Hrvatica koja je prije tri godine doselila u Njemačku sad se vraća kući. Za cijelo to vrijeme pisala je blog Gastarbajterica007 putem kojeg je svoje čitatelje obavještavala što joj se događa u Njemačkoj.
Evo što je napisala o odluci da se vrati u Hrvatsku:
Napokon je svanuo i dan povratka u Hrvatsku. Doslovno sam odbrojavala dane zadnja 2-3 mjeseca u Njemačkoj.
Bilo mi je preko glave kiše, samoće, stana, njemačkog, kava koje ništa ne valjaju i svakodnevnog dugog putovanja na posao i kući.
Ostvarila sam ono najvažnije po što sam došla: naučila njemački, skupila nešto inozemnog radnog iskustva, uštedjela lijepu svotu novaca o kojoj sam u Hrvatskoj mogla samo sanjati, naučila i iskusila svašta novo i upoznala puno novih ljudi. Ali dosta je bilo. To definitivno nije život kojeg želim dugoročno živjeti.
Rastanak od kolega i svih ljudi s kojima sam u Njemačkoj provodila vrijeme je očekivano bio bolan i stresan, čak puno više nego rastanak od Hrvatske prije nešto manje od tri godine. Proživjela sam puno teških i stresnih trenutaka u ove tri godine, ali rastanak od Njemačke me posebno dotukao. Istovremeno mu se i jesam i nisam veselila.
Veselila sam se što ću napokon pobjeći od nekih stvari koje su me zadnjih mjeseci mučile i vratiti se životu kojeg sam prije tri godine stavila na pauzu, a istovremeno se s knedlom u grlu pozdravljala od svega što sam u ove tri godine mukotrpno gradila i ostvarivala, što sam sada morala srušiti i ostaviti iza sebe, od čega sam na kraju odlučila pobjeći.
Zadnji tjedni su bili posebni.
Po zadnji put sam obilazila sve najdraže gradove u NRW: Düsseldorf, Erkrath, Dortmund, Essen, Wuppertal, Hagen, Leverkusen i naravno Köln, prisjećajući se uspomena, trenutaka i ljudi s kojima sam tamo u ove tri godine provodila vrijeme, izlazila, šetala, pila, jela, plakala i veselila se. Prolazeći zadnji put tim ulicama srce mi se steglo jedno tisuću puta, a na nekim sam mjestima jedva susprezala suze i sakrivala oči sunčanim naočalama.
Na primjer, gledajući Rajnu na obali Düsseldorfa. Iako nikada nisam vidjela prljaviju i ružniju rijeku ipak mi je užasno prirasla srcu.
Gledajući druge sunarodnjake koji odlaze i dolaze iz Njemačke i slušajući njihova iskustva imam dojam da odlasci nikome ne padaju toliko teško kao meni. Svi se doimaju jaki i samouvjereni, samo se ja raspadam na tisuće komadića. Bit će da je do mene ili oni svoje doživljaje samo dobro skrivaju, dok ja svoje opisujem cijelom svijetu? Zaista bih htjela čuti iskustva drugih na ovu temu pa napišite u komentaru ukoliko imate vlastito ili tuđe iskustvo!
“Što ako sam napravila najveću pogrešku u životu”
Zadnji radni dan je bio skroz nestvaran. Vratio me u vrijeme zadnjeg predavanja na studiju.Sve se odvijalo usporeno i nestvarno, kao da gledam neki film kroz tuđe oči. To jutro sam druga došla u ured, nakon kolegice kojoj je to također bio zadnji radni dan u firmi. Okrenula se prema meni i rekla mi sa polu-smiješkom i nagnutom glavom: „I to je to.“ Bila je opuštena i vesela, a ja sam progutala knedlu, što je primijetila.
Lako tebi, pomislih. Ona napušta samo posao, a ja državu i život koji sam zadnje tri godine živjela i gradila.
„Što ako sam napravila najveću pogrešku u životu?“, pitala sam je, a ona mi je odgovorila: „Dugo si razmišljala o odluci i znaš da nisi.“ I nadodala nešto u stilu: „Kada se jedna vrata zatvore, uvijek se otvore druga, još bolja. Uostalom, uvijek se možeš vratiti ako se predomisliš ili ti neće biti dobro u Hrvatskoj“. , čime je bila u pravu.
U tom trenutku nisam znala da li je to bila dobra odluka, ali sam znala da MORAM otići iz Njemačke, barem na neko vrijeme. Ne mogu previše ići u detalje, ali vjerujte mi da sam morala otići. Možda vam jednog dana ispričam što me zaista potjeralo iz Njemačke.
Radni dan je prošao ugodno i u zezanciji, dobile smo par poklona, pozdravile se sa svim kolegama i oko 14 sati napravile posljednji tzv. „Feierabend“ (tim riječima Nijemci pozdravljaju kolege kada idu kući nakon posla). Bila sam vesela i optimistična, što nije teško kada imaš kolege koji se samo poželjeti mogu. Užasno će mi faliti ta firma i moj stol i ured.
Spakirala sam zadnje stvari, te smo se nas dvije veselo zaputile prema izlazu. Ja sam išla stepenicama, a ona liftom. Pozdravile smo se i mi međusobno i tu sam se slomila i isplakala omanju rijeku na stepeništu. Sva sreća pa nitko nije naišao u tih 5 minuta.
“Pretjerala sam sa shoppingom”
Još 4 dana do leta!
Koliko god se trudila rotirati odjeću između Hrvatske i Njemačke ovisno o godišnjim dobima tako da ne nakupim previše, naravno da mi ni jedna trećina nije stala u kofere.
Ne znam kako, ali uspjela sam preseliti gotovo cijeli ormar iz Hrvatske u Njemačku. Lažem, znam, pretjerala sam sa shoppingom. Ne moram ni napomenuti da puno tih stvari nisam nikada ni obukla. Tipično žensko. I tako sam ostavila većinu ormara u susjedovoj garaži što me zapravo veselilo jer sam imala razlog za vratiti se, barem na kratko.
Zadnji dan mi je prošao u pozitivnim mislima iako je bio tmuran i kišan. Lijevalo je k’o iz kabla dok sam putovala vlakom do najtužnijeg mjesta na svijetu – aerodroma.
Avantura završava tamo gdje je i počela. Sve je taj dan bilo nekako simbolično, ali vjerojatno samo u mojoj glavi jer sam bila pod svakakvim emocijama. Na aerodromu sam taj dan upoznala hrvatski bračni par koji živi 30-ak godina u Njemačkoj i koji je pozdravio moju odluku o odlasku i time mi dao vjetar u leđa.
Veselila sam se više od svega bureku i ćevapima s lukom, udobnom krevetu i druženju sa starim prijateljima. Moj život je stao u 2014. i sada ću ga napokon ponovno pokrenuti!
Moram samo pronaći neki posao, za što sam računala da ne bi trebalo biti preteško, i onda započinje uživancija u Zagrebu, najljepšem gradu na svijetu…
…pomislih naivno.
Fenix-magazin/MD
