Iz novog, još neobjavljenog romana pod nazivom Gola bol, autora Tonća Ladana, donosimo nekoliko ulomaka koji su, kao i cijeli roman, napisani „na uspomenu i sjećanje tetke Mire Pauk“ koja je „završila svoj životni put i zakoračila u svijet Božje nade“.
Bio je to put od 93 godine kao i svaki ljudski s malo radosti a prepun tuge.
……Anton shvati gledajući Ivana i Muju, da ni njima, nije ništa bolje i da se i oni osjećaju poput njega. Ali on se ipak, po vlastitom shvaćanju, nekako osjećao najusamljenijim, najnesretnijim. Možda zato sto stojimo na tlu, koje je pripadalo mom djedu, mom ocu, a sad pripada meni. Zelena zaravan s malom udolinom kao i okolnom šumom, taj lijepi komad zemlje, zvao se Piljča Ivlje i sve je to pripadalo Antunovoj obitelji,bilo je to njegovo privatno vlasništvo, vlasništvo njegove obitelji. Ovdje u ovoj udolini, sam se igrao kao dijete, čekajući oca da nasiječe drva, pazeći na rasamarenog konja, koji je bezbrižno, slobodan frktao, paseći zelenu travu. Gdje su sad ta vremena?
Koliko sam, tad bio sretan? Koliko sam,sad nesretan? Ni to ne znam, čak je i ovo područje postalo neprepoznatljivo. Samo tad, nisam znao što je patnja, nisam znao, što je bol, bio sam vedar, nasmijan. Gdje je sad taj mir, ta vedrina, kako bi je želio imati, ali u ovom vremenu, teško je naći tu mudrost, kojom bi povratio mir, kojom bi razumio patnju. Tu mudrost,nikad nisam imao, još uvijek tragam za njom, a tako mi je potrebna……
Blaževići
…..Stigavši u Blaževiće, sjenke prošlosti što su se uvukle među njih, nestadoše s prvim obrisima tamnih kuća. Noć je stigla i prekrila sve tamom. Blaževići su bili najzabačeniji zaseok Carevog polja, spajao se s Golom planinom i crpio snagu iz nje. Zaseok kao i njegovi malobrojni stanovnici bili su priča za sebe. Ravan dosta širok put kao da je prolazio pored zaseoka. Sve kuće, štale i drugi domaćinski objekti, rasuti po prostranim dvorištima, nalazili su se sjedne strane puta. S druge strane puta, kao neki seoski trg, krasile su ogromne lipe, koje su u spuštenoj noći, izgledale kao pokretno brdo, izraslo usred sela.
Samo po glasnom dobovanju kiše i povijanju grana, dalo se više naslutiti, nego jasno vidjeti ogromno drveće. Anton je znao da je tu, često je ljeti boravio u hladu tih lipa. Tko ih je posadio tu, pitao je često Anton, no odgovori su bili nejasni. Čudno ali je i sad mislio o tim lipama. Možda ih je posadio neki prolaznik, nomad koji se tu kratko zadržao ili prvi Blažević što odluči da se tu nastani. Možda je taj utemeljitelj, znao da su lipe kod starih Slovena, bile sveto drvo. U lipovim šumama su živjeli, pod lipom vršili obrede i lipi kao vrhovnom božanstvu prinosili žrtve. Prelaskom iz poganstva u Hrišćanstvo, bogovi su zamijenjeni ali je obožavanje ostalo. A vjeruje se da lipa čuva od zla i uroka. Možda je zbog tog taj utemeljitelj, prije nego što je počeo da zida kuću, posadio te lipe da bi imao mir, da bi nastao zaseok, građen u miru i bilo ga je sve do sad. U ovoj noći je mirno, užasno mirno, razmišljao je Anton.
Sa širokog puta skrenu u dvorište malene kuće, otvorivši drvenu vratnicu, obješenu na hrastovom kolcu starog plota. Pored kućnog bijelog zida, ugleda tamne obrise velike klade, sa sjekirom zabodenoj u njoj. Zakoračivši na natkriveni trijem, Anton pipajući nađe kvaku na vratima. Otvori ih i stupi praćen Mujom u prostranu kuhinju, obasjanu tamnom svjetlošću fenjera, smještenog na povišoj stolici bez naslona smještenoj u uglu.
