Fra Petar Klapež (ILUSTRACIJA) / Foto: Ivan Ojdanić

FRA PETAR KLAPEŽ, ŽUPNIK HKŽ MÜNCHEN: Hrvatska emigracija i dušobrižnička uloga hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj

Na poticaj Hrvatske biskupske konferencije (HBK) te u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, 22. i 23. listopada 2021. godine u Zagrebu je održan Šesti hrvatski socijalni tjedan na kojem je dvjestotinjak sudionika iz cijele Hrvatske razmatralo temu Demografija – iseljavanje – migracije te su cjelokupnoj javnosti uputili Deklaraciju u kojoj među ostalim upozoravaju kako je Hrvatska “ušla u demografski slom zbog intenziviranog pada broja živorođenih, pada broja stanovnika te poremećenosti dobne strukture stanovništva.”

 

Broj od 34 predavačice i predavača, najvećim dijelom poznatih i priznatih stručnjaka za pojedina područja, dali su svoj doprinos te su temeljito obradili temu koja po svim svojim implikacijama predstavlja jedan od najvažnijih izazova za hrvatsku sadašnjost i budućnost. Time su u potpunosti ispunili želju organizatora, jer se u predavanjima i raspravama uz vjerodostojno iznošenje činjenica i dubinskih analiza  otvoreno i iskreno su se suočili sa stvarnošću u traženju novih putova i rješenja.

Zbog aktualne epidemiološke situacije program Tjedna odvijao se kombinirano, dio uživo, a dio na daljinu. Tako su se u prostorima Hrvatske biskupske konferencije okupili predstavnici iz svih hrvatskih nadbiskupija i biskupija. S njima su putem suvremene tehnologije bili povezani sudionici koji su se u isto vrijeme okupili u pojedinim nadbiskupijskim i biskupijskim središtima.

Sva plenarna predavanja u petak, 22. listopada, i u subotu 23. listopada, prije podne, bila su prenošena putem youtube kanala Hrvatske katoličke mreže.

Dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu

Na panelu Iseljavanje II. održanom u subotu, 23. listopada u Zagrebu u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) u sklopu Šestog hrvatskog socijalnog tjedna bilo je riječi o dušobrižništvu Hrvata u inozemstvu te o životu hrvatskih državljana u Njemačkoj.

Na panelu Iseljavanje II. o pastoralnoj skrbi za iseljenike i životu hrvatskih iseljenika u Njemačkoj predavanje je održao i župnik Hrvatske katoličke misije u Münchenu fra Petar Klapež.

Foto: Ivan Ojdanić

Predavanje fra Petra Klapeža pod naslovom Hrvatska emigracija i dušobrižnička uloga hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj prenosimo u cijelosti:

Povod za ovu temu, samog predlagatelja, je moje dugogodišnje iskustvo u dušobrižničkom i pastoralnom radu s migrantima i među migrantima, hrvatskim vjernicima, radnicima i obiteljima na „privremenom radu“ u Njemačkoj.

Poznavati mjesto i ulogu misije i misionara u cjelokupnoj organizaciji selilačkog dušobrižništva omogućuje pravilan odnos prema svima onima koji su u Crkvi zaduženi za pastoral selilaca.

Dušobrižništvo migranata je posebna briga sveopće Crkve. Stoga je od velike važnosti za selilačko dušobrižništvo shvaćanje i poštivanje same uloge i mjesne Crkve.

Selilački pastoral mora uvijek uvažavati jedinstvo i mnogolikost sveopće Crkve. Misionar ne radi u svoje ime, stoga njegovo apostolsko poslanje treba odgovarati ulozi koju mu dodjeljuje sama Crkva.

Osim toga, uloga misije i misionara ovisi i o samoj potrebi vjernika. Zato sam misionar treba stalno pratiti razvoj socijalnih uvjeta i duhovnog raspoloženja migranata. Dušobrižništvo migranata treba biti u jedinstvu svih funkcija Crkve i to riječju, liturgijom i djelima ljubavi.

Moje osobno gledište na  ovom šestom socijalnom tjednu ima pred očima Hrvatsku emigraciju i dušobrižničku ulogu hrvatski katoličkih misija u Njemačkoj, tj. ulogu koju nam je domovinska i mjesna Crkva povjerila među hrvatskim migrantima u toj zemlji.

