Mnogi u Hrvatskoj i svijetu se ove dane pitaju što se događa u Crnoj Gori i što znači istup crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića koji je za dvogodišnjicu svog mandata s Cetinja, ranije crngorske kraljevske prijestolnice, poručio kako neće dopustiti da Srpska pravoslavna crkva (SPC) upravlja Crnom Gorom i da određuje njen pravac i karakter, piše gost komentator Milan Pejić za Fenix Magazin
Obnovili smo svoju državu, a vrijeme je da obnovimo i svoju samostalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, najavio je predsjednik Crne Gore ističući da svaka vjerska zajednica može biti samo ravnopravan dio društva, a ne pandan državi.
Milo Đukanović je tako iznio svoj jasan stav kako Crnogorci žele Crnu Goru kakva je bila prije 1918., a to znači i sa svojom Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Đukanović je još kazao kako se crnogorska vlast suočava s otporom SPC-a da vrati Crnoj Gori ono što je od Crne Gore, ono što je oteto, ono što je ukradeno iz crnogorske povijesti.
Oteto vratiti državi
Iako to izrijekom rekao, Đukanović je mislio na povratak svih pravoslavnih samostana i crkava koji su do Podgoričke skupštine iz 1918. godine pripadale državi Crnoj Gori i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
-Oko toga nema kolebanja, ma kakvi god bili otpori, istakao je Đukanović, dodajući da sve što je zakonito stečeno (od imovine SPC) tako će i ostati, a sve ono što je oteto od države Crne Gore bit će ponovo Crnogorsko.
Da bi se bolje shvatilo to što Đukanović govori i čemu se toliko protivi SPC treba podsjetiti na odredbe u Podgoričkoj skupštini iz studenog 1918.godine, čije odredbe o prisjedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji a pravi Crnogorci nikada nisu prihvatili.
Valja podsjetiti kako je sve do te Podgoričke skupštine Crna Gora bila suverena i međunarodno priznata država, definirana Ustavom iz 1905. godine. Po ustavu Kraljevine Crne Gore iz tog vremena, Crnogorsku skupštinu je mogao raspusti samo crnogorski kralj, ali on to nije učinio. U njegovu odsustvu, dok je bio na putu za Italiju, parlamentarne izbore 1918. godine za novu Skupštinu organizirala je tada Srpska vojna uprava na teritoriji Crne Gore i ona je donijela odluku o ukidanju Crne Gore.
Poništena odluka o prisjedinjenju
Iako su razjedinjivanjem Državne zajednice Srbije i Crne Gore i proglašenja nezavisne Republike Crne Gore 2006.godine, poništene odredbe o prisjedinjenju, zastupnici sadašnje vladajuće koalicije Crne Gore u Skupštini Crne Gore su na stogodišnjicu te skupštine, 29. studenog 2018. godine, većinom od 46 glasova „za“ i 15 glasova „protiv“ izglasali rezoluciju kojom su službeno poništene i sve odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine.
Time je poništena i, kako stoji u toj rezoluciji, nasilna detronizacija crnogorskog kralja Nikole I (od strane rođenog unuka srpskog i kasnijeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića) i dinastije Petrović Njegoš“ te poništeni svi akti tog „državnog prevrata u Croj Gori kojim je Kraljevina Crne Gora (i Boka kotorska) okupirana od Kraljevine Srbije te omogućeno nezakonito i nekanonsko ukidanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve“.
Srbi u Crnoj Gori i Srpska pravoslavna crkva (SPC) su tu „Rezoluciju o ništavnosti odluka Podgoričke skupštine“ doživjeli kao provokaciju i prst u oko srpskom narodu i SPC. Posebice ih je zasmetala odredba da su „vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. prosinca 1918. godine, kulturna baština Crne Gore”.
Prvi čovjek SPC u Crnoj Gori, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, pravim imenom Risto Radović, sa svojim svećenicima (od kojih, prema navodima više od 80 posto dolazi iz Srbije i BiH) protivi se svakoj ideji o ponovnoj uspostavi Crngorske pravoslavne crkve i vraćanju pravoslavnih manastira državi Crnoj Gori. On ne priznaje crnogorsku naciju, sve Crnogorce smatra Srbima, a SPC, odnosno svoju mitropoliju, drži legalnim slijednikom vladike Petra I Njegoša, kojeg se slavi kao sv. Petra Cetinjskoga. Usto, metropolit Amfilohije Radović, što je više puta i kazao, Crnu Goru smatra jednom od srpskih zemalja (kao što je tijekom rata srpskim zemljama nazivao i dijelove Hrvatske i BiH).
Crnogorska pravoslavna crkva starija od SPC
Suprotno Amfilohijevim stajalištima o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je stvaranjem jugoslavenske države „usisala“ autokefalnost kako Crnogorske tako i ostalih pravoslavnih crkava s područja bivše Jugoslavije, stav vladajućih u Crnoj Gori, čija stajalište je sada javno iznio i predsjednk Đukanović, da je Crnogorska pravoslavna crkva starija od Srpske pravoslavne crkve te da je njena autokefalnost bila priznata prije nego je SPC potala autokefalna.
