Cijeli svijet je po tko zna koji put ponovo podijeljen i kao uvijek kad uslijedi svjetska podjela ljudi sa zebnjom, strahom, promatraju događaje koji su podijelili svijet i pitaju se što će dogoditi u sljedećim danima koji stoje ispred ljudskog roda.
Za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
Buknulo je poput požara na Bliskom istoku, u čijem centru je Izrael i njegov narod. Posebna država, poseban narod ili kako se još od davnina naziva Božji narod.
Ratni požar je započeo raketnim napadom i upadom Hamasa (palestinski islamistički pokret) na teritorij Izraela. Izrael je uzvratio svakodnevnim bombardiranjem Gaze s najavom ulaska svojih kopnenih snaga da bi u potpunosti uništio Hamas. Uza sve to postoji stvarna opasnost da bi se u ovom sukobu moglo upotrijebiti i nuklearno oružje i da će rat eksplodirati izvan granica Gaze.
Hezbolah
Strahuje se od mogućnosti da bi libanski pokret Hezbolah mogao uzeti značajnije sudjelovanje u ovom sukobu. Hezbolah predstavlja šijitsku libanonsku proiransku paravojnu organizaciju koja je nastala 1982. godine, a prema službenim podacima ima oko 150.000 raketa stacionirani u Libanu s kojim bi mogli raketirati veći dio Izraela. Daljnji podaci ukazuju da vojni dio Hezbolaha raspolaže s oko 1.000 naoružanih vojnika i oko 10.000 u rezervnom sastavu.
Zatim tu je Iran koji podržava Hezbolah, a protivi se Izraelu. Sukladno tomu, iranski ministar vanjskih poslova Hosein Amir Abdolajan upozorio je na moguću “preventivnu” akciju protiv Izraela ako izvrši invaziju na Gazu. On je rekao da Iran neće promatrati sa strane ako SAD-a ne uspije obuzdati Izrael.
Arapski lideri rekli su državnom tajniku SAD-a, Antonyju Blinkenu koji je proteklih dana obilazio Bliski istok, da, iako osuđuju Hamasov napad na Izrael, protive se kolektivnom kažnjavanju običnih Palestinaca, te da se plaše da će to izazvati regionalne nemire. „Gnjev naroda će porasti širom regije kada broj leševa poraste“ rekli su oni. S druge strane SAD su poslale udarnu grupu nosača aviona u istočni Mediteran. Stoga nimalo ne iznenađuje činjenica da su ljudi diljem svijeta zabrinuti zbog rata između Hamasa i Izraela.
Neprijateljstvom koje traje
Kroz ovaj tekst ćemo proći neprijateljstvom koje traje tisućama godina. Krenut ćemo od Obećane zemlje, odnosno onim kako na to gleda Biblija, pisana Božja riječ, koja objašnjava posebnost izraelskog naroda kroz njegovu povijest. Počet ćemo tekstom zapisanim u 4 Mojsijevoj a 34 poglavlju.
4 Mojsijeva 34: 1 – 12 „1 Jahve reče Mojsiju: 2 »Izdaj Izraelcima naredbu i reci im: ‘Kad uđete u kanaansku zemlju, ta će vam zemlja pripasti u baštinu, zemlja kanaanska sa svojim granicama. 3 Južna strana protezat će vam se od pustinje Sina uz Edom. Južna će vam granica početi s kraja Slanog mora na istočnoj strani. 4 Onda će vam granica skrenuti na jug, prema Akrabimskoj strmini, i nastaviti se preko Sina. Doprijet će na jugu do Kadeš Barnee; zatim će izaći prema Hasar Adaru i nastaviti se do Asmone. 5 Od Asmone granica će skrenuti prema Egipatskom potoku i izaći će na more.6 Zapadna granica bit će vam Veliko more; neka vam je to granica prema zapadu. 7 A ovo će vam biti sjeverna granica: od Velikog mora povucite crtu na brdo Hor; 8 s brda Hora onda potegnite crtu do ulaza u Hamat; završetak granice bit će Sedada. 9 Onda će se granica protegnuti do Zifrona i završiti u Hasar Enanu. To će vam biti sjeverna granica. 10 Za svoju istočnu granicu povucite crtu od Hasar Enana do Šefama. 11 Granica će se spuštati od Šefama do Rible, istočno od Ajina. Odande će se granica spustiti i doprijeti do istočne obale Kineretskog jezera. 12 Iza toga spustit će se granica niz Jordan da završi u Slanome moru. To će biti vaša zemlja sa svojim granicama naokolo.’“
Prema datom opisu iz 4. Mojsijeve 34:1-12, zemlja koju je Bog obećao Izraelcima u vrijeme njihovog boravka u Sinajskoj pustinji bila je jasno definirana odnosno u jasno određenim granicama. Iz tog božjeg obećanja proizlazi i naziv koji se ustalio u Izraelskom narodu Obećana zemlja.