Stoga sam svoj osvrt na ovu temu podijelio u četiri skupine i to:

  1. Dolazak hrvatskih migranata u njemačku – dvije velike migracije prva od 1968. do 1973. godine i druga od Domovinskog rata i ulaska Hrvatske u Europsku uniju do danas.
  2. Organizacija dušobrižništva hrvatskih migranata -Instrukcija „De Pastorali migratorum Cura“.“ Glavna briga crkve jest da se majčinskom brigom nalaže da se migrantima pruži prikladna dušobrižnička pomoć.
  3. Život naših migranata i oblici dušobrižništva među migrantima u Njemačkoj.
  4. Hrvatske misije i njemačka Crkva

Jasno je da  u svom osvrtu na gore navedene teme  mogu govoriti samo o svom dugogodišnjem pastoralnom radu s našim migrantima u Njemačkoj. Zato mi je  u tom osvrtu  nemoguće obuhvatiti sve aspekte hrvatskih migranata kao ni sve nužne funkcije crkvenog djelovanja koje nužno prate dušobrižničku djelatnost naših Misija u Njemačkoj, a puno toga je već sa znanstvene strane izrečeno u dosadašnjim predavanjima na ovom značajnom skupu.

Dušobrižništvo hrvatskih migranata u Njemačkoj  ima društvenu, nacionalnu, kulturnu, vjersku i socijalnu ulogu koja prati svaki pastoral u Crkvi pa i ovaj hrvatskih migranata u Njemačkoj. No to sve opisati ili iznijeti u ograničenom vremenu  prešlo bi svaku dobru namjeru svakog predavača.

  1. Dolazak hrvatskih migranata u njemačku – dvije velike migracije prva od 1968. do 1973. godine i druga od Domovinskog rata i ulaska Hrvatske u Europsku uniju do danas.

Hrvatski se narod kroz povijest često selio i iseljavao sa svojih ognjišta. Povijesna istraživanja pokazuju da su migracije bile jak čimbenik i u mnogome utjecale na povijest našega hrvatskog naroda.

U novije razdoblje, posebno, tijekom čitavog 20. stoljeća oblikovana je je svojevrsna infrastruktura za nova i sustavna iseljavanja što je olakšalo i podupiralo sve do danas, gotovo neprekinuti, odljev stanovništva iz Hrvatske, kao i Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Kroz to vrijeme mogu se identificirati, u kraćim vremenskim razdobljima brojčano jaki iseljenički valovi. Početkom 20 stoljeća Hrvati su ponajviše iseljavali u prekooceanske zemlje. SAD, Kanada i Australija do prvog svjetskog rata i u Južnu  Ameriku

U bivšoj državi imali smo 15 godina slobodnih migracija koje su počele krajem 60-ih godina, a do tada smo imali samo ilegalne odlaske, bježanje preko granice.   Najveći dio Hrvata prve generacije, gastarbajteri, tj. radnici na privremenom boravku u Njemačkoj došao je u razdoblju između šezdesetih – posebno od 1968 do 1973. godine. godine kad je Njemačka potpisala ugovor s bivšom državom o primanju radne snage.

Proces nastanka suverene samostalne i neovisne hrvatske države započeo je krizom komunizma u Istočnoj Europi potkraj 1980-tih te jačanjem demokratskog pokreta s obnovom višestranačja. Za hrvatski narod borba za demokraciju značila je borba za samostalnom hrvatskom  državom.

U srpnju i kolovozu 1990 rat je značio okupaciju hrvatskih teritorija, razaranje gradova, uništavanja infrastrukture ubijanje, masakriranje kako hrvatskih vojnika tako i civila.. Hrvati su skupo platili slobodu.

Mnogi su morali napustiti svoja ognjišta i potražiti sigurnost kako u slobodnim dijelovima Republike Hrvatske tako i u inozemstvu. Bijeg od rata i jaki porast nezaposlenosti u velikoj je mjeri povezan s propadanjem poduzeća što je sve pogodovalo još većem emigracijskom valu u kojem je prema zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama otišlo između 180.000 i 200.000 osoba u najvitalnijoj životnoj dobi.

