Teško je i pomisliti kako se osjeća djevojčica koja ocu piše poruke, a zna kako odgovor neće dobiti. Jednako je teško čuti kako ta ista djevojčica gotovo svaki dan piše pisma polusestri, a pisma ne šalje jer ne zna njezinu adresu.
Sudbina je to 11-godišnje Natali iz Dubrovnika o čijoj gorkoj sudbini je za Fenix-magazin progovorila njezina majka Antonija N.(37) (prezime poznato redakciji Fenix-magazina). Prema majčinim riječima, Natalin otac se zove Alen M. (53) (prezime poznato redakciji Fenix-magazina), i godinama živi u Frankfurtu. Za svoju kćer u Dubrovniku nikad nije pitao, nije ju zvao, a niti posjećivao. Jednostavno, kaže Antonija, nije ju želio u svom životu.
– Prvi i zadnji put ga je čula prošle godine na svoj 10. rođendan. Toliko je tad bila sretna, ali nažalost kasnije je bila u šoku jer njezino malo srce nije znalo što slijedi nakon tog poziva. Javila se na taj poziv kad je vidjela da na zaslonu telefona piše njegovo ime koje sam s njegovim brojem memorirala u telefon. Iako je bila toliko uzbuđena, rekla mu je koliko bi ga željela vidjeti. Obećao joj je da će doći, ali nikad se kasnije nije javio, govori Natalina majka Antonija N. u razgovoru za Fenix-magazin.de.
-Nažalost, ni nakon više od godinu dana ništa se nije promijenilo od tog poziva. Natali mu i danas često piše kako ga voli, moli ga neka dođe, piše mu kako gleda njegove fotografije, ali nema odgovora, nastavlja Antonija koju je Natali naposljetku zamolila neka joj pomogne pronaći polusestru, danas 20-godišnju Vanessu M. koju njezin otac Alen ima iz braka sa svojom prvom suprugom.
-Rekla mi je kako želi kontakt makar s polusestrom kad je već otac ne želi, tužnim glasom govori majka Antonija.
Antonija N. i Alen M. su se upoznali u Dubrovniku 2011. godine. Alen je rođen u Slavonskom Brodu, a u to vrijeme je već živio u Frankfurtu. Antoniji je tada ispričao kako je bio oženjen Hrvaticom Sofijom te da iz tog braka ima jednu kćer.
– Rekao mi je kako se odavno rastao, a imao je samo negativne riječi za tu svoju bivšu suprugu. Tad sam imala 26 godina, zaljubila sam se u njega, bilo mi je važno da je katolik i Hrvat, pokojni otac mu je bio iz Marije Bistrice. Nije me puno zanimalo tko je bila i kakva njegova bivša. Bila sam mlada, naivna, zaljubljena do ušiju i vjerovala sam mu. On je inače sin jedinac, dijete je rastavljenih roditelja, od mene je stariji 16 godina. Meni je otac preminuo kad sam imala 12 godina, a u njemu sam vidjela neko svoje utočište i zaštitu. Oboje smo željeli dijete i svjesno krenuli u to. Planirali smo zajednički i život u Frankfurtu. Kad je doznao da sam trudna, najprije je bio sretan. No, kad je to doznala njegova majka, sve se promijenilo. Ne znam zašto, ali je ona bila protiv naše veze i našeg braka. Imala je velik utjecaj na sina. Njegova majka mu je napunila glavu pričom kako sam ja puno mlađa od njega te kako ću ga kad tad napustiti, ostaviti… Nakon tih uvjeravanja svoje majke, počeo me je nagovarati na abortus. Ali ja to nisam htjela. Tad sam već bila krajem drugog mjeseca trudnoće. Kad je shvatio da doista neću napraviti abortus, ostavio me je. Učinio je to na najgori mogući način: bili smo na vjenčanju njegovog rođaka gdje je bila i njegova majka koja mi je otvoreno dala do znanja kako je protiv naše veze, protiv našeg braka i rođenja djeteta. Alen je nakon toga počeo govoriti kako dijete nije njegovo, kako sam ja rekla da nisam sigurna čije je. To je bila neistina jer ja to nikada nisam rekla. Bili su to užasni trenutci za mene, prisjeća se Antonija.
Nakon što se djevojčica rodila, Antonija je htjela DNK analizom dokazati da je Alen otac njezinog djeteta. Isprva je čekala jer se nadala kako će se Alen predomisliti prihvatiti dijete.
-Naposljetku sam ga tužila. Općinski sud u Dubrovniku je četiri puta zakazivao ročište, ali Alen se četiri puta nije pojavio niti na utvrđivanju očinstva DNK analizom. Izmišljao je svašta, pisao da iz Frankfurta ne može doći jer je bolestan, da je u invalidskim kolicima te kako mu je liječnik zabranio putovanje. Bilo je očito da izmišlja. Budući da nisam mogla doprijeti do Alena te sam shvatila kako puno toga što mi je govorio bila neistina. Odlučila sam tada potražiti njegovu prvu suprugu i doznati kakav je doista otac mog djeteta. Suprotno onome što mi je Alen pričao o njoj, spoznala sam kako je ona doista krasna žena. Bila je potpuno drugačija od onog kakvom ju je opisivao i što je o njoj govorio. Dogovorile smo da dođe u Dubrovnik sa svojom kćerkom Vanessom kako bi se polusestre upoznale i imale kontakt. Došle su u dva navrata i ostala po nekoliko dana. Njegova prva supruga me molila da on o njihovu dolasku u Dubrovnik nikako ne smije doznati te kazala kako ga se boji. Niti za njezinu kćerku nije plaćao alimentaciju. Ja sam joj govorila neka se bori, ipak je to Njemačka, uređena zemlja, i da mislim kako to jednostavno ne može proći da otac ne plaća alimentaciju a da živi u Njemačkoj. Ona mi je odgovorila kako je meni lako govoriti kad sam 1.500 kilometara udaljena od njega, govori Antonija.