Kad se pogleda zemljišna karta može se zaključiti da je to zapravo uzak teritorijalni pojas koji je smjeru sjever-jug bio dugačak oko 480 kilometara, a u smjeru istok-zapad prosječno je bio širok nešto više od 50 kilometara. Cijelo to područje Izraelci su zauzeli tek u vrijeme njihovog drugog kralja Davida i njegovog sina Salamona. Za vrijeme njihove vladavine kraljevska vlast i svećenstvo koje je vršilo svetu Božju službu dobili su trajno sjedište u nacionalnom središtu izraelske države, Jeruzalemu. Njihov opstanak u Obećanoj zemlji ovisio je o njihovoj poslušnosti prema savezu koji su sklopili s Bogom, a što je vidljivo iz 2 Mojsijeve 19 : 3 – 7 „3 a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne »Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: 4 ‘Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. 5 Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – 6 vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’ Tim riječima oslovi Izraelce.« 7 Mojsije se vrati i sazva narodne starješine te im izloži sve što mu je Jahve naredio. 8 A sav narod uzvrati jednoglasno: »Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.« Onda Mojsije prenese odgovor naroda Jahvi.
Naziv Obećane zemlje
Jedno od imena kojima se ta zemlja već stoljećima zove je Palestina. Ono potječe od latinske riječi Palaestina i grčke Palaistíne. A spomenuta grčka riječ izvedena je od hebrejskog naziva Pelešet. U hebrejskim knjigama Biblije riječ Pelešet prevodi se izrazom “Filisteja”, a odnosi se samo na područje na kojem su živjeli Filistejci, neprijatelji Božjeg naroda što je vidljivi iz biblijskog izvještaja zapisanog u Prvoj knjizi Dnevnika. 1 Dnevnika 18 : 1 „ 1 Poslije toga David porazi Filistejce i pokori ih te ote Gat s njegovim selima iz filistejskih ruku. „
Većini ljudi je to neprijateljstvo poznato iz biblijske priče Samson i Dalila. Priča koja ima svoju filmsku verziju, a francuski kompozitor Charles-Camille Saint-Saëns komponirao je operu u tri čina Samson et Dalila (Samsona i Dalilu).
Obilježje Obećane zemlje
Na području Obećane zemlje nalazimo različite zemljopisna obilježja kakve se inače sreću u različitim dijelovima svijeta. Ono što dominira tim područjem je svakako libanonsko gorje koje se sastoji od dva paralelna planinska lanca: Libanona i Antilibanona. Niži obronci Libanona ulaze u Gornju Galileju.
Na mnogim mjestima ta brda dopiru sve do morske obale. Najviši vrh ovog lanca visok je preko 3.000 metara. Najviši vrh paralelnog lanca Antilibanona nalazi se na prekrasnoj gori Hermonu, na visini od 2.814 metara. Otopljeni snijeg s Hermona jedan je od glavnih izvora jordanske vode i rose koja nastaje tijekom sušnog perioda kasnoga proljeća. Libanonske su planine bile posebno čuvene po svojim divovskim cedrovima, čije je drvo korišteno i pri izgradnji Salamonova hrama. Do danas je preostalo samo nekoliko manjih cedrovih šuma, no na nižim obroncima i danas, kao što je to bilo i u biblijsko vrijeme, uspijevaju vinogradi, maslinici i voćnjaci. Bila je to i ostala doista Obećana zemlja u koju su ušli Izraelci nakon četrdesetgodišnjeg boravka u pustinji.