Mnoge su se izbjeglice uputile prema Njemačkoj. Sam smještaj izbjeglica bio je jako složen i vrlo težak.. Mnogi su u to vrijeme kucali na vrata misija tražeći različite pomoći, prije svega tražeći smještaj i materijalnu pomoć. Crkva je u tim teškim prilikama uvijek tražila put kako odgovoriti na učinkovit način.

U misiji se uz samu skrb izbjeglica predano radilo na prikupljanju svekolike pomoć ratom zahvaćenoj Domovini. Na žalost ta aktivnost ni danas nije prestala, zbog sve većeg bujanja siromaštva radi corona krize koja je mnoge još više gurnula u neimaštinu. Sve je više i danas onih koji se u našim misijama obraćaju za pomoć.

Od proglašenja hrvatske neovisnosti 1991. ključni je hrvatski vanjsko-politički cilj bio približavanje Europskoj zajednici i uključivanje u euro-integracijske procese. I to je, kako znamo bio mukotrpan put. No, nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. slijedi novi migracijski val stanovništva iz cijele Hrvatske, koji se dogodio u vrijeme velike svjetske gospodarske i financijske krize. Punopravno članstvo Hrvatske u njoj i značilo je niz olakšica pri zapošljavanja  u drugim članicama Unije.

Negativni ekonomski trendovi, povećanje broja nezaposlenih, opadanje životnog standarda mnoge je navelo da napuste Hrvatsku i potraže sreću u inozemstvu, posebno u Njemačku.

Na žalost što nam još uvijek dolaze mladi s najtraženijim zanimanjima. NO za razliku od dosadašnjih, koji su tematizirani u znanstvenoj literaturi o iseljavanju, suvremeni iseljenici ne dolaze za privremeni rad u Njemačkoj.

Njemačka a i druge zemlje u koje su došli rješavaju njihove egzistencijalne probleme Tako ih različitim mjerama vežu na ostajanja za čitav radni vijek.. Stoga je njihov stav o iseljeništvu sasvim drugačiji od onih koji su dolazili šesdesetih i sedamdesetih godina. Ovi danas žele samo jedno – bolji život….?

Od 1. siječnja 2005. godine na snazi je novi Boravišni zakon (Aufenthaltsgesetz) koji stavlja naglasak na integraciju stranaca. Kao glavni uvjet za dobivanje trajnog statusa boravka zahtjeva se dobro poznavanje njemačkog jezika, prihvaćanje njemačke kulture, društvenog i pravnog poretka.

Od tada posebnim Zakonom se sve dosadašnje dozvole boravaka reducira na dvije:

  • Ograničenu dozvolu boravka (Aufenthaltserlaubnis) i
  • Stalnu dozvolu nastanjenja (Niederlassungserlaubnis)

Stranac koji je u posjedu stalne dozvole nastanjenja ima mogućnost neograničenog kretanja, nastanjenja i neograničeno vršenje bilo koje poslovne djelatnosti.

Skoro 78% Hrvata imalo je krajem 2004.

  • Trajno boravišno odobrenje (cca. 35%) ili
  • Neograničenu dozvolu boravka (cca. 43%), tj. prema novom zakonu stalnu dozvolu nastanjenja (Niederlassungserlaubnis).

Hrvatski državljani se prema Državnom statističkom uredu u Wiesbadenu nalaze na 6. mjestu stranih useljenika nakon državljana Turske, Poljske, Sirije, Rumunjske i Italije.

Prema prije objavljenim podacima o novodoseljenim strancima nastavljen je trend pojačanog iseljavanja hrvatskih državljana u Njemačku, započet ulaskom Hrvatske u Europsku uniju od 2013. Sve više i više Hrvata stiže u Njemačku. U Njemačkoj je 2020. godine bilo 426.845 naših državljana, što znači da se broj hrvatskih državljana u toj zemlji gotovo udvostručio nakon ulaska Hrvatske u EU jer ih je 2012. bilo 224.971.