Crnogorci to potkrijepljuju i dokumentima iz Carigrada, a u kojima stoji kao je Crnogorska pravoslavna crkva deveta po autokefalnosti. Ispred nje po stjecanju autokefalnosti su: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalemska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka (Srijemski Karovci koji su bili sastavni dio Austro-ugarske monarhije), 8. Sinajska i kao 9. Crnogorska. Sve do, za Crnogorce, kobnog održavanja Podgoričke skupštine iz studenog 1918. godine, Crnogorska pravoslavna crkva je dotad imala dovoljan broj eparhija potrebnih za priznavanje autokefalnosti.
SPC danas ne priznaje niti žele priznati autokefalnost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koja je samostalno počela djelovati nakon 1993. godine, unatoč žestokom suprotstavljanju Srpske pravoslavne crkve. Nakon ponovnog početka djelovanja Crnogorske pravoslavne crkve, svećenik carigradske pravoslavne Ekumenske (Vaseljenske) patrijarhije u Rimu Miraš Dedeić (81), izabran je 1998. godine za poglavara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve te je prvi nakon obnove ponio naziv arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski. Rukopoložen je iste godine u Sofiji u crkvi Sv. Paraskeve uzevši monaško (a time i vladičansko) ime Mihajlo. Tako su Bugari pomogli Crnogorcima riješiti problem zaređenja mitropolita, ali ne i problem potpunog priznanja autokefalnosti i povratak manastira koji su prije Podgoričke skupštine pripadali Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
Povijesne činjenice
Crnogorci pritom ističu kako i povijesne činjenice govore da je Crna Gora u državnu zajednicu sa Srbijom (Kraljevinu SHS) ušla sa svojim teritorijem i autokefalnom crkvom i manastirima koji su 1871. godine evidentirani kao kulturno blago države Crne Gore i ustupljeni Crnogorskoj mitropoliji. Sada traže povrat te imovine, a imovinu koju je nakon „okupacije Crne Gore od Srbije“ stekla SPC, tu imovinu može i zadržati.
Crnogorci su ustrajni u svojim zahtjevima koje su sada pretočili i u Zakon, te ne popuštaju pristicima iz Srbije i od SPC-a da odustanu od traženja povrata svoje imovine. Suprotno je to onome što je napravila Vlada Ivice Račana u Hrvatskoj, kada je svu imovinu koja je pripadali ranijim pravoslavnim crkvama i manastirima u Hrvatskoj priznala kao imovinu Srpske pravoslavne crkve.
Poznato je kao je Srpska pravoslavna crkva nastala 19. ožujka 1920. godine te da su brojni pravoslavni manastiri i crkve u Hrvatskoj prije nastanka SPC pripadali Karlovačkoj (Srijemski Karlovci) i Dalmatinskoj eparhiji te da su gradnju tih crkava i manastira pomagale tadašnje države.
Crnogorci ne pristaju na scenarij Srpske pravoslavne crkve iz Hrvatske te traže primjenu zakona po kojem će SPC moći zadržati ono što je izgradila i stekla nakon prisvajanja odlukama Podgoričke skupštine 1918. godine , dok će sve ono što je ranije pripadalo Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i Crnoj Gori morati vratiti državi.
Teror Srbi i „Bjelaša“
Nezadovoljni odlukama Podgoričke skupštine, koja je jednostrano proglasila „akt prisjedinjenja Crne Gore Srbiji“, što je za veliku većinu Crnogoraca značilo okupaciju i aneksiju Crne Gore, časnici i vojnici crnogorske vojske vjerni kralju Nikoli su krajem prosinca 1918. i početkom 2019. organizirali tzv.Božićni ustanak za obnovu crnogorske državnosti.
Ustanak crnogorskih suverenista „Zelenaša“, koji su se pobunili protiv srpske okupacije Crne Gore i odluke Podgoričke skupštine da se Crna Gora priključi Srbiji u “novu državu s dinastijom Karađorđević“, nije uspio.
Pobuna je ugušena u dotad neviđenim terorom od strane srpskih okupatora i crnogorskih zagovornika pripojenja Srbiji tzv. „Bjelaša. Prema izveščima crngorske vlade u egzilu, Srbi i njihovi pomagači „Bjelaši“ su do 1921. godine ubili su više od 7.000 Crnogoraca, popalilli više od 6.000 kuća, više od 4. 000 Crnogoraca je bačeno u tamnicu, a stotine žena i djevojaka je obečašćeno.
Od tada do danas “Zelenaški” nauk ukazuje kako je „velikosrpska politika Beograda najveća i trajna opasnost za samostalnu Crnu Goru“.
Fenix-magazin/SIM/ Milan Pajić