Ipak, Alen je doznao da su dvije žene u kontaktu, a time i polusestre.
– Ja mu osobno nisam ništa rekla o tim dolascima u Dubrovnik. On je to doznao iz zapisnika tijekom jednog ročišta za utvrđivanje očinstva. Sutkinja me pitala poznajem li mu prvu suprugu i kćer, i rekla sam istinu. Ušlo je u zapisnik kojeg je on imao pravo vidjeti, pa je to doznao. Tad je počeo prijetiti bivšoj supruzi. Ona od straha nije više htjela kontakt s nama u Dubrovniku. Moja je kćer tad imala 4 godine, a njezina kćer Vanessa 11. Tad su se polusestre i zadnji put vidjele, otkriva Antonija.
Općinski sud u Dubrovniku je naposljetku presudio u Antonijinu korist i utvrdio očinstvo. Alen M. je i službeno upisan kao otac u rodni list malene Natali. No, nije se time pomirio pa je uložio žalbu.
– Slučaj je prebačen na drugostupanjski sud u Zagrebu ali imala sam sve dokaze, od naših poruka koje smo razmjenjivali o trudnoći, do zajedničkih fotografija pa čak i audio zapisa s poruka. Imala sam čak i svjedoke. Sud u Zagrebu je naposljetku potvrdio presudu s Općinskog suda u Dubrovniku i on je i službeno postao otac mog djeteta, govori Antonija.
Ipak, s alimentacijom nije išlo lako. Alen je izbjegavao plaćati za potrebe djeteta i za to pronalazio razne načine, sve dok mu sud nije zaprijetio zatvorom zbog neplaćanja alimentacije.
– Još dok smo bili zajedno pokušavao je ishodovati prijevremenu mirovinu, u ljekarni uzimao antidepresive, ali ih nije pio. Uzeo bi ih u ljekarni samo kako bi imao tu potvrdu. U Njemačkoj je primao socijalu, ne znam puno o tome osim onoga što mi je rekao. Kasnije je tvrdio da ne može plaćati alimentaciju te me je tražio da mu pošaljem sve potrebne dokumente kao bi u Njemačkoj ostvario pravo na dječji doplatak te da će mi od toga plaćati alimentaciju. Nevjerojatno što je sve pokušao, govori Antonija.
Ističa također kako je pokušala uspostaviti kontakt i s bakom svog djeteta, odnosno Alenovom majkom koja je 30 godina radila na poslu njegovateljice u domu umirovljenika u Frankfurtu. No, ni ona nije željela ni čuti a niti vidjeti svoju unuku iz Dubrovnika.
Zbog svoje kćeri, Natalijina majka Antonija sad želi stupiti u kontakt s njezinom polusestrom Vanessom.
-Vanessa je sad već punoljetna, ima oko 20 godina, može sama odlučivati. Voljela bih kad bi se javila, jer je moja kćer toliko želi vidjeti. Svaki dan govori koliko bi je željela razgovarati sa svojom polusestrom, plače i piše joj pisma koja ostaju kod nje, jer ne zna na koju adresu ih poslati. U školi pričaju o svojim obiteljima, nekad je upitaju za njezinu obitelj, ona kaže kako ima oca i sestru, ali šuti kad je pitaju kako joj tata ili sestra izgledaju. Kad dođe kući, plače. To su traume koje ne želim svojoj kćeri. Znam da će je to obilježiti za cijeli život, pokušavam joj biti i majka i otac, ali sam svjesna koliko je boli to što je otac ne želi a niti može stupiti u kontakt sa svojom polusestrom, govori Antonija.
Ne vjeruje, dodaje, kako će se Alen promijeniti i poželjeti vidjeti svoju kćer koja ga voli i želi vidjeti unatoč svemu. Također vjeruje kako bi traume njezine kćeri mogao koliko-toliko ublažiti kontakt s polusestrom Vanessom. Zbog toga moli Vanessu koja živi u Frankfurtu ili njegovoj okolici neka joj se javi.
-Želim da pročita sva pisma koja joj je moja kćer, njezina polusestra, napisala. Njih su dvije u istoj situaciji. Koliko sam čula, niti ona nema kontakt s ocem. Molim je neka se javi jer je ovdje u Dubrovniku čeka jedna djevojčica, njezina polusestra koja je toliko voli i želi. Moja kćer moli ljude koji možda poznaju Vanessu M. neka joj prenesu koliko je želi čuti i vidjeti, moli je neka se javi, poručila je za kraj u priči za Fenix-magazin Natalijina majka Antonija N.
Novinari Fenix-magazina pokušat će stupiti u kontakt sa ocem male Natali, Alenom M. te pitati razloge zašto više ne želi imati kontakt sa kćeri iz Dubrovnika za koju, odlukom suda, mora plaćati alimentaciju.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