Prema podacima statističkog ureda vezanim uz strano stanovništvo u Bavarskoj je 31. prosinca 2020. živjelo 119 353 (1.drž.) hrvatska državljana.     Po najnovijim izvorima koji su prikupljeni 31.12.2020. godine u Münchenu živi 46 796 Hrvata (1. državljanstvo). Od toga broja

U  Münchenu živi 7 651 Hrvat u gradu koji koriste njemačku (1. državljanstvo) i hrvatsku (2. državljanstvo) putovnicu. Prema tome živi rekordan broj od 46 796 Hrvata u Münchenu. To je najveća skupina stranaca od svih članica EU u ovom gradu. A od 01. siječnja ove godine  u Münchenu smo brojniji čak i od Turaka.

Danas u EU imate otvoreno tržište rada pa nije ni čudo što toliki broj mladih odlaze iz svoje Domovine zbog ekonomskih razloga, ali i zbog traganja za znanjem i novim spoznajama.

Prva generacija naših migranata došla je  u Njemačku s namjerom na par godina nešto zaraditi sagradili kuću i vratiti se. Zato su redovito dolazili muškarci bez žena i djece. No to je ostala samo namjera. Stvarnost je postajala sve drugačija, tako što je vrijeme i godine sve više prolazile s počele su dolaziti i njihove žene i djeca, tako da prva generacija svoju starost provodi još uvijek u Njemačkoj. Sve što su zaradili ulagali su u kuće u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini i ta velebna zdanja najčešće zjape prazna i sve više propadaju, a u Njemačkoj su većinom živjeli ili u pod-krovlju ili u podrumima u jeftinim stanovima, a toliki samo u radnim barakama. Redoviti dnevni rad je bio ne po osam sati nego kod nekih čak i do 15. sati na dana. Dok je čovjek mlad sve je to mogao podnositi, ali posljedice takvog napornog i stresnog života ostavio je velike posljedice na njihovo zdravlje.

I danas u Njemačku iz naše Domovine dolaze najčešće mladi ljudi i ako su oženjeni odmah dolazi cijela obitelj. I najviše  dolazi medicinskog osoblja koji su posao našli po staračkim domovima kao i onih u gastronomiji. Osim njih dolaze i studenti, dolaze mladi s fakultetom koji u Domovini nisu mogli pronaći posao u struci, a dio mladih dolazi i zbog avanturističkih razloga pa su danas Njemačkoj sutra su u Irskoj, a za godinu dana  u New Yorku. Senzacionalne uspjehe vani postižu samo najtalentiraniji, prije svega u znanosti, a ostali žive prosječno, a toliki na žalost i na rubu same egzistencije i takvi nam najčešće kucaju na vratima i traže pomoć.

1.Organizacija dušobrižništva hrvatskih migranata -Instrukcija „De Pastorali migratorum Cura“ –

Glavna briga crkve jest da se majčinskom brigom nalaže da se migrantima pruži prikladna dušobrižnička pomoć

Sve do poslije drugog svjetskog rata organizirane pastve za Hrvate u zemljama zapadne Europe nije bilo. Ono malo svećenika toga vremena bilo je čvrsto vezano uz izbjegličke logore u Austriji, Njemačkoj i Italiji.

U Münchenu je prvi počeo okupljati Hrvate katolike dr. Ivo Vitezić, svećenik krčke biskupije koji je došao iz Praga u München godine 1948.i. Od tada je počeo organizirati stalnu sv. Misu za hrvatske vjernike u kapeli staračkog doma u Vinzentinumu.

Stoga se 1948. Godina uzima kao godina osnutka najstarije Hrvatske Katoličke Misije u Zapadnoj Europi. Iste godine velečasni Vitezić je utemeljio Hrvatsku katoličku zajednicu, kulturno-religioznu i karitativnu udrugu.

Poslije njega već 1949. u München dolazi dr. Stjepan Kukolja, svećenik zagrebačke nadbiskupije, student pastoralne medicine, a potom dolazi dugogodišnji voditelj Misije i nad-dušobrižnik za cijelu Njmačku dr. fra Dominik Šušnjara, svećenik i fratar provincije Presvetog Otkupitelja Split.

Fra Dominik je na samom početku djelovao kao pomoćnik don Stjepana Kukolje do 20.. studenog 1951., kad je od Apostolske nuncijature iz Bonna imenovan Hrvatskim nad-dušobrižnikom, upraviteljem cijelo-ukupne pastve u Njemačkoj. Od tada fra Dominik je svake nedjelje i blagdana slavio sv. Misu prije podne u Münchenu, a poslije podne u logorima u Dachau, Valki kod Nürnberga ili Landsshutu.

