. Možete li to podrobnije obrazložiti?
Dakle, nema dana a da se u medijima ne spominju takozvane liberalne 1980-e iako je tada SFRJ bila država s najviše političkih zatvorenika po glavi stanovnika. Često čitamo i o tzv. jugoslavenskom gospodarskom čudu premda je SFRJ 1982. bankrotirala i tih je godina imala pad BDP-a od 5-6 posto. Uza sve to, imala je i iznimno visoku nezaposlenost iako je već dva desetljeća velik broj građana kontinuirano odlazio na privremeni rad u inozemstvo. Osim toga, uz pomoć popularne kulture opet se gradi Titov kult unatoč jasnim dokazima o brojnim progonima protivnika njegova komunističkog režima. Na sceni je jedna ozbiljna proizvodnja povijesnih krivotvorina kojima pokušavaju rehabilitirati tu propalu totalitarnu državnu tvorevinu i njezina “doživotnog predsjednika”.
Tko želi rehabilitirati Jugoslaviju i Tita, koji krugovi?
Riječ je o raznorodnim krugovima, koji imaju i različite motive. Tu su, primjerice, oni koji time pokušavaju ponovno izgraditi “bolju prošlost” za sebe i članove svojih obitelji. Ima tu i jugonacionalista kojima je još uvijek glavni grad Beograd i koji se ne mogu pomiriti s tim gubitkom. Postoje pritom i uistinu snažno ideološki usmjereni komunisti koji unatoč svim činjenicama smatraju da je Titova Jugoslavija bila raj na zemlji. No svima im je zajedničko jedno: ne mogu se pomiriti sa suverenom i slobodnom Hrvatskom i s njezinim povratkom u civilizacijski krug slobodnog i demokratskog zapadnog svijeta.
Koliki je utjecaj tih grupacija na hrvatsko društvo?
Oni su izrazita manjina u hrvatskom društvu, što je dokazalo svako demokratsko izjašnjavanje o budućnosti Hrvatske (prvi demokratski izbori, referendum o neovisnosti, Domovinski rat). Ipak, dosta pripadnika tih grupacija dolazi iz sfere društvenih djelatnosti i zato se čini da je njihov utjecaj daleko veći nego što uistinu jest. Dovoljno je, primjerice, analizirati nedavni proces usvajanja Zakona o hrvatskom jeziku. Inače, djelovanje tih grupacija iznimno dobro opisala je prof. Mirjana Kasapović u svom odličnom tekstu “Zbogom postjugoslavenstvu!”.
Poznato je da je jugoslavenska tajna služba – najprije Ozna, pa Udba i na kraju SDS – bila potpuno podređena interesima partijskoga vrha, odnosno zaštiti jednopartijske države i komunističke diktature. Kako je ta služba štitila državu i tko su joj bili “najveći neprijatelji”?
Štitila ju je onako kako se uvijek štite nelegitimne države koje vode totalitarni režimi. Prije svega, brutalnim i sveobuhvatnim progonima svih politički ciljanih neprijatelja režima, ali ne samo njih nego i članova njihovih obitelji. Ponekad je mučno čitati svjedočenja žrtava tih progona. Kolega Josip Mihaljević, primjerice, podrobno je opisao progon Đure Perice i drugih suoptuženika te njihovih članova obitelji u “Operaciji Paromlin”, koja jasno pokazuje monstruoznost metoda u radu Službe.
Je li ta služba pravila razliku između hrvatskoga, srpskoga i albanskog nacionalizma, odnosno između jedne, druge i treće političke emigracije?
Tzv. hrvatski nacionalizam desetljećima je bio glavni unutarnji i vanjskopolitički problem, odnosno glavni neprijatelj komunističke Jugoslavije. Za razliku od srpskog nacionalizma, koji nije dovodio Jugoslaviju u pitanje ako su u njoj zadovoljeni srpski nacionalni interesi, tzv. hrvatski nacionalizam svojim je glavnim postavkama negirao i jugoslavenski državni okvir i vodeću ulogu Partije. No na tronu glavnog neprijatelja Hrvatima su se tijekom 1980-ih, slijedom događaja na Kosovu, pridružili i tzv. albanski nacionalisti.
Je li represija imalo popustila nakon smrti Josipa Broza?
Slijedom onog što je Titova Jugoslavija uistinu bila – nelegitimna i nedemokratska država, postojao je veliki strah partijskih moćnika što će biti sa svime nakon Titove smrti. Stoga se u godinama uoči i nakon Titove smrti događa “renesansa represije” i pokušaj obrane silom svih “službenih jugoslavenskih istina”, koje su zapravo bile zasnovane na krivotvorinama.
Može li se represija jugoslavenske tajne policije usporediti s djelovanjem tajnih službi i ostalih komunističkih zemalja?
Jugoslavenska služba imala je specifičan položaj s obzirom na činjenicu da je SFRJ kao tzv. komunistički disident imala povlašten položaj na demokratskom Zapadu, koji ju je zbog vlastitih interesa obilato materijalno i politički podupirao. Stoga bi bilo zanimljivo vidjeti jednu opširniju komparaciju o tom pitanju.
Fenix-magazin/DH/Večernji list
