Ljudi su sposobni toliko toga primijetiti u tuđem životu, ali često nisu u stanju uvidjeti što im je u vlastitom. Rijetko su svjesni koliko utjecaja na nečiji život ima jedna njihova naizgled bezazlena rečenica, još su manje spremni povući je kad uvide što su tom rečenicom učinili.
Sjećam se jedne poznanice koja je prije 15-tak godina jednog mladića proglasila „gayom“ samo zato što on nije na nju „trzao“, a ona mu otvoreno davala do znanja da joj se sviđa. Jadnik nije ni shvatio što ga je snašlo, a već je postao gay, što u to vrijeme u gradu koji drži do tradicionalnih i moralnih vrijednosti, nije bilo nimalo lako. Kasnije se oženio i dobio djecu, ali je do danas ostao „onaj pe..r“.
Prst nikad prema sebi
Koliko je nas koji nemamo priliku otvoreno reći svoju stranu priče kad nas klevetaju? Ponekad ni ne znamo da su nas oklevetali, već to doznamo tek kad je kasno.
Koliko je nas koji klevetamo, ne shvaćajući koliko lošeg činimo drugima, pritom ne videći vlastite manjkavosti? Puno! Nije sad potrebno moralizirati, niti svakome tko izgovori trač, klevetu i laž držati lekcije.
Da smo pogriješili, ako ne znamo, onda osjetimo i nema ljudskog bića koji ne osjeti tihi glas u sebi dok čini ili je već učinio nešto loše. I svećenici s oltara u svojim propovijedima često spominju tu tezu.
No, i vjernici u hrvatskom iseljeništvu čuju ono što žele čuti, pa često upiru prst, nerijetko baš u fratre. Jedan se primjer dogodio i nedavno kad je jedan svećenik otišao iz jedne zajednice, navodno zbog njega i njegovih uvjerenja vjernici nisu dolazili na misna slavlja i događnja.
Došao drugi svećenik, pozvao vjernike, a došao mu jednak, možda i manji broj nego kod bivšeg svećenika. Mnogima je draže reći „ne valja fratar“, nego podržati makar neko događanje u vlastitoj zajednici.
Frankfurtska ili münchenska bojna!
A neistomišljenici su mnogima postali trn u oku. Ma što trn!? Neistomišljenik je najčešće peder ili udbaš. Koliko se u posljednje vrijeme spominje pojam „udbaš“ u hrvatskom iseljeništvu, toliko ih valjda nije bilo ni dok je postojala Udba.
Neki idu toliko daleko, da im se hrvatsko iseljeništvo od „okorjelih HDZ-ovaca“ prometnulo u prikrivene udbaše ili makar one koji razmišljaju poput udbaša. A jaz koji vlada među novopridošlim Hrvatima i onima koji su rođeni u Njemačkoj je takav, da se ponekad čini kako ih ni udbaši i gayevi zajedno ujedinjeni ne bi mogli zbližiti.
Umjesto da se okrenu jedni drugima, oni se priklanjaju onoj uzrečici, uvijek izgovorenoj u ljutnji „najgore je imati posla sa svojima“. Pa tako u Njemačkoj gledamo pune crkve Hrvata, najviše u Frankfurtu i Münchenu, kako zajedno slušaju svećenike koji im s oltara poručuju neka se drže zajedno, neka ne gledaju trn u tuđem oku dok ne ugledaju balvan u svom.
Kad izađu iz crkve, krene svatko na svoju stranu, a neki u okvire svoje „frankfurtske ili münchenske bojne“, odakle su im svi udbaši ili pederi.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