Vidljivo je da odgovarajuća struktura za sustavno pastoralno djelovanje u Njemačkoj uz sav veliki broj izbjeglica nije bilo i sav je pastoralni rad bio prepušten snalaženju pojedinaca..

U to vrijeme ni u crkvenim krugovima u Rimu, kao ni u mjesnoj Crkvi nije bila razvijena svijest o potrebi dušobrižništva za svijet u pokretu. No, ovo ne znači da se Crkva, mada iznenađena novonastalim prilikama, nije pokušala snaći i ubrzo prikladno odgovoriti  na izazove pred kojim se našla.

Prvi crkveni dokument. Prema kojem se počinje organizirati inozemna pastva jest apostolska konstitucija „Exsul familia“, objavljena 1. kolovoza 1952. u kojoj se posebno naglašava:

„Crkva se za selioce treba pobrinuti pomoću specifične pastoralne skrbi, pomoću svećenika istog jezika, a njih valja odabrati i dobro pripraviti, treba stvoriti crkvene strukture za sveopću pastoralnu brigu kao što su personalne župe i dušobrižničke misije, koje se izjednačavaju s mjesnim župama.“

Pastoralni rad među hrvatskim iseljenicima u početku je bio veoma težak. Tome je doprinosila i sama situacija njemačke civilne vlasti i međunarodnih organizacija da useljenici što brže isele s područja zapadne Njemačke u prekomorske zemlje, ali da se se asimiliraju oni koji tu ostaju.

Crkva je u takvome procesu bila jedina obrana mnogima, nastojala je moralno, duhovno i kulturno sačuvati svoje vjernike kao pripadnike hrvatskog naroda i u njima gajiti nadu i čežnju za povratkom u  Domovinu.

Fra Dominik je vrlo brzo postao svjestan činjenice da ne može sam zadovoljiti potrebama na svim mjestima gdje su doseljeni i izbjegli Hrvati u Njemačkoj. Stoga se zauzima za dolazak novih svećenika, koji bi preuzeli skrb za hrvatske vjernike diljem Njemačke. Odgovor na ove potrebe upravo je stigao i iz Domovinske Crkve.

Na zasjedanju Biskupske konferencije u Zagrebu 1964. godine zagrebački nadbiskup i predsjednik biskupske konferencije Franjo Šeper iznio je molbu njemačkih biskupa da se pošalju svećenici za pastoralni rad s hrvatskim radnicima u Njemačkoj.

Slijedom tog zahtjeva zamoljena je uprava Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita da za tu službu pošalje nekoliko svojih članova u Njemačku. Provincijska je uprava toj zamolbi pozitivno odgovorila i počela slati svoje svećeničke za hrvatsku pastvu u Njemačkoj. Godine 1965. u Njemačkoj prvi hrvatski svećenik s tim poslanjem bio je franjevac fra Bernardo Dukić, a poslije njega i toliki drugi svećenici iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dolaskom novih svećenika sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zbog sve većeg broja dolazaka hrvatskih radnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te drugih dijelova bivše države, osnivaju se brojne Hrvatske katoličke Misije (danas zajednice ili župe) u Njemačkoj.

Prema statistikama Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta u SR Njemačkoj je danas oko 450.000 hrvatskih katolika. U SR Njemačkoj trenutno je 97 hrvatskih katoličkih misija i zajednica, u kojima djeluje 89 svećenika, 2 trajna đakona, 51 pastoralnih suradnika/-ca (redovnica i laika), te 50 tajnica i tajnika.

  • Život naših migranata i oblici dušobrižništva među migrantima u Njemačkoj

Šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Europa se susreće s novom vrstom migracije, tkz. Privremenom ekonomskom migracijom, koja je dovela do nastanka novih nacionalnih manjina.

Zemlje koje su imale nestašicu radne snage, bile su: SR Njemačka, Francuska, Austrija i Švicarska., one su primale i zapošljavale strane radnike, najviše iz južnoeuropskih zemalja.