Neposlušnost Božjem savezu
Pored blagostanja koje im je Bog obećao i ispunio, on im je dao i mnoga upozorenja kojima je ukazivao što će se dogoditi ako budu kao izabrani Božji narod neposlušni; odnosno ako se ne budu pridržavali saveza koji su dobrovoljno sklopili s Bogom. Takvo jedno upozorenje nalazimo u 3 Mojsijevoj od 14 do 17 stavka. 3 Moj. 14 – 17 „ 14 Ali ako me ne poslušate i ne izvršite sve ove zapovijedi, 15 ako odbacite moje odredbe i ako vašoj duši postanu mrski moji zakoni te ne izvršite sve moje zapovijedi i tako prekršite moj savez, 16 onda ću ja vama učiniti ovo: dok vas budem kažnjavao, pustit ću na vas strah — sušicu i jaku vrućicu što će vam gasiti oči i moriti dušu. Uzalud ćete sjeme sijati, jer će ga vaši neprijatelji pojesti. 17 Okrenut ću se protiv vas, pa će vas poraziti neprijatelji vaši. Gazit će vas oni koji vas mrze, i bježat ćete kad vas nitko ne bude progonio.“
Unatoč upozorenjima izraelski narod se nije držao svog obećanja datog Bogu da će sve činiti onako kako im je zapovjedio putem saveza i zbog toga je uslijedilo ispunjenje datog upozorenja. Godine 587. prije naše ere Babilonski kralj Nabukodonozor je razorio Jeruzalem i Izraelce odveo u sedamdesetgodišnje zarobljeništvo nakon kojeg im se Bog smilovao i vratio ih ponovo u Judu odnosno Jeruzalem.
Veliko i možemo reći konačno razaranje Jeruzalema uslijedilo je prema Božjem proročanstvu 70. godine našeg računanja vremena kad su Rimljani razorili Jeruzalem prema Isusovom proročanstvu iz Luke 19 poglavlje a 44 stavak. Luka 19:44 „44 Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.“
Shodno proročanstvu Jeruzalem je u potpunosti razrušen zajedno sa hramom koji je sagradio Salamon. Rimljani su izvršili stravičan pokolj, a Židovi su nakon tog događaja raseljeni po čitavom svijetu. To je bio nepobitan dokaz da su izgubili Božju naklonost kao narod jer su odbacili posljednju šansu pomirenja. Odbacili su Božjeg sina Isusa Krista.
Njemačka mjesec studeni godina 1938.
Donosimo sljedeće upute :
– Nijedan Židov ne smije pripadati nekom obrtničkom ili trgovačkom udruženju.
– Ni jedno židovsko dijete ne smije ući u javnu školu.
– Ni jedno židovsko dijete ne smije ući u javni perivoj ili igralište.
– Svi Židovi moraju na ruci nositi žutu vrpcu s Davidovom zvijezdom.
Odmah nakon preuzimanja vlasti 1933. godine nacisti su započeli sa sve većom diskriminacijom Židova. Isključili su ih iz svog okruženja te ih lišili imovine. Nürnberškim zakonima 1935. godine Židovima je oduzeto njemačko državljanstvo.
Situacija se pogoršala 1938. godine zbog daljnjeg oduzimanja imovine, prisilnog iseljavanja Židova iz Njemačke i povećanog nasilja nad njima. To je kulminiralo pogromom u studenome (Kristallnacht), kada je zapaljeno i uništeno tisuće židovskih domova, sinagoga i poduzeća diljem Njemačke. Deseci tisuća Židova uhićeni su i poslani u koncentracijske logore, a mnogi su i ubijeni. Život je za Židove u Njemačkoj postao neodrživ. Počeo je progon koji se proširio cjelokupnim europskim područjem okupiranim od Nijemaca. Progon kakav svijet do tada nije vidio prema jednom narodu.
Nacisti su uspjeli mobilizirati svugdje lokalne vlasti i birokracije u svrhu progona i potpunog iskorjenjivanja Židova iz civilnog, društvenog i gospodarskog života. „Nikada u životu nisam bio toliko ponižen kao kad sam kroz vrata pogledao prema trgu i ugledao sretna, nasmijana lica prolaznika koji su se smijali našoj nesreći.“ Dawid Sierakowiak, Lodz, Poljska, 4. listopada 1939. godine. Ubijen u getu u Lodzu.