Starica od nekih sedamdeset godina, pogurena u starim seljačkim haljinama s crnom maramom na glavi, stajala je uz šporet i miješala drvenom kutlačom po starom loncu iz kojeg se dizala para i miris zapržene krumpirove čorbe. Okrenu se hitro, čuvši otvaranje vrata. Ugledavši Antona, staračko lice razvuče se u osmjeh, koji brzo zamjeni zabrinuta smrknutost, kad je ugledala Muju koji zatvori vrata za sobom. Anton skide mokru jaknu i tad mu pade na pamet da je zaboravio gdje je ostavio kabanicu. Jebeš kabanicu i onako ničem ne služi, samo smeta. Osmjehnu se starici.
Razgovor
– Faljen Isus tetka, nisi se nadala gostima? – ne čekajući odgovor, priđe starici zagrli je i poljubi u smežurano lice.
– Uvijek Faljen – odgovori starica odmičući se od njega.
– Uf, sav si mokar. Otkud ti?
– Došao da te obiđem, da vidim kako si, je l’ ti štogod treba, da porazgovaramo.
– Bogu dragom hvala, dobro sam i imam svega dovoljno – uzvrati starica pa lukavo upita – s prijateljem nećeš da me upoznaš?
– Ah, ovo je Mujo, moj dobar prijatelj iz Jajca i treba da telefonira. Gdje ti je telefon? Tek tad se oglasi i Mujo.
– Dobro veče.
– Dobro veče – uzvrati starica i pokaza rukom na stalažu kraj dekom dobro zatamnjenog prozora. Na jednoj od polica nalazio se crveni telefon. To joj je on poklonio, dok je još radio u banci, pomisli Anton. Struje nije bilo u čitavom selu pa su se snalazili kako tko. Stari fenjeri, odavno zaboravljeni i svijeće, odjednom su dobili na cijeni i postali potražljiva roba ali su telefoni besprijekorno radili.
– On će da telefonira, a ti dođi sa mnom da ti donesem drva i potpalu za sutra. Starica pomače lonac na kraj šporetne plate, pa krenu za Antonom.
Oluja
Napolju zagrmje oluja, ne kišna već Antonove tetke. Starica je bila bijesna, ljuto je šaptala:
– jesi li ti kršten? Što je tebi, poludio, što li? Dovodiš mi Muslimana u kuću, ostavljaš ga samog da telefonira. I baš si ga morao kod mene dovesti. Što ga ne odvede u komandu prokletinjo, prokleta. A to ne. Bolje kod tetke, kod nje je sigurnije. Isti si pokojni ćaća a moj brat, pokoj mu duši, nepromišljen. Bože dragi, sutra dovedi nekog Srbina, pa nek se i on ispriča sa svojima, nek vidi kako su i nek im kaže da smo i mi dobro.
Odjednom zastade, promislivši jedan trenutak, pa nastavi ljutito da govori – ostavi čorbu, a što ako u nju ubaci otrov, pa ti sad večeraj. Presjede mi i večera i ova noć a sve zbog tebe. Mater sam ti juće vidjela. Pita jadnica za tebe. Lažem, što ću, malo je muke zbog tebe podnijela. Vidjela sam ga kažem dobro je. Nemaš vremena mater da obiđeš. Kako ćeš imati kad se po noću vucaraš s Muslimanima i pravo kod tetke. Izvolite, molim lijepo telefonirajte. Bog te pito, skim on to sad telefonira, samo da ne ispadne da sam ja zvala taj broj. Slušaš li ti mene?
– Slušam, de umiri se tako ti Boga – uzvrati Anton suzdržavajući smijeh.
– Mater ću večeras da posjetim. Mujo je dobar i zabrinut čovjek. A zove ženu, od tog te neće glava zaboljeti. Ne plaši se i oprosti zbog ove iznenadne posjete. Ne bih te uznemiravao da nije važno. Za njega je važno i prijatelj mi je. Ne ljutiš se više?
– Ljutim se, naravno da se ljutim – mirnije reče starica – hajde sad ponesi drva, kad smo već izašli napolje, pa idemo unutra. Valjda je već do sada završio.
Čorba
Uzevši u naramak s lijepo složene hrpe uz kućni zid drva, krenuše u kuću. U oskudno namještenoj kuhinji, poslije kiše i studeni, bilo je ugodno i toplo. Starica ih pozva za sto, postavi dva tanjura i lonac s čorbom na sredinu. Iznese flašu rakije, pruži dvije čaše Antonu govoreći – ti natoči – a sama nasu čorbu.
Zatim im dodade još po komad kuhane slanine. ,, Đavo da je nosi namjerno to radi”, osmjehnu se Anton u sebi, nakon što se kucnu s Mujom.