Te se zemlje od samog početka nisu postavile kao useljeničke zemlje tradicionalnog tipa, nego se jasno stavljalo na znanje da su one zemlje privremenog useljavanja. Strani radnici prihvaćeni su kao najamnina, potrebna radna snaga, a kad postane nepotrebna, jednostavni ih otpusti i neka se sami snalaze. Stoga su i naši radnici koji su dolazili na privremeni rad imali namjeru što više zaraditi i uštedjeti i što prije se vratiti u Domovinu.

Situacija se s godinama mijenjala i mnogi su radnici dobili dugotrajnije boravišne i radne dozvole. Stoga se sama svijest naših Hrvata o boravku potpuno izmijenila, a i Njemačka je postupno mijenjala politiku prema njima i poticala sve više njihovu integraciju kao što sam već naglasio u prvom naslovu.

Bivša država suočila se s fenomenom odlaska radnika tek kad je ta pojava postala masovna. Bilateralnim sporazumom je 1965 s Austrijom i 1969 sa Saveznom Republikom Njemačkom regulirala pitanje zapošljavanja radnika.  Uza sve to sporazume naši radnici su i dalje zaobilazili te zavode te i dalje odlazili samostalno tako da je rad na „crno“ sedamdesetih godina prošloga stoljeća postao masovna pojava.

Novopridošli radnici bili su suočeni s raznim problemima oko sređivanja boravišne i radne dozvole, ispunjavanja porezne kartice, osiguranja i ostvarivanja na dječji doplatak i osiguranu mirovinu. Stoga su za rješenje tih problema obraćali našim svećenicima i kasnije socijalnim radnicima pri Karitasu u našim Misijama..

Misionari s pastoralnim djelatnicima te sa socijalnim i karitativnim djelatnicima od samog početka pa sve do danas  svjesni su svog poslanja s našim vjernicima i radnicima u Njemačkoj. Svjesni su kako je čovjek iskorijenjen iz svoje sredine uvijek u opasnosti da se izgubi.

Zato su im uvijek spremni izići u susret da i u toliki napastima ostanu vjerni obitelji i da neumorno podržavaju i ljubav prema rodnoj grudi.

Stalno ih nastoje poticati da u tuđini sačuvaju svijest pripadnosti svome narodu i da uvijek gaje nadu za povratkom u Domovinu, koja je poput majke ili sestre, žene ili zaručnice, to draža što smo od nje udaljeniji.

U cijelo-ukupnom pastoralnom poslanju uz prioritete sakramentalnog života stalno ih potiču da spriječe padove, da sabiru rasutu, da spase što je u opasnosti da bude izgubljeno, jer je to zadaća koja se nameće našoj savjesti.

  1. Hrvatske misije (župe) i Njemačka Katolička Crkva

Apostolske konstitucija Pija XII CONSTITUTIO APOSTOLICA „EXSUL FAMILIA“ DE SPIRITUALI EMIGRANTIUM CURA, a posebno  uputa Svete Stolice o pastoralnoj brizi za migrante koja je objavljena 15. kolovoza 1969.  „De Pastorali migratorum Cura“ polazi od već stečenog iskustva u selilačkom pastoralu, koju glede problema migracije, treba prihvatiti temeljnim papinskim dokumentom u to vrijeme.

Zapravo prema toj uputi uređuje se inozemna pastva u Njemačkoj. Instrukcija jasno govori o službi posebnog dušobrižništva za strance i naglašava kako je mjesna Crkva odgovorna za to dušobrižništvo.

Instrukcija svakoj biskupiji preporučuje stvaranje nacionalnih personalnih misija – župa i obvezuje mjesnog biskupa da iznađe prostorije za  odvijanje službe Božje na materinskom jeziku i za pastoralni, karitativni i kulturni i rad tih novih zajednica. Uputa posebno ističe pravo migranata da sačuvaju svoj materinji jezik i vlastitu kulturnu baštinu.

U tim okolnostima brigu za migrante, za one koji se nalaze u posebnim životnim uvjetima, koji se uvelike razlikuju od onih na koji su bili naviknuli u Domovini, tako da su jedva mogli koristiti pomoć mjesnog župnika, donijet će obilnije plodove ako je vode  oni koji poznaju te činbenike i vladaju potpuno jezikom samih migranata.