Od 17 milijuna u tom stravičnom genocidu ubijeno je 6 milijuna Židova. U tom vremenu očaja bljesnula je nada Obećane zemlje, Palestina. Židovi iz čitavog svijeta ilegalno su se vraćali u Palestinu, kupovali zemlju. Obrađivali pusta područja i naseljavali ih. Krajem 1947. Ujedinjeni narodi odobrili su stvaranje nezavisne židovske države na jednom dijelu područja Palestine koje je dotad bilo pod vlašću Velike Britanije. Susjedne arapske države zaklele su se da će to spriječiti pod svaku cijenu. “Granica će biti poprište stalnih sukoba i krvoprolića”, upozorila je Arapska liga.
U petak 14. svibnja 1948. godine otkucavali su posljednji sati britanskog mandata. Tog dana u 16 sati u Muzeju Tel Aviva okupilo se oko 350 ljudi koji su u tajnosti dobili poziv da prisustvuju događaju koji se s nestrpljenjem iščekivao; službenom proglašenju Države Izrael. Bile su poduzete stroge mjere osiguranja kako brojni neprijatelji nove države ne bi izvršili napad na taj skup. Predsjednik Židovskog narodnog vijeća David Ben Gurion prisutnima je pročitao Deklaraciju o utemeljenju Države Izrael. U njoj je, između ostalog, stajalo: “Mi, članovi Narodnog vijeća, predstavnici židovske zajednice u Erec Izraelu [Palestini] (…), na temelju našeg prirodnog i povijesnog prava te Rezolucije koju je donijela Glavna skupština Ujedinjenih naroda proglašavamo utemeljenje židovske države u Erec Izraelu pod nazivom Država Izrael.”
Palestina i Palestinci
Već smo spomenuli da je naziv Palestina izveden iz latinskih i grčkih riječi, i vodi unatrag sve do hebrejske riječi za ”Filisteju“. Isto tako poznato je da neki prijevodi Biblije na arapskom jeziku za ”Filistejce“ upotrebljavaju riječ koja se lako može pobrkati s riječju za suvremene Palestince.
Međutim, Today’s Arabic Version upotrebljava različitu arapsku riječ i tako pravi razliku između drevnih Filistejaca i suvremenih Palestinaca.
Ono što je kroz historijske zapise poznato a vezano za naziv Palestina, da je on došao iz vremena Rimskog carstva, kojim se pokušalo ukloniti prisustvo Židova u Obećanoj zemlji. Da bi ih ponizili u svojoj okupaciji Rimljani su zemlju Židova prozvali Philistia jer su znali da su najveći neprijatelji Židova kroz povijest bili Filistejci. Otud potiče i naziv Palestina. Za vrijeme Osmanskog carstva službeni naziv za Palestinu bio je Vilajet Sirija-Jeruzalem. Britanci su svoju koloniju, osnovanu 1920. godine, nazvali Mandatorna Palestina.
Moderna Palestina
Kad se govori o modernoj palestinskoj državi tad je neizostavno ime Jaser Arafat nobelovac i veliki vođa palestinskog naroda. Mnogi će se složiti da je on tvorac moderne Palestine. Godine 1964 Arapska liga osniva PLO Palestinsku oslobodilačku organizaciju, a 1969. njen vođa postaje Jaser Arafat, koji 1994 godine dobiva Nobelovu nagradu za mir jer je 1993. godine u okviru Mirovnog procesa u Oslu sklopio mir s Izraelom i tako okončao „Prvu intifadu” (palestinski ustanak).
Sama država Palestina službeno je nastala 1988 godine kad je objavljena Palestinska Deklaracija nezavisnosti od Jasera Arafata u ime Palestinskog nacionalnog vijeća koje se nalazilo u egzilu u Alžiru. Napisana od strane čuvenog palestinskog pjesnika Mahmuda Darviša, evo odlomka iz nje: “Palestina, zemlja tri monoteističke vjere, je zemlja na kojoj je rođen palestinski arapski narod, na kojoj je rastao, razvijao se i napredovao. Stoga je palestinski arapski narod za sebe osigurao vječnu zajednicu između sebe, svoje zemlje i svoje historije.“
Međunarodno-pravni status priznat joj je 29. novembra 2012. nakon glasanja u Generalnoj skupštini UN, kada je Palestini dodijeljen status države promatrača u Ujedinjenim narodima. Državu Palestinu priznalo je 139 od 193 članice UN i od 2012. godine ima status nečlanice promatračke države u Ujedinjenim nacijama.
