IN MEMORIAM
Nakon teške bolesti, s kojom se gotovo tri godine uspjevao nositi, u ponedjeljak uvečer 22.srpnja, u bolnici Krankenhaus Nordwest u Frankfurtu, u 63.godini života umro je, kao osvjedočeni Hrvat i katolik, dr Ivan Kujundžić. Ispraćajna sv.misa, koju je u koncelebraciji predvodio župnik fra Željko Ćurković, a na kojoj je bila pokojnikova supruga te brojni prijatelji i suradnici, bila je u srijedu uvečer u kapelici u Hrvatskom centru u Frankfurtu na Majni. Ispred Hrvatskog centra, fra Željko je izmolio molitvu za dušu pokojnika nakon čega je lijes sa tijelom upućen u domovinu. Pogreb je u nedjelju 28. srpnja u 18 sati na mjesnom groblju u Poljicima kod Imotskog.
Dr. Ivan Kujundžić je rođen 5. veljače 1950. godine u Ivanbegovini kod Imotskog kao drugo od sedmero djece u roditelja. Otac mu je u pedesetoj godini otišao na rad u Njemačku. Ivan je u Zagrebu završio srednju farmaceutsku školu i nastavio studij stomatologij. Bio je sudionik maspoka i hrvatskog proljeća. Zatvaran je i progonjen. Kako mu kumunistička vlast nije dopustila nastavak studija, uspio je 1974. godine otići u Njemačku, gdje je upisao isti studij. Uz rad je studirao u Tübingenu, gdje je i diplomirao stomatologiju. Živio je i radio u Stuttgartu i Münchenu te od 1994. godine u Frankfurtu, gdje je otvorio zubnu ordinaciju na Zeilu.
Dr.Ivan Kujundžić je poznati hrvatski domoljub koji je svoju domovinu neizmjerno ljubio i koju je uvijek sa sobom nosio od najranije mladosti. Pateći za domovinom, tumarao je Njemačkom. Prije nego se osamostalio, radio je po njemačkim bolnicama. Imao je puno osjećaja i srca za svakoga. Želio i sanjao promjene u domovinu i sretan život svima. Ponesen likom svog zemljaka Brune Bušića, s kojim se družio i prijateljovao, zatim ostalih hrvatskih proljećara, oduvijek je sanjao i želio slobodnu domovinu Hrvatsku. Za svoju Hrvatsku se čitav život borio, pomagao tijekom Domovinskog rata te uvijek želio da ona bude bolja i poštenija.
I kada je napokon stvorena slobodna domovina, dr. Ivan Kujundžić s njom do kraja nije bio zadovoljan. Jer, sanjao je i želio drugačiju Hrvatsku: poštenu, pravednu i socijalno osjetljivu državu za sve Hrvate. Do svoje smrti je tvrdio da Udba sa svojom umreženošću ne želi da Hrvatska bude domovina Hrvata. Uz to što ga je Udba progonila prije Domovinskog rata, njezini ostatci u Domovinu nisu ga ostavljali na miru ni nakon stvaranje Hrvatske. Namještali su mu i podmetali. Nepravdu je nažalost doživljavao i trpio i u svojoj Hrvatskoj, ljubljenoj zemlji u kojoj je rođen i koju je izabrao da u njoj bude pokopan.
(sp)