Poticaj za pastoralnu skrb, za one koji su došli u Njemačku od ulaska Hrvatske u Europsku Uniju pa sve do danas, u potrazi za boljim životom, koji su radi toga napustili svoja ognjišta i Domovinu, daju i pojedini crkveni dokumenti, jer  pastoralna odgovornost za selioce pripada cijeloj Crkvi. Nije, stoga, čudo što je Ivan Pavao II. encikliku „Laborem exercens“ jednim djelom posvetio problemima s kojima se susreću strani radnici ili općenito migranti Papa piše:

„Čovjek ima pravo da zbog raznih razloga napusti svoj rodni kraj – i da mu se vrati – te da potraži bolje uvjete života u nekoj zemlji. Tu činjenicu zasigurno prate teškoće različitih naravi; ponajprije to je gubitak za zemlju iz koje dolaze.

Odlazi jedan čovjek, koji je ujedno i član velike, poviješću, tradicijom, kulturom ujedinjene zajednice da bi započeo život usred društva, koje ujedinjuje druga kultura i drugi jezik.

Gubi se tako jedan subjekt rada, koji bi snagom svoje misli ili ruku mogao pridonositi rastu zajedničkog dobra vlastite zemlje…“

Iz poruke Pape Franje za Svjetski dan selilaca i izbjeglica slavljen 14. siječnja 2018., napisane 15. kolovoza 2017., u kojoj je potaknuo sve vjernike kako trebaju  migrante primiti, zaštititi i promicati, dok je za migrante naglasio kako se trebaju što prije u novu sredinu integrirati.

Iz života HKŽ München

Hrvatska katolička župa München već od 1948. godine djeluje u Bavarskom pastoralnom području, u sklopu nadbiskupije München Freising.  Uz hrvatske vjernike koji žive u gradu Münchenu, skrbi i za sve hrvatske vjernike od Rosenheima na istoku do Augsburga na zapadu i sve do Garmisch-Partenkirchena na jugoistoku.

Hrvatska katolička župa München je najstarija i najveća hrvatska katolička zajednica na svijetu, a broji više od 60 tisuća vjernika. Do jeseni 2013. godine hrvatska zajednica je nosila naziv Hrvatska katolička misija München, a od tada Hrvatska katolička župa München.

Voditelji župe od početka do danas uz spomenutog svećenik Krčke biskupije vlč. dr. Ivo Vitezić (1946. – 1948.) i svećenik Zagrebačke nadbiskupije vlč. dr. Stjepan Kukolja (1949. – 1951.)  od 1951. pa sve do danas župa je povjerena svećenicima Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. U župi danas radi pet nas svećenika tri časne sestre – Šibenske franjevke, dvije u pastoralu i jedna vodi domaćinstvo i jedna civilna pastoralna suradnica i dvije tajnice.

(dr. fra Dominik Šušnjara (1953. – 1983.), fra Josip Zrnčić (1983. – 1988.), fra Mirko Marić (1988. – 1994.), fra Petar Gulić (1993. – 2000.), fra Božo Ančić (2000. – 2003.) i fra Tomislav Dukić (2003. – 2011.). od 2011. do 2019. godine je fra Boris Čarić. Na čelu je župe od 2019. godine je fra Petar Klapež U župi djeluju i dušobrižnici: fra Jozo Župić, fra Marinko Vukman, Fra Edvard Sokol i fra Slaven Čeko. Uz svećenike, u župi su  pastoralne suradnice s. Nikolina Marija Bilić, s. Viktorija Vukančić i Anamarija Andrijević te tajnica Marija Šibenik i Nedeljka Ivoš)

U socijalnoj službi pri Caritasu u Münchenu djeluju tri socijalna radnika Kristina Alvir, Anto Blažević i Marijo Suman.

Središte duhovnog života župe su nedjeljna euharistijska slavlja. U župi se od pandemije corona virusa redovito nedjeljom slavi 14 sv. misa, na hrvatskom jeziku od kojih deset u gradu Münchenu (po dvije sv. mise u crkvama St. Michael, St. Gabriel, Maria Schutz i 4 u St. Paul) te četiri mise izvan grada Münchena – u Poingu dvije te u  Geretsriedu, i Emmeringu/FFB po jedna misa.