Palestina se sastoji iz dvije odvojene teritorijalne cjeline — Pojasa Gaze i Zapadne obale. Ova dva dijela Palestine razdvaja teritorija Izraela. Najveći grad Palestine je Gaza, dok je službeni glavni grad države Istočni Jeruzalem. S obzirom na to da je Istočni Jeruzalem pripojio Izrael i službeno ga spojio sa Zapadnim Jeruzalemom, sjedišta dvije palestinske vlade se nalaze u Ramali i Gazi. Svi veći gradovi Palestine, izuzev Istočnog Jeruzalema, su pod kontrolom Palestinaca. Palestina se graniči sa Izraelom, Egiptom i Jordanom.
Hamas
Hamas je osnovan 1987. godine, a osnivači su šeik Ahmad Jasin i njegov pomoćnik Abdul Aziz al-Rantisi i drugi članovi Muslimanskog bratstva u Palestini. Hamas je po osnivanju brzo prerastao u autonomnu organizaciju s vlastitom poveljom i strategijom i kao takav bio je oporba vladajućem PLO-u, Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, pod vodstvom Jasera Arafata.
Mnogi su govorili u to vrijeme da je Hamas stvoren i izgrađen novcem izraelske vlade kao protuteža PLO-u, međutim taj vid osnivanja odlučno odbacuju svi sudionici iz tog vremena. Za razliku od PLO-a, Hamas ne priznaje pravo Izraela na postojanje židovske države.
Na Hamasovom grbu se nalazi Al-Aksa džamija u Jeruzalemu s čuvenom zlatnom kupolom, a između palestinskih zastava se naziru konture nepodijeljene palestinske države, teritorij koji uključuje i današnje državno područje Izraela. Hamas svoje oružane aktivnosti karakterizira kao otpor izraelskoj okupaciji. Hamasova osnivačka povelja iz 1988. godine poziva na uništenje Izraela.
Važno je još istaknuti da je Hamas dio regionalnog saveza koji se sastoji od Irana, Sirije i šijtske islamističke skupine Hezbolah u Libanonu. Međutim jedan od najvažnijih donatora i inozemnih saveznika Hamasa je Katar. Ova mala zaljevska država je do sada Hamasu kako se pretpostavlja uplatila više od 1,5 milijardi eura.
Izrael, Sjedinjene Američke Države, Europska unija, Kanada, Egipat i Japan Hamas označavaju kao terorističku organizaciju.
Zašto je Hamas započeo samoubilački napad na Izrael
Prvi razlog je politika ekstremno-desničarske izraelske vlade, koja je dozvolila i dozvoljava nasilje koje provode židovski naseljenici na okupiranoj Zapadnoj obali i Jeruzalemu. Izgrađeni su mnogobrojni objekti sa oko 700 tisuća židovskih doseljenika. To je dovelo do osjećaja očaja Palestinaca i sve glasnijim zahtjevima za reakcijom. Istodobno, jačanje tenzija na Zapadnoj obali zbog ove politike povuklo je izraelske snage sa juga na sjever, kako bi čuvali naselja. To je dalo Hamasu i opravdanje, i priliku za napad.
Drugi veoma značajan razlog nalazimo u ubrzavanju procesa normalizacije arapsko-izraelskih odnosa. Posljednjih godina taj proces je srozavao važnost palestinskog pitanja kod arapskih lidera, koji su bili sve manje spremni vršiti pritisak na Izrael zbog ovog pitanja. Da je to tako pokazali su Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein koji su 15. septembra 2020. godine postale prve Zaljevske zemlje koje su normalizirale odnose s Izraelom, a Maroko i Sudan su ih slijedili. Nakon toga je Bahrein zajedno sa Saudijskom Arabijom, ukinuo zabranu izraelskim avionima da koriste njegov zračni prostor.
