Kardinal Jean-Claude Hollerich za Glas koncila prokomentirao izazove Crkve u Hrvata, poput borbe protiv pobačaja i krize muževnosti. Luxembourški nadbiskup pritom se nije libio razjasniti nam ni prijeporne izjave kojima je ranije komentirao crkveni nauk o ređenju žena i homoseksualnim osobama, piše Glas koncila.
Prenosimo jedan dio intervjua:
Crkva naučava da je pobačaj teški grijeh, no djelatnu borbu protiv pobačaja uglavnom predvode laici. Može li odlučnije djelovanje crkvene hijerarhije pridonijeti iskorjenjivanju pobačaja?
Pobačaj ne će zaustaviti službena stajališta Crkve. Trebamo se protiviti pobačaju, no uvijek bih promicao pravodobno savjetovanje za žene kako bi mogle preispitati svoju odluku. Također, protupobačajni su se zakoni kroz povijest često okomljivali na žene, a ne na njihove roditelje ili partnere koji su ih na pobačaj silili. Trebamo biti pravedni prema ženama i trebamo se pobrinuti da ljudi shvate da je Crkva za život u pravom smislu tih riječi. Mi smo za život: stalo nam je do nerođene djece. Mi smo za život: stalo nam je do ljudi koji žive u siromaštvu. Mi smo za život: stalo nam je do ljudi s invaliditetom, bolesnika i umirućih. Mi smo za život: stalo nam je do dostojanstvena života ljudi koji se više ne čine korisnima društvu. Ako se učini da Crkva izdvaja pitanje pobačaja, naštetit će svojemu stajalištu, što naposljetku samo pogoduje pobačaju.
Spominjući izdvajanje pitanja u Crkvi, odmah nam se nameće misao o njemačkom sinodskom putu. Je li nam njemački slučaj odvratio pogled od pravoga smisla sinode? Kao da se zajednički hod u jednoj vjeri pretvorio u sjedenje i razgovaranje o pojedinačnim uvjerenjima…
Sjedenje i razgovaranje tvori sinodu samo ako se razgovara o putovanju. Inače ona postaje rat pojmovima. Papa ima dva glavna prigovora njemačkomu sinodskomu putu. Prvi je da ne raste od korijena naviše. Umjesto toga, imate katolike u udrugama koje nalikuju sindikatima. To se umnogome razlikuje od slike naroda Božjega, osobito od one koju je Sveti Otac iskusio u Južnoj Americi. Drugi je prigovor da se ne pomalja poslanje. Crkva u Njemačkoj zaokupljena je sobom i svojim strukturama. To nije Crkva koja služi svijetu, nego sama sebi, uskraćujući prostor Duhu Svetomu. A znate što papa Franjo kaže o Duhovima…
Na što ciljate?
Duhovi su se činili kao velik metež; ljudi su čak mislili da su se apostoli ponapili! Tek je naknadno uspostavljen sklad. Duh Sveti ponekad uzrokuje veliku pomutnju kako bi donio nov sklad. Ali u Njemačkoj nedostaje sklada. Među biskupima postoji sukob manjine i većine, bez spremnosti na kompromis. Na sinodi se nikada ne smije pojaviti trijumfalna većina i ranjena manjina.
Dopušta li Crkva sablažnjive izjave njemačkoga sinodskoga puta kako bi spriječila raskol?
Ne mislim da je tako. Govorite li o raskolu, izazivate ga. Ne bismo trebali o tome govoriti, nego se brinuti, moliti i razmatrati kako postići veće jedinstvo s Crkvom u Njemačkoj. Ali također moramo dijagnosticirati što je pošlo po zlu. Neke su Crkve u Europi previše nacionalne. Ako su biskupske konferencije tek nacionalne, Crkve se počinju vrtjeti oko sebe, iako su ista Crkva! Mislim da ljudi u Luksemburgu, Švicarskoj i Austriji misle isto što i Nijemci, ali su još uvijek daleko od toga da razmišljaju crno-bijelo, za razliku od Njemačke. Nacionalne konferencije dobre su i nužne, ali moramo pronaći način da ih nadopunimo. Regionalne konferencije ili metropolije koje prelaze državne granice mogu biti rješenje. Zdravo je spoznati svoju različitost u dijalogu sa susjedima.
Spomenuli ste Pedesetnicu kao pralik sinodske Crkve. Na kraju azijske kontinentalne sinodske skupštine čak ste ustvrdili da je sa sinodskoga gledišta Božje stvaranje čovjeka prije stvaranje čovječanstva nego stvaranje muškarca i žene. Ipak, kad se drugi put zbilo nešto nalik Pedesetnici, zbilo se to jednoj obitelji – obitelji stotnika Kornelija. Možemo li razdvojiti dobrobit obitelji od dobrobiti čovječanstva?
Ne. Volim obitelj, ali zabrinjava me individualizam. Na Zapadu imamo vrlo personalističko tumačenje stvaranja. Ono je točno, ali dok Europa postaje sve više individualistička, puko personalističko tumačenje može postati pomalo usko: samo Bog i ja. Bog nije stvorio samo mene, on je stvorio nas. Pedesetnica nam pokazuje da je Bog ciljao na nešto više od obitelji ili naroda. Ta potreba za širim pogledom osobito se vidi u Aziji, čak i iz načina na koji su uredili svoju kontinentalnu skupštinu. Kada je bilo govora o kakvu amandmanu, ljudi iz raznih zemalja sjedili bi zajedno za stolom sve dok se čitav stol ne bi složio. To u Europi nikad ne bi uspjelo. Azija ima kršćansku kulturu različitu od Europe, što nam otvara oči da uvidimo da naš način motrenja stvari nije jedini. Bilo bi glupo to misliti.
Vaše imenovanje u Kardinalsko vijeće, Vaša uloga u Sinodi, Vaš kardinalat… Čini se da ste osoba od Papina povjerenja. Ipak, nije tajna da je mnogim katolicima u najmanju ruku teško gajiti povjerenje u smjer u kojem Papa vodi Crkvu. Možemo li biti vjerni Crkvi bez povjerenja u njezina pastira?
Vrlo je teško biti katolik bez poslušnosti papi. Neki vrlo konzervativni ljudi uvijek su propovijedali poslušnost papi – sve dok je papa govorio što su htjeli čuti. Papa govori stvari koje su i meni teške, ali ih promatram kao priliku za obraćenje, priliku da postanem vjerniji i sretniji kršćanin.
Nedavno ste ponovno izabrani i za predsjednika međunarodne udruge ministranata “Coetus Internationalis Ministrantium”. Ministrante ste jednom prilikom nazvali “posebnim Kristovim svjedocima”. Nisu li oni i posebnim svjedocima zlostavljanja?
Spolno je zlostavljanje užasno; štoviše, ono je đavolsko. Ministranti se ugledaju u svećenike kao u Božje ljude: oni imaju potpuno povjerenje u njih. Zato Crkva mora imati najviši standard u zaštiti od zlostavljanja: čovjek kojega su djeca smatrala Božjim čovjekom zlostavlja ih, progoni i rabi kao predmet svoje požude. Ne može neispravnije od toga. To je potpuni prevrat svih vrijednosti koje propovijedamo. Moramo to priznati i okajati, ali i svima pokazati drukčiju Crkvu u kojoj su takve stvari nemoguće.
Govoreći o zlostavljanju u nedavnom intervjuu za “La Croix”, rekli ste da bi “ženska prisutnost izbjegla mnoge probleme”. Gdje vidite manjak ženske prisutnosti u Crkvi?
Istaknuo sam da će žene brže od muškaraca uočiti grabežljivca ako se pojavi u Crkvi. Društvo lišeno žena nije zdravo. Muškarci se na njega naviknu i razviju određena negativna stajališta prema ženama. To je klerikalizam. Isus nikada nije pričao viceve o ženama. Žene su osjećale da ih on voli – zato su ga i pratile kamo bi god išao. Žene se moraju osjećati dobrodošlo u Crkvi, ne samo kod pripremanja obroka i čišćenja crkava, nego i kod donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti. Pritom ne ciljam na svećeništvo.
Na što onda ciljate?
U mojoj je biskupiji za čitavu formaciju zadužena žena i izvrsno to radi. Povjerio sam joj i da propovijeda hodočasnicima u našoj katedrali u potpunom skladu s kanonskim pravom jer je propovijedala izvan mise. Imam i apostolske delegate koji su redom žene. Ako se ne možemo pomiriti sa ženama u društvu ili Crkvi, nešto s nama nije u redu.
Ipak, crkve u Hrvatskoj uglavnom pune žene. Statistika Crkve u svijetu koju je nedavno objavio “L’Osservatore Romano” također pokazuje desetljetni pad bogoslovnih zvanja. Nije li to posljedica “feminizirane” duhovnosti u Crkvi?
Dječaci i muškarci iščezavaju u svakom sustavu koji zanemari razlike u psihologiji. Primjerice, dječaci i djevojčice u obrazovanju napreduju na različite načine: djevojčice uče redovito pa im sustav testiranja dobro leži, a dječaci uglavnom izvuku deblji kraj. Motreći Crkvu, ako su nam katehete mahom žene, one će katehizirati na ženski način, što će neke dječake otuđiti. Ako je kateheza premekana, ne će im se svidjeti. Zanemarili smo te razlike i u tom smo se smislu veoma feminizirali.
Posljednjih nekoliko mjeseci svake prve subote muškarci hrle na gradske trgove diljem Hrvatske kako bi molili krunicu, što svaki mjesec izazove medijsku vrevu. Kakav je Vaš pogled na tu pojavu?
To pokazuje da muškarci još žele učiniti neko junaštvo. Ali to također očituje nedostatak mjesta za muškarce u Crkvi. Svećenici su danas uglavnom okruženi ženama. U mjestašcu iz kojega dolazim nekoć su postojale bratovštine koje su priređivale dane ispovijedi i pričesti za muškarce jer su oni zbog spolnoga grijeha rijetko išli na pričest. To je prošlost, ali još uvijek moramo muškarcima dati priliku da se zablate radeći u Crkvi.
Govoreći o ženama i muškarcima u Crkvi, ne možemo ne osvrnuti se na buru koju ste izazvali rekavši u intervjuu za KNA da ste “otvoreni” za zamisao o ređenju žena. Nije li to stajalište u oštroj suprotnosti s crkvenim naukom?
Papa Franjo ne želi ređenje žena i ja sam tomu potpuno poslušan. Ali ljudi nastavljaju o tome raspravljati. Nisam promicatelj ređenja žena; promicatelj sam davanja veće pastoralne odgovornosti ženama. A ako to postignemo, možda možemo vidjeti postoji li među ženama još uvijek želja za ređenjem. Ali za tako veliku promjenu valjalo bi tražiti pristanak Pravoslavne Crkve. Nikada to ne bismo mogli učiniti ako bismo time ugrozili svoje bratstvo s pravoslavnima ili polarizirali jedinstvo svoje Crkve. Ljubav nije nešto apstraktno; upravo nas ljubav prema našim sestrama i braći sprječava da činimo stvari koje bi ih otuđile.
Predstavljate ređenje žena kao puko pitanje razborite prosudbe.
Sveti Otac o njemu mora odlučiti.
Ali može li odlučiti nešto suprotno onomu što je sveti Ivan Pavao II. napisao u »Ordinatio sacerdotalis«?
S vremenom, da.
Nije li to nezabludivi nauk?
Nisam siguran da biste to mogli tako nazvati; vjerojatno ne. Nezabludivo bi bilo, primjerice, proglašenje dogme o Marijinu uznesenju na nebo Pija XII.
Pitamo Vas to jer je Kongregacija za nauk vjere objavila dva dokumenta koja pojašnjavaju da je “Ordinatio sacerdotalis” nezabludivi nauk.
“Syllabus errorum” Pija IX. nosio je sličnu tvrdnju o nezabludivosti. Ali ako pogledate “Syllabu”«, uvidjet ćete da je Pio IX. osudio mnoge stvari koje su sada uobičajena praksa u Crkvi.
Na primjer?
Dijalog religija, sloboda vjere, ljudska prava… Pio IX. te je ideje smatrao vrlo grješnima i protivnima Objavi.
Mislite da je tako i s nemogućnošću ređenja žena?
To je sigurno istinit nauk za svoje vrijeme i ne možemo ga tek tako gurnuti u stranu. Ali mislim da bi moglo biti prostora da se nauk proširi – da vidimo koji bi se argumenti pape Ivana Pavla II. mogli razviti. No u ovom trenutku, ako mi papa Franjo kaže da to nije opcija, to nije opcija.
Ako je tako, kako ikad možemo sa sigurnošću znati da je papa u pravu u svom nauku?
