Studentske dane u New Yorku sedamdesetih i život hrvatskih zajednica na sjevernoameričkome kontinentu osamdesetih iz prve ruke opisuje protagonist tih zbivanja fra Šimun Šito Ćorić, ispreplićući fikciju i zbilju u osamdeset i pet zasebnih priča, uključivši u digresijama niz fascinantnih sudbina iseljenih Hrvata.
Piše: Vesna Kukavica
Knjigu Šimuna Šite Ćorića „S Bogom je lako, ljudi su problem, Priče iz mojih američkih godina“ nedavno su objavili Fram-Ziral iz Mostara i HKZ Hrvatsko slovo iz Zagreba (2021.). Među lijepo ilustriranim koricama knjige, koja opseže više od 46o stranica, sabrano je osamdeset i pet priča, koje su zbog preglednosti, poredane kronološki i podijeljene u osam simbolično naslovljenih cjelina: „Mnogo trke i straha nizašto“, „Na konju po Americi“, „Pod ruskom mrzlinom polarnoga svijetla“, „Na obroncima Arizone“, „Na zajedničkom zubu Udbe i FBI“, „Tragovima robova“, „Knjiga za važne političare, novinare i knjižnice“ te „Nacionalno pomirenje iz Vancouvera“.
Knjiga je zapravo hibridnog žanra – i putopisna proza i niska kroatoloških ogleda u uvjetima gospodarske i političke prekooceanske emigracije hrvatskog čovjeka, i autobiografija! Narativne strategije izmjenjuju se dinamično s tim što prevladavaju više ili manje zaokruženi fragmenti autobiografske proze, koji u obliku retrospektivnog teksta tematiziraju fra Šitine životne zgode od rodne hercegovačke sredine, preko Švicarske do New Yorka, kamo odlazi taj diplomirani teolog na studij psihologije… Slijedom propitivanja autobiografskog žanra teoretičara Philippea Lejeunea u ovoj knjizi razotkrivamo Ćorićevu gorljivu potragu za uobličavanjem individualiteta, koja se pak tekstualno materijalizira uvjetovana različitim društvenopolitičkim lomovima od 1970-ih do 1990-ih netom minulog stoljeća, uključivši bivanje u „ateističkom raju“ za komunizma u vlastitom mu zavičaju.
U tom se vremenskom odsječku uočavaju, ne geografske širine koje prelazi ovaj pisac rodom iz okolice Međugorja, već široki duhovni horizonti karakteristični za multietnička društva, ali s izvanknjiževnim oznakama raznolikih izazova kako autorove uže obitelji, franjevačke sljedbe i vlastite mu subraće, tako i raseljenog hrvatskog čovjeka – čiju sudbinu na koncu dijeli i sam pripovjedač.
Nadahnuti prozni fragmenti ispripovijedani iz prvog lica prate istodobno niz kulturoloških preobrazbi na našem i američkom kontinentu (od Praškog proljeća, 1968. i Hrvatskog proljeća 1971. pa sve do kanadskog multikulturalizma 1980-ih i pada Berlinskoga zida godiine 1989.), kao i njihove odjeke u hrvatsko-američkom emigrantskome krugu što pak potiču različite procese samopropitivanja.
Upravo ti procesi, ojačani autorovim osobnim uvidima u demokratska višekulturna zapadna društva (usavršavanje u Švicarskoj i studij u New Yorku, boravak u Kanadi), navode društveno zauzetog mladog dramatičara i franjevca s gitarom još za prvog svećeničkog služenja u Konjicu na slanje telegrama s šesnaestoricom franjevaca iz ondašnjih republika BiH i SRH s glasom potpore za Povelju 77 disidentskog tima češkog pisca Vaclava Havela (str. 39), kojeg će kasnije za studentskih dana Ćorić i sresti u Americi na Columbia Universityju. Tih godina nastaje i fra Šitin dramski prvijenac „Slučaj Galilejac“ (Konjic, 1974.), koji kazališnim izričajem propituje općeljudska razumijevanja individualizacije kao procesa koji nužno izranja iz socijalnog okruženja i samosvijesti u njemu zatečenog pojedinca, ali s osjećajem solidarnosti. Ne upadajući u zamku naknadne pameti, autor Ćorić na posebno mjesto izdvaja ta dva formativna desetljeća svoga života u Americi, u kojima svjesno nije postao ogorčeni emigrant, već kreativni misionar Hrvatske franjevačke kustodije Sv. obitelji u Chicagu i aktivist onog društvenog i kulturnog pokreta hrvatskog naroda koji nam donese ove čudesne plodove 1990.-ih. Od New Yorka do Chicaga i Clevelanda, Arizone i Sjeverne Karoline, od Toronta i Norvala do Vancouvera – nema američke destinacije iz koje Ćorić ne opisuje hrvatske dosege tijekom pola tisućljeća, uključujući i znamenitog Korčulanina Paletina i hrvatskog misionara 19. stoljeća Josipa Kundeka, koji je u saveznoj državi Indijani „osnovao tri nova grada: Ferdinand, Celstine i Fuldu, pa njemačku župu u New Orleansu“ (str. 29).
