Goli – trauma koja traje

Na 15. filmskom festivalu goEast predstavlljen je višestruko nagrađivani dokumentarni projekt Goli redateljice i producentice Tihe Klare Gudac. Tiha K. Gudac rođena je 1982. godine u Zagrebu. Diplomirana je ekonomistica i apsolventica Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu (Odsjek produkcije). Do sada je producirala nekoliko kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova (Sretan rođendan Marija, 2010; Shopping, 2008; Ma sve će bit’ u redu, 2007).

Filmom Goli debitira kao redateljica i scenaristica filma Goli, za koji je osvojila niz nagrada. Dokumentarni film se zasniva na obiteljskoj tragediji koje je prestala u sudbinu više generacija. U obitelji njezine majke, rođene Fučkan, vrijeme se dijelilo na ono prije kada ‘dede’ nije bilo, ali o tome se nije izgovarala ni riječ i ono poslije. Film Goli istraživanje je na ruševinama prošlosti, obiteljskih fotografija i intimnih svjedočanstava grupe bliskih ljudi koje je ujedinilo isto mjesto, politički logor Goli otok, i posljedica koje je ostavio na tri generacije.

Marijan Fučkan je nestao i nije ga bilo četiri godine. Vratio se kao netko drugi, a sa sobom je donio bolnu tajnu o kojoj se u obitelji šutjelo. Pitanja je počela postavljati tek njegova unuka, ujedno i redateljica ovog filma, koja je još od djetinjstva željela razumjeti zašto djed ima ožiljke po tijelu. Kod bake je pitala za dopuštenje da postavi pitanja o njegovim ožiljcima. No odgovor je glasio: Ne, ne smiješ ga nikada pitati!

Marijan Fučkan je preminuo nikome ne ispričavši cijelu priču. Ovaj film je nastao kao pretraživanje obiteljskih uspomena, istraživanje na ruševinama prošlosti. To je mozaik nastao od tragova obiteljskih fotografija i intimnih svjedočanstava grupe bliskih ljudi koje je ujedinilo isto mjesto – politički logor Goli otok.

Politički logor Goli otok je poznat i kao otok slomljenih duša prema traumi koj se prenosi generacijama. Ujedno, to je fascinantni prikaz trenutka u kojem jedna prošlost konačno može postati povijest i odvažno dokumentarno suprotstavljanje šutnji i strahu.

Početni motiv da se ostvari film je bio novinarski članak u kojemu su bivši zatvorenici Vera Winter i likovni umjetnik Alfred Pal iznijeli svjedočanstvo o patnji na Golom otoku. I Vera Winter i Alfred Pall iznose u dokumentarcu detalje zatvorske torture, perverznosti sustava koji je zatvorenike pretvarao u mučenike i mučitelje. Njihovo svjedočanstvo pred kamerom moglo je biti ostvareno samo kao obiteljski razgovor s unukom jednog supatnika. Tako teta Vera i stric Alfred, a s kojima nitko nije mogao tako intimno pričati kao Tiha, jer je dio istog sudbonosnog kruga obiteljskih tragedija. Ovi svjedoci po prvi puta govore u kameru unuke čiji ‘deda’ je htio da njegovi unuci saznaju istinu, ali je za života nije mogao sam ispričati.

Politički kontekst, Titov progon političkih neistomišljenika nakon sukoba s Informbiroom u filmu je sveden na minimum; tek toliko da ga mogu razumjeti i ljudi izvan ovog prostora. Pristup arhivskom materijalu je i danas otežan. O tome Tiha u jedno intervjuu kaže: „Arhiva o Golom otoku ne postoji. Kad sam ušla u Državni foto arhiv, nisam ni uspjela izgovoriti otok, a već su mi s vrata rekli: nema, ne postoji… Navodno je ta građa pripala Srbiji i zatvorena je, i dalje se smatra problematičnom…

A bilo je dovoljno da prije üesdeset godina netko u tebe upre prstom, a u toj paranoji je velik broj ljudi bio prisiljen u nekoga uprijeti prstom da bi spasili sebe. Ili, kako to Alfred Pall u filmu kaže: to je bilo vrijeme u kojemu jedni slamaju druge i moraju odlučiti što će sačuvati – obraz ili guzicu. Puno je ljudi skupo platilo svoju odluku da čuvaju obraz, ali izvukli su se: preživjeli su. Poslije su se mučili da ponovo izgrade sposobnost da budu normalni ljudi i da poput Marijana Fučkana pruže ljubav svojoj djeci i unucima.

Ne malo je ljudi na ovim prostorima imalo neki svoj Goli otok i zato je film značajan doprinos da se toj ljudskoj patnji da ljudsko lice. Goli otok je nastao kao zatvorenički i kažnjenički sustav za vrijeme 1. Svjetskog rata u kojemu je Austrougarska monarhija zatvarala ratne zarobljenike. U Jugoslaviji je funkcionirao u razdoblju Informbiroa, od 1949. do 1954.-56. godine. Onda je promijenjen sustav pa je to postao kažnjenički logor, već slabijeg intenziteta u koji su ljudi išli zbog krađa, nasailja ili nekih drugih stvari. Jer sve do kraja 1980-ih funkcionirao je i kao mjesto na kojem možeš završiti i zbog političkih stvari. Bio je to traumatični period, koji je i dalje odzvanjao kao nešto na što te se lako može podsjetiti.

Dokumentarac Goli je priča o jednom čovjeku i ljudima koji su ga voljeli, a Goli otok je ostao simbol kontinuiranog slamanja društva kroz slamanje pojedinca, zločina protiv čovjeka.

Hrvatska kulturna zajednica iz Wiesbadena će u dogovoru s producentom T.K. Gudac, u svom programu predstaviti film i otvoriti dijalog o regresiji ljudskog ponašanja u graničnim situacijama. U časopisu kulturne zajednice, „Riječ“ broj 44 predstavljen je i sličan rad dr. med. Stanislava Janovića: TITO NA GOLOM OTOKU, Uspomene na robiju i emigraciju i razmatranja o Hrvatskoj i Zapadu, Naklada Pavičić 2013.

Dokumentarac Goli je film za svakoga!

Ivica Košak

Pogledajte drugo

hrana

NISMO NI OČEKIVALI DRUGAČIJE: Gotovo svi njemački trgovci planiraju podići cijene

Njemački potrošači očekuju poskupljenja i sljedećih mjeseci. Gotovo svi trgovci hranom i luksuznom robom planiraju …