Svake godine kršćani svjesno i aktivno doživljavaju vrijeme došašća i Božića. U župi se osjeća ozračje Božića početkom došašća a to je bliža priprava na Božić. Boja liturgijskog ruha je ljubičasta što nas podsjeća na ozbiljnost priprave i duhovne obnove u ovom vremenu. S dolaskom četvrtoga tjedna došašća crkva je okićena. Jedan bor u kući i crkvi označuje jednog Spasitelja. Sada se stavlja više – estetika zamijenila simboliku?!
U obiteljima se osjeća blizina Božića pripremanjem svih ukućana na proslavu velikog obiteljskog blagdana. U školi se također osjeća ugođaj božićnog veselja. Mi koji smo školarci komunizma dobro znademo da ako nisi došao na Božić u školu uvijek si dobivao neopravdane sate i po jedinicu iz svakoga predmeta kojeg smo toga dana imali. Opet nam nisu slomili duh radosti Božića i naše vjere, zapravo, tada se najsvečanije, najiskrenije i najbolje slavilo!
Sada modernizam, liberalizam i hedonizam žele ubiti radost Božića!
Djeca su se najprije veoma radovala blagdanu sv. Nikole, ponajviše radi Nikolinih darova. Sv. Nikolu su drugovi pretvorili u Deda mraza, čak su nam i darove zamotane u šuškavi najlon davali, kako bi nas pridobili, ali se ipak Deda mraz otopio jer Duha imao nije. (željeli su preinačiti prvopričesnike u pionire, krizmanike u omladince, mlade za brak u omladinske akcije … sve samo da se Boga i Božje izbaci. Za njih se Isus ni rodio nije!
Danas moderni svijet u mnogim krajevima ima Djeda Božićnjaka, a pravi smisao Božića se pretvorio isključivo samo u komercijalu. Duhovno u Evropi još tinja, još se nalazi u Crkvama i Kristovim zajednicama! I opstat će jer je Kristova Crkva – Istina!
Druga nedjelja došašća (djetići, mladenci) – rano izjutra simbolično se šibaju djeca, da se prisjete nevino stradale djece u vrijeme Isusova rođenja i vladanja kralja Heroda. Da budu poslušni i zahvalni za sve što imaju te ne bili shvatili da im je jako dobro. (Danas mnoga djeca upravljaju roditeljima na mnogo načina!)
Blagdan sv. Lucije – sije se žito – pšenica, raž ili neka druga žitarica ili više njih zajedno. Kad zazeleni stavljaju se svijeće koje se zapale prilikom obiteljskog objeda na blagdan Božića. Jedna svijeća simbol je vjere u jednoga Boga i jednog Spasitelja, dvije svijeće označuju Spasitelja – Bog i čovjek, a tri svijeće označuju vjeru u presveto Trojstvo. Posebna radost nam je u to vrijeme bila staviti tri svijeće – trobojku (crven – bijel – plav)!
Treća nedjelja došašća u našem narodu je poznata pod imenom materice. Majka – mater, deminutiv u množini je majčice ili materice. Te nedjelje majke – žene a i djevojke daruju muškarce – muževe i mladiće. Taj dar može biti jabuka ili šaka oraha ili ispleteni terluci ili čarapi, suha smokva ili neki manji prigodni dar.
Četvrte nedjelja došašća slave se očići. Izraz dolazi od riječi otac, deminutiv množine jest očići. Taj dan muževi – muškarci daruju žene, majke, djevojke isto tako sličnim darovima. U nekim krajevima ovaj se starinski običaj sačuvao, a ponegdje se i izgubio. Možda bi bilo dobro obnoviti ga… !
Badnjak ( dolazi od glagola bdjeti), uočnica Božića, također je bogat starim običajima. Jedna ili tri hrastove cjepanice unose se u kuću uz određeni pozdrav: „Na dobro vam došla Badnja večer“, ili: „Na dobro vam došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo“! Nalože se badnjaci na vatru uz redovitu večernju molitvu i božićnu pjesmu. Simbol Jedinorođenoga, Trojstva ali i tri kralja s istoka.
U našim krajevima ima dosta starih narodnih običaja vezanih za Božić. Najprije su tu pjesme poput ‘veselanja’. To je izraz pučkog slavlja i radosti o proslavi Isusova rođendana.
Pravi kršćanski običaj je božićno pomirenje posvađanih: susjeda, ili rodbine ili znanaca. Oni koji danima ili mjesecima ‘nisu govorili’ jedni s drugima o Božiću oproste i mole za oproštenje pa se pomire, kako bi i svima nama Bog oprostio jer svi, baš svi idu na sv. Ispovijed!
Obilazak susjeda i seljana čestitajući i pjevajući božićne pjesme jest također stari hrvatski i kršćanski božićni običaj. Pohađanje sv. Misa u božićne dane u velikom broju, jest oduvijek jako uvriježeno u našem narodu. Svi iz obitelji osim onih koji su na postelji ili u bešici (danas imaju topla kolica), idu na sv. Mise Božića! To je zapravo i cilj cijele Priče. Susresti se sa Novorođenim Isusom i svojom Zajednicom te podijeliti radost rođenog Spasitelja i za uvijek s Njim ostati!
Kićenje bora kod nas je običaj novijega datuma. To je germanski običaj „uvezen“ u vrijeme Austrougarske monarhije. U nekim mjestima običaj je božićnih dana stavljati slamu u kuću da se podsjetimo na betlehemsku slamu na kojoj je ležao mali Isus. Ukućani i cijela kuća posipa se žitom da bi slično Bog cijelu obitelj i imovinu obasuo svojim blagoslovom. Kićenje kuća i staja grančicama bršljana (ili nekog drugog zelenog stabla – tada nije bilo maslina!), vuče korijen iz vremena turske okupacije naših krajeva. To je znak prepoznavanja tko slavi Božić i kome se može čestitati. Taj je običaj povezan sa slavljenjem Badnjeg dana kada se obilaze i kite groblja spominjući se pokojnika – da i njih uključimo u svoje molitve hvale i radosti božićnoga slavlja. Izražava se nada da će Bog blagosloviti usjeve čiji je predstavnik zeleno žito božićnih svijeća na obiteljskom stolu.
Ooo kako bi bilo dobro da ovi bogati običaju traju i da ih prenesemo na mlađe naraštaje! Predragocjeni su! Mlade Hrvatske Katoličke obitelji: Quo vadis – kamo ćete?
Radujem se što ćemo ovaj Advent, Božić – rođenje Isusovo, u radosti i zajedništvu proživjeti! Ooo, kolikog li bogatstva i radosti!
Za Fenix-magazin / Don Vinko Puljić