Ne postoji način na koji se možete strogo protiviti papinu nauku, ali ponekad postoji razvoj misli koji može dovesti do različitih zaključaka. No bilo bi nečuveno da ja istrčim s takvim zaključcima. Čitava Crkva zajedno s Petrom mora priznati da je došlo do razvoja.
Jeste li na umu imali sličan razvoj misli kada ste za “L’Osservatore Romano” izjavili da je crkveno učenje o homoseksualnosti “lažno”?
Kad je nastajao crkveni nauk, pojam homoseksualnost nije ni postojao. Homoseksualnost je nova riječ; čak ni u vrijeme svetoga Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol.
Što je s brojnim Pavlovim prijekorima sodomije?
Sodomiju se u to vrijeme smatralo tek nečim orgijastičkim, tipičnim za oženjene ljude koji su držali robove za osobnu požudu. Ali kako možete osuditi ljude koji ne mogu voljeti nego isti spol? Nekima je od njih čistoća moguća, no pozivate li druge na čistoću, čini se kao da im govorite egipatski.
Papa Benedikt XVI. imenovao Vas je nadbiskupom Luxembourga. Je li se njegova smrt pokazala točkom prijepora za Crkvu?
Papa Benedikt bio je velik papa i osjećam da mu mnogo dugujem. Njegova misao o razumu i vjeri čvrsta je stijena na kojoj Crkva može graditi. No nezdravo je uspoređivati njegove riječi s riječima pape Franje. Benedikt je bio Bavarac, što se moglo vidjeti u njegovoj ljubavi prema baroku liturgije. Sada imamo papu iz Latinske Amerike – nema baroka. No isto tako nikada nismo imali papu koji je toliko govorio o Europi koliko je govorio papa Franjo. Medijima je uobičajeno suprotstavljati njih dvojicu; po meni suprotnosti nema.
Zar to poništava njihov poziv na čistoću?
Ljudima možemo naložiti samo moralno ponašanje koje mogu podnijeti u svom svijetu. Ako od njih tražimo nemoguće, odbit ćemo ih. Ako kažemo da je sve što čine u sebi pogrješno, to je kao da im kažemo da njihov život nema vrijednost. Mnogi mladi ljudi došli su mi kao ocu i govorili mi o svojoj homoseksualnosti. A što čini otac? Izbacuje li ih ili ih bezuvjetno prihvaća?
Jesu li to jedine opcije?
Ne, ali homoseksualne se osobe moraju osjetiti dobrodošlo u našoj kući. Inače će otići. Papa je o toj temi rekao nešto ključno. Parafrazirat ću ga: naravno, homoseksualnost je grijeh – kao što je svaki spolni odnos izvan braka grijeh.
Ali katolička tradicija homoseksualno ponašanje tretira strože nego bludnost.
Govorite o katoličkom tretmanu sodomije.
Želite reći da ne možemo izjednačiti sodomiju s homoseksualnošću?
Sodomija je prisutna i među oženjenim muškarcima i ženama.
Ali Crkva je svejedno osuđuje slijedeći naravni moralni zakon. Ispričajte našu analogiju, ali nije li pogrješno reći nekomu tko je sklon krađi da ne krade previše? Ne bismo li mu samo trebali reći: “Ne kradi!”?
Da, jasno, trebali bismo. Ali osoba sklona krađi može i bez krađe. Homoseksualna će osoba uvijek voljeti ljude istoga spola. Homoseksualnost ne bismo trebali svoditi na neuredne spolne odnose. To je vrlo grub način razumijevanja ljudske osobe. Kada Isus susreće nekoga poput Zakeja, ne kaže mu: “Moraš promijeniti svoj život, dječače moj, i onda bih možda, ako budeš činio pokoru, mogao razmisliti o tome da te posjetim.” Ne, njegov pogled takvim osobama pruža smirenje i osjećaj prihvaćenosti. Tada Isus odlazi u njihovu kuću, i tek se tada oni mijenjaju. Ne isključujem promjenu, ali ona dolazi nakon susreta s Isusom.
Čini nam se da više dovodite u pitanje praksu Crkve prema homoseksualcima nego njezin nauk.
Smatram pomalo dvojbenim onaj dio učenja koji homoseksualnost naziva “u sebi neurednom”. Ipak, moramo prihvatiti sve ljude i dati da osjete Božju ljubav. Ako je osjete, siguran sam da će to promijeniti nešto u njihovim srcima.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.
Fenix-magazin/MMD/Glas Koncila