Hamas je u tim su sporazumima vidio izdaju palestinskog cilja, pogotovu jer se vršila priprema međusobnog priznanja između Saudijske Arabije i Izraela. Da je postignut taj dogovor o normalizaciji, to bi bila točka prekretnica u arapsko-izraelskom sukobu jer bi otvorio dugo zatvaran put da što više zemalja sa arapskom i muslimanskom većinom pristane da prizna Izrael. Hamas to nije mogao dozvoliti i krenuo je u samoubilački napad, jer su znali da će Izraelci uzvratiti surovo nemilosrdno i ubojito. Izraelski premijer Netanjahu je obećao da će sva skloništa Hamasa u Gazi pretvoriti u prah i pepeo, i regija se sada sprema za nove pogibije i uništenja i veliku vojnu operaciju Izraela.
Sad s obzirom na trenutno stanje javnosti u arapskom svijetu nakon napada na Gazu, čini se prekomplicirano nastaviti razgovore o saudijsko-izraelskom dogovoru. Najvjerojatnije će Saudijci kratkoročno odgoditi ove razgovore, ali neće biti u potpunosti otkazani.
Treći razlog je nada Hamasa, da će se u sukob sa Izraelom uključiti Iran i Sirija jer su popravili odnose poremećene 2011. godine kad su se protivili Iranu i njegovom savezniku sirijskom režimu. Da su se odnosi popravili bilo je vidljivo iz posjete delegacija Hamasa Damasku u listopadu 2022. godine, a šef Hamasovog političkog krila Ismail Haniyeh putovao je u Bejrut tijekom travnja i u Teheran u lipnju ove godine. Po izbijanju sukoba Iran je negirao direktnu umiješanost u operaciju Hamasa, ali je izrazio podršku.
Gdje je Bog, a gdje čovjek?
Kada Hamas izvodi svoje napade, civilno stanovništvo mu služi kao ljudski štiti. Rakete se ispaljuje često iz stambenih kvartova, a zapovjedni stožeri se nalaze u zgradama. Hamas često kopa i tunele za krijumčarenje oružja, ponajprije iz Egipta. Pretpostavlja se da u Gazi postoji oko 500 kilometara iskopanih tunela. Pojas Gaze je jedno od najgušće naseljenih područja u svijetu. Granica s Egiptom im je zatvorena na jugu, s Izraelom na istoku i sjeveru, a na zapadu se nalazi Sredozemno more. U gospodarskom smislu je izolirano tako da veliki dio stanovništva živi u siromaštvu i ovisi o humanitarnoj pomoći. Bilo kakva budućnost ili bilo kakav ishod novog rata neće pomoći niti ih osloboditi njihovog siromaštva. Nikakvi prosvjedi ne mogu ukloniti bol gubitka niti zaustaviti Izraelske napade koji su uzrokovani Hamasovim krvavim napadom. Isto tako ne smijemo zaboraviti da se ono što se dogodilo 7. listopada je Izraelce vratilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Vrijeme kad su odvođeni iz svojih domova, kad su silovani, ubijani i protjerivani.
Obje strane imaju tako duboko korijene i tako duboku čvrstu vjeru i kad dođe u pitanje uništenje vjere, događa se katastrofa neviđenih razloga i svi se pitaju gdje je Bog i zašto dozvoljava da se događaju takve stvari?
Pita li se netko tada, a gdje je čovjek? Gdje je čovjek koji u Gazi slavi i tuče golu ženu na prikolici auta dok drugi oduševljeno pozdravljaju Hamasove vojnike silovatelje. Gdje je čovjek koji izbacuje bombe na najgušće naseljeno područje na svijetu u kojem spavaju novorođena djeca, bespomoćni starci i izluđeni stanovnici. Gdje je čovjek?
Bog je tu, čovjek se izgubio ne samo na Bliskom istoku nego u čitavom svijetu. Izgubljenost koja je toliko očita ali je ljudi ne žele vidjeti lakše im je pitati gdje je Bog?
Bog se javlja ljudima neprekidno i on im poručuje u trećoj Mojsijevoj sljedeće. Treća Mojsijeva 19:17,18 „17 Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. 18 Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!“
Pod naslovom „Provjeravanje“, Kur’an navodi slično načelo u suri 60:7 „Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan“ .
„Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe“ čitamo u Bibliji. Zašto? Odgovor nalazimo u Kur’anu: „Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi“. Tu je Bog, a ostaje pitanje gdje je čovjek?
Fenix-magazin/SIM/ Tonćo Ladan
