Ako vas put ikada slučajno odvede u francuski Colmar, pa čak i onda kad ste malo skrenuli s puta i žuri vam se, kad niste sasvim sigurni hoćete li stići na vrijeme tamo gdje ste krenuli, nemojte žaliti.
Zastanite na trenutak, dopustite da vas trenutak povede i zaljubite se u šarm cvjetnih fasada, popločanih starih ulica, malih kanala i romantičnih mostića. Prepustite se dojmu kao da ste upravo zakoračili u neku francusku romantičnu komediju.
Tako se i meni dogodilo nedavno: na trenutak sam zaboravila na baš sve i uživala u svojoj „francuskoj romantičnoj komediji“. Dobro, nije bila komedija, ali osjećala sam se kao da sam zakoračila u vrijeme poznatog francuskog kipara Frédérica Augustea Bartholdija, čovjeka koji je svijetu darovao „Kip slobode“.
Da, upravo je Bartholdi, rođen u Colmaru, tvorac statue koja danas stoji u New Yorku. Kip je dizajnirao kao dar Francuske Sjedinjenim Američkim Državama, povodom stote godišnjice američke nezavisnosti i u znak prijateljstva dviju zemalja. Za unutarnju čeličnu konstrukciju statue zaslužan je Gustave Eiffel, poznat
po svom istoimenom tornju u Parizu, koji je osigurao da brončana vanjska površina ostane stabilna stoljećima. Kip slobode svečano je otkriven 28. listopada 1886. na Liberty Islandu, gdje i danas simbolizira slobodu i nadu.
Daleko od New Yorka, u francuskom Colmaru, na sjevernom ulazu u grad, uz prometnu kružnu raskrsnicu na Route de Strasbourg (D83), nalazi se replika Kipa slobode. Statua od smole visoka je dvanaest metara i postavljena je 4. srpnja 2004., na stotu godišnjicu Bartholdijeve smrti, u znak počasti njegovom najpoznatijem djelu i simbolu prijateljstva između Francuske i SAD-a.
„Mala Venecija“
Colmar je grad u francuskoj regiji Alsace, smješten na raskrižju Francuske, Njemačke i Švicarske, oko 68 kilometara južno od Strasbourga, i ima približno 70 000 stanovnika i živi je muzej na otvorenom. Riznica je srednjovjekovne arhitekture, živopisne kulture i tajanstvenih priča koje privlače i povjesničare i turiste.
Prvi put se spominje u 9. stoljeću u vrijeme Karla Velikog, a u 13. stoljeću postao je slobodni carski grad Svetog Rimskog Carstva, što je snažno utjecalo na njegov gospodarski i kulturni razvoj.
Zbog povijesnih promjena vlasti, posebno razdoblja kada je bio pod njemačkom upravom, Colmar danas pokazuje izraženu mješavinu francuskih i njemačkih kulturnih obilježja. Povijesna jezgra grada zaštićena je kao kulturna baština i poznata je po izuzetno očuvanim srednjovjekovnim i renesansnim kućama od drvene konstrukcije. Grad se često naziva “Mala Venecija” zbog slikovitih kanala i šarenih kuća uz vodu, a istodobno je i važan centar vinske proizvodnje te se smatra prijestolnicom vina Alsacea, smještenom na poznatoj vinskoj ruti.
Rodna kuća kipara Frédérica-Augustea Bartholdia, danas je muzej, dok se u muzeju Unterlinden čuva slavni Isenheimski oltar, jedno od najpoznatijih umjetničkih djela u regiji. Grad je poznat i po velikim događanjima, među kojima se ističu Alsace Wine Fair koji se održava od 1947. godine, međunarodni festival klasične glazbe koji se organizira svake godine od 1980., te poznati božićni sajmovi koji Colmar pretvaraju u jednu od najposjećenijih zimskih turističkih destinacija u Europi.
Drvene kuće, cvijeće i medvjedići
Kako ostati ravnodušan pred šarmom starog Colmara? Jednostavno – ne možete. Jedino što preostaje je prepustiti se opuštenom ritmu pješačkog povijesnog središta, lutati uskim ulicama i upijati svaki detalj – od šarenih fasada do cvjetnih prozora. Fotografije mogu zabilježiti i prikazati djelomično tu ljepotu, ali nikada neće dočarati originalnost koja se otkriva golim okom.
Među prizorima koji očaravaju, Kuća glava (Maison des Têtes) posebno plijeni pozornost sa svojih 111 grotesknih maski. Tu je i kuća Pfister s kutnim erkerom, drvenim galerijama, osmerokutnom kulom i zidnim slikama koje pričaju biblijske i svjetovne priče. Nezaobilazna je i crkva Saint-Martin, remek-djelo gotičke arhitekture. Colmar očarava i noću: posebna rasvjeta otkriva nove obrise, a „Čarolija svjetla“, subotnji program od travnja do listopada, omogućuje drugačiji pogled na grad.
Mala Venecija, najromantičnija četvrt Colmara, najbolje se otkriva s čamca ravnog dna. Rijeka Lauch, koja napaja kanale, vodi vas kroz prizore iz prošlosti, dok zamišljate povrtlare koji su njome prevozili svoje proizvode na tržnicu. Šetnja ribarskim pristaništem (Quai de la Poissonnerie) povezuje Malu Veneciju s četvrti kožara. Šarene, ponekad nepravilne fasade svjedoče o životu gradske ribarske zajednice, dok je pristanište nekada bilo i ribarnica na otvorenom.
Legende utkane u srce Colmara
Povijest sama po sebi ne može dočarati pravi duh Colmara. Grad nije samo niz kamenih ulica i renesansnih fasada; on je tkivo legendi i priča koje se prenose kroz desetljeća i stoljeća, dodajući mistični sjaj ovom već očaravajućem gradiću.
Jedna od najpoznatijih priča veže se uz Kuću glava. Ova renesansna građevina, ukrašena sa 111 grotesknih maski, čuva u sebi mistične priče. Mještani kažu da maske, kada ponoć padne, ožive i počnu otkrivati tajne davnih dana, predviđajući sudbine prolaznika, priče su to koje u noćne šetače unosi lagani trnac uzbuđenja.
Središte grada krasi i fontana Schwendi, s brončanim kipom Lazarea de Schwendija, vojnika iz 16. stoljeća. Legenda kaže da je upravo on donio tokajsku lozu iz Mađarske u Alsace, zasađujući prve vinove loze. Povijesna točnost ove priče i dalje je predmet rasprava, ali legenda opstaje.
Za ljubitelje umjetnosti, neizostavna je tajanstvena moć Isenheimskog oltara, smještenog u muzeju Unterlinden. Remek-djelo Mattiasa Grünewalda iz ranog 16. stoljeća prikazuje potresne vjerske scene, od raspeća do uskrsnuća Krista, osmišljene za samostan sv. Antuna u Isenheimu, gdje su redovnici liječili bolesnike od ergotizma. Oltar ne samo da odražava patnju, nego pruža nadu i utjehu, dok suvremeni stručnjaci i dalje pokušavaju otkriti tajne njegove simbolike i tehnike, čineći ga izvorom beskrajne fascinacije.
I kroz vjekove, Colmar je pokazao otpornost. Njegov strateški položaj učinio ga je bojnim poljem tijekom Francusko-pruskog rata i dvaju svjetskih ratova. No, unatoč razaranjima, grad je uvijek ustajao iz pepela. Oslobođenje 1945. godine označilo je kraj dugih sukoba.
Poslijeratne restauracije vjerno su očuvale povijesni karakter grada, dok su istovremeno utkale suvremene sadržaje, stvarajući savršen sklad starog i novog. Danas Colmar stoji kao jedno putovanje kroz vrijeme – grad gdje legende šapuću u zoru pa i u sumrak, a povijest pleše s sadašnjošću. I sve to, a možda još i više, doznat ćete ako bar slučajno na koji sat zalutate u Colmar. I nećete požaliti, čak i ako zakasnite tamo gdje ste krenuli…
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