Autora posebno prijateljstvo veže uz vodećeg jezikoslovnog kroatistu na sjevernoameričkome kontinentu Vinka Grubišića s kojim je snimio prvi audio-tečaj za hrvatski jezik u anglofonom svijetu u jednom gradiću na sjeveru Ontarija, Timminsu. Od svih fra Šitinih pothvata, uz fantastične publicističke, pjesničke i uredničke iskorake u legendarnoj nakladi „Zajednica izdanja ranjeni labud“ – Ziral (uredničkog trojca D. Lasić, Č. Maić, D. Mandić…), pohvaljujemo fra Šitino dioništvo u izradi metodičkih priručnika u sustavu hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike, utemeljitelja fra Ljube Krasića. Vrijeme je to zgušnjavanja udaljenosti između kolektivnoga i individualnoga pamćenja, što je ponovno potaknuto snagom izvanknjiževnih događaja na globalnome planu (egzil europskih proljećara u SAD, multikulturalizam u Kanadi, epoha Karola Józefa Wojtyłe, pad komunizma u Europi i osamostaljenje RH, Domovinski rat, zavrzlame daytonske BiH, te tehnološki napredak…). Sve će to pisac Ćorić ilustrirati snažnim umjetničkim alegorijama iz vizure malog čovjeka i vjernika velikoga srca, kao što to čini opisujući reakciju majke Stojke na sinovljevo uprizorenje dramskog lika nesnalažljivog svetog Josipa u spomenutom „Galilejcu“ ili pak na kraju knjige gdje pojašnjava anegdotom nacionalnu pomirbu svih Hrvata kroz lik postarijeg emigranta iz Vancouvera, kojeg susreće kao zreli svećenik, a nakon svog koncerta u slavu stjecanja hrvatske neovisnosti pod vodstvom antifašističkog generala, povjesničara i državnika dr. sc. Franje Tuđmana (str. 462).
Od svega toga satkana je ova jedinstvena niska proznih reminiscencija s američkoga vidikovca, dok oko nas buja horizont očekivanja kako će autobiografski diskurs snažnije afirmirati samo narcisoidnu kulturu individualizma. No, ovaj je svećenik i pisac sposoban čuti tjeskobu drugih i drukčijih, pružiti utjehu i nadu svakom čovjeku u ovo doba autobiografske kulture, provocirane s društvenih mreža. Uz priče su objavljene i recenzije knjige prof. dr. sc. Ivana Dugandžića i prof. dr. sc. Vinka Grubišića.
Hrvatski književnik i svećenik Šimun Šito Ćorić rođen je u Paoči 1949. Živi i djeluje u Švicarskoj. Poznat je kao autor brojnih knjiga literarnog i znanstvenog sadržaja, te cijelog niza nosača zvuka, počevši od kultne singlice „Mi ćemo pobijediti!“ (1978.). Dokazao se i kao antologičar hrvatske egzilne književnosti XX. stoljeća, sačinivši reprezentativan pregled „45 hrvatskih emigrantskih pisaca“, čiji je nakladnik DHK i Hrvatski PEN centar (1991.). Ta je antologija doživjela više proširenih izdanja. Pojedine njegove knjige i tekstovi prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i druge jezike. Član je prestižnih strukovnih međunarodnih društava.
Zaključno, lijepa je to knjiga – mješavina asocijativne autobiografije s nizom korisnih digresija, koje obiluju opisima figura malih i velikih ljudi američko-hrvatske društvene i umjetničke elite s kojima se piscu fra Šimunu Šiti Ćoriću ukrstiše putevi za višegodišnjeg boravka u Americi. I još nešto, Ćorić je i kozmopolit i patriot, svećenik i slobodoumni umjetnik, sveučilišni profesor i katolički propovjednik, pisac i glazbenik koji nastoji razumjeti i vlastite i tuđe ambicije.
Fenix-magazin/MMD/Vesna Kukavica