Nasu ponovo u prazne čaše, rakija je bila dobra, prostruji kroz mokro tijelo grijući ga.
Starica iz omanje tepsije, skinuvši krpu kojom je bila pokrivena, izvadi vruću pogaču, koja zamirisa opojnim mirisom svježine i draži seoske kuhinje. Odlomi svakom po komad, pa spusti svoje tijelo na stolicu pokraj šporeta.
– A ti nećeš s nama da jedeš? – upita Anton.
– Samo vi jedite, ja ću kasnije sama polako natenane – lukavo ga gledajući odvrati starica, pa iz gotovo prazne kutije izvadi cigaru i zapali ispuštajući oblak dima.
Sve zalili rakijom
Anton i Mujo jeli su ukusnu čorbu s pogačom, kao da nisu tri dana ništa jeli, što nije bilo daleko od istine. Obojica su se, što od rakije što od vruće čorbe zacrvenili. Pojedoše i slaninu i sve to zališe rakijom. Odmaknuvši prazan tanjur Anton reče – tetka počastila si nas, ne može biti bolje, puno ti hvala, veliki smo ti dužnici.
– Hvala vam, bilo je lijepo i ukusno – pohvali Mujo domaćicu izvadi dvije kutije Opatije i pruži starici – ovo je za vas. Iznenađena starica, nije mogla da sakrije osmjeh. Bila je strastveni pušač, to je Anton znao. Dvije kutije cigareta u sveopćoj nestašici cigareta, za civile, to je bio veliki poklon za svakog pušača.
– Nekako mi nezgodno da uzmem – skanjivala se starica – jedna će biti dovoljna.
– Uzmite obje molim vas – reče Mujo – imam ja dovoljno – to je bila laž, ali starica je to zaslužila mislio je.
– Uzmi – potaknu je Anton.
– Hvala ti sinko, živ i zdrav bio – reče starica i kutije nestadoše ispod njene crne kecelje.
– Idemo mi sad, kasno je a i na liniju moram još da se vratim – reče Mujo ustajući.
Anton navuče na sebe mokru jaknu, sad ne toliko tešku, prosušila se u toploj kuhinji, dade glavom znak Muji da ga sačeka napolju. Mujo pozdravivši se sa staricom izađe.
Okrenuvši se prema starici Anton joj pruži kutiju cigareta i preko nje pedeset maraka.
– Ovo ti je za put, da imaš.
– Kakav crni put?- uzvrati starica.
– Morat ćeš sutra da se preseliš kod mame, ovdje je postalo opasno za tebe, ionako si jedina ostala, ako ne računam one koji su u bojni. Dole ćeš se lakše prebaciti na drugu stranu Vrbasa; ako bude bilo potrebno.
-A tko će da pazi kuću, kome da ostavim sve ovo, što ću sa živinom?
– Neko će se već naći, živinu pusti. Ne misli sad o tome i poslušaj me, ne govorim ti ovo bez razloga i ne plašim te, tek tako. Sutra ranom zorom kod mame, ako dođe do toga, da morate da napustite selo, napustite ga skupa, samo ni za živu glavu ne ostajte. Bijes i mržnja su ogromni a bit će još i veći. Idite s drugima ne razmišljajte o onom što ostavljate. Bit će vam lakše zajedno. Ja ću vas, već naći, tamo gdje budete bile. Sad moram da idem – tutnu u staračku ruku poklon, poljubi od suza vlažno lice, okrenu se i izađe na hladnu kišu.
Kratko se oprostivši s Mujom, krenu ka komandi.
Ostavši sama, starica drhtavom rukom zaključa vrata. Dugo je razgledala oko sebe, kao da se nalazi u nepoznatoj kući. Zaplaka, svjesna da će sutra sve ostaviti. Najbolje godine svog života, provela je u toj kući i dala ih njoj. Kad je ostala sama, kad je umrla njena ljubav, ona se i dalje borila za svoje ognjište, čuvajući u svom srcu sliku svoje ljubavi, sliku njihovog zajedničkog života. Djece nisu imali. Imali su Antona, on je uvijek bio tu. Sad sve mora ostaviti i krenuti u bespuće neizvjesnosti, u nepoznate kuće, kod nepoznati ljudi. Prokleti rat. Drhtavim rukama privuče stolicu, sjede, pa tiho jecajući, upita se, što ponijeti?……
Fenix-magazin/SIM/Tonćo Ladan
