Prošetati Ljupčem kod Ražanca kad nema baš niti jednog turista, kad se i domaćini povuku u svoje kuće, pa čak niti ne izlaze na prozore, neopisiv je osjećaj.
Osjetit ćete nevjerojatan mir, osamu i tišinu, doživjet ćete trenutak u kojem se mjesto pojavljuje u svom najprirodnijem i najljepšem obliku. Umirujuće je, ali pomalo i tajanstveno, kao da vrijeme tu stane i sve se smiri u savršenoj harmoniji prirode.
Upravo tako je bilo jedno prijepodne, tek nekoliko sati nakon što je silovita bura “popustila svoje uzde”. Tišina koja je nastupila bila je gotovo opipljiva, a mjesto je izgledalo kao da je ušlo u svoj spokojni, zimski san. Nema buke, nema ljudi, samo mirno more i Velebit koji se ponosno uzdiže u pozadini. Sve je bilo smireno, gotovo nestvarno, kao da je cijela priroda odahnula nakon bure, dopuštajući da Ljubač pokaže svoje najiskrenije i najljepše lice.
– Kao da se more odnekud stvorilo, napisao je davno danas pokojni prof. Frane Dušević koji je proučavao povijest Ljupča. Upravo takav je dojam koji bi netko mogao imati putujući od Zadra, prema sceni koja iznenada nastaje nakon 15 km vožnje u smjeru Velebita. S blage nadmorske visine kod Dušević mlinova, odjednom se „otvara” more, a putniku, u bilo koje doba dana ili bilo koje godišnje doba, pružit će se zadivljujući panoramski pogled.
Ljubački zaljev izgleda kao veliko jezero. Ako dolazite sa strane Velebita, možete ući u zaljev kroz Ljubačka vrata, iznad kojih se uzdiže Paški most. S kopnene strane, nasuprot Pagu, na rubu Ljubačkog zaljeva smjestilo se naselje Ljubač. Poseban dojam ostavlja, uz široku ravnicu, Ljubačka draga. Danas Ljubač ima oko 450 stanovnika, što je znatno manje nego prije 50 godina, kada je u naselju bila osnovna škola do 8. razreda.
Zaštitnik župe je sv. Martin kojem je posvećena lokalna crkva izgrađena 1812. godine. Povijesna jezgra naselja smjestila se iznad morske litice, protežući se na oko 200 metara dužine i 100 metara širine. Naselje ima sve karakteristike tipičnog dalmatinskog primorskog naselja, s uskim uličicama i gusto raspoređenim kućama.
U srednjem vijeku, tijekom prijetnje od Osmanlijskog carstva, naselje je bilo opasano obrambenim zidom. Danas su ostaci tog fortifikacijskog objekta dobro očuvani, osobito zidovi u Šekućima. Materijalni kulturni ostaci potiču iz željeznog doba, prvenstveno iz 1. tisućljeća pr. Kr., kada je naselje bilo naseljeno Liburnima.
Kako je napisao prof. Frane Dušević, ugledni profesor, intelektualac, koji je bio angažiran u proučavanju povijesti i tradicije ovog mjesta najuvjerljiviji dokaz kulture Liburna je Venac gradina, s posebno lijepim pogledom na njega s sjeverne strane Rtine.
U blizini ruševina utvrde, na mjestu Dvorne, pronađen je veliki broj grobova, na površini, ali i po cijelom brdu. To su grobne humke, tumuli, a najveća je Križarska glavica. Nažalost, veliki dio ovog vrijednog kulturnog naslijeđa bio je devastiran, posebno prije 40 godina. Samo mali broj izložbenih primjeraka našao je svoje mjesto u Arheološkom muzeju u Zadru.
– U 2. stoljeću pr. Kr. Liburne su osvojili Rimljani. Tijekom nekog razdoblja Rimljani su gradili mnoge ljetne vile-rustice u okolici Ljupča i Krneze. Iz kraja 5. stoljeća datira dvostruka bazilika, vrlo vrijedan i jedinstven spomenik. Tri grobne humke blizu zavjetne crkve Svete Marije Snježne dokaz su hrvatske prisutnosti na ovom području u to vrijeme, napisao je prof. Frane Dušević koji je rođen i preminuo u Ljupču.
Još jedna spisateljica koja je ostavila trag u Ljupču bila je Dinka Dušević, zadarska spisateljica i dizajnerica, koja je do posljednjeg dana svog života pisala roman kojeg je posvetila svom 11-godišnjem unuku Noi. Dinka Dušević pisala je i romane koje je povezivala s Ljupčem, pa je Ljubač osim u povijesnim, svoje mjesto pronašao i u njezinom romanima.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