Uz euharistijska slavlja, koja su temelj sakramentalnog života vjernika, rad u župi organiziran je po načelu okupljanja župnih skupina. U Hrvatskom Domu Schwanthalerstr. 96 se redovito održavaju vjeronaučni susreti od 1. do 8. razreda s posebnim naglaskom na pripreme za sakramente prve pričesti i potvrde. Svake godine imamo od 200 do 250 i prvopričesnika i krizmanika. zatim pripreme za sakrament ženidbe (zaručnički tečajevi) Svake godine imamo u župi četiri ciklusa zaručničkih tečaja. U ovoj godini na tri turnusa zaručničkih tečaja bilo je 110 parova. I od svih tih parova 95 posto slavlje vjenčanja imaju u mjestima odakle su došli bilo iz Hrvatske ili iz Bosne i Hercegovine. Zadnje vrijeme posebno se osjeća veliki broj mladih iz Slavonije. Uz to imamo i pripremu odraslih za sakramente inicijacije. Prije pandemije svakog vikenda smo u Hrvatskom Domu tj. hrvatskom pastoralnom centru imali preko 1000 djece i mladih.

Uz navedene skupine tu su također: ministranti, Franjevačka mladež – FRAMA, molitvena skupina OFS-a, biblijska skupina, mjesečne tribine za odrasle, pjevački zborovi župe (dječji zbor “Hrvatski slavuji” te četiri zbora odraslih, koji pjevaju na našim euharistijskim slavljima u različitim crkvama.  Uz te aktivnosti imamo orkestar djece i ­mladih, zatim nastavu tamburica za djecu, ženska vokalna skupina “Lira”, klapa “Croatia”, šest folklornih skupina  djece, mladih i odraslih koje obuhvaćaju uzraste od 6. godine pa na dalje, Uz sve te aktivnosti imamo skupinu akademičara i skupinu starijih osoba, koji se u župi sastaju jedanput mjesečno, a neizostavan je posjet nemoćnim i bolesnim osobama.

Različite migracije

U župi djeluje i župno vijeće u čijem su sastavu: odbor za djecu, odbor za mlade, odbor za seniore i Caritas, odbor za bogoslužje, odbor za javnost te odbor za organizaciju župnih proslava.

Kroz cijelu povijest župe događale su se različite migracije. Ovaj nagli porast novopridošlih katolika donosi i nove izazove u pogledu pastoralnog djelovanja. Isto tako, sve je učestalija praksa da se stariji ljudi odlaskom u mirovinu sve manje vraćaju u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, jer su se dugogodišnjim boravkom integrirali u Njemačkoj, gdje su poglavito vezani uz djecu i njihove obitelji. Ta ih obiteljska povezanost i zajedništvo upućuju na ostanak u ovoj zemlji. Tako da zadnje vrijeme imamo i sve veći broj sprovoda, što je u početku stvaranja župe bila rijetkost.

U ovim životnim neprilikama pandemije corona virusa poremećen je sav društveni život. Najteža su bila tri tjedna uoči prošlogodišnjeg Uskrsa, kada su bile zaustavljene sve pastoralne djelatnosti. Slavlja svetih Misa, i pobožnosti, kao i sve ostale župske aktivnosti.  Stoga smo odmah od Pete korizmene nedjelje do malog Uskrsa preko you toube kanala naše župe s našim vjernicima bili izravno povezani kroz nedjeljna Misna slavlja iz naše kapele Blaženog Alojzija Stepinca.

Prije Pandemije corona virusa imali smo svake nedjelje 8 svetih misa u različitim crkvama. U prosjeku na tih osam svetih misa svake nedjelje imali smo oko 6000 naših vjernika, a sada radi epidemije corona virusa otkako je mogućnost slavlja svetih misa s narodom svake nedjelje i blagdana slavimo 14 svetih misa i na svih 14 nedjeljnih svetih Misa po epidemiološkim propisima državnog stožera Bavarske možemo primiti samo do 2000 vjernika.

Kroz cijelo ovo vrijeme radi određenih propisa na ulazu u crkve nalaze se naši dobrovoljni redari koji se brigaju da sve funkcionira po određenim epidemiološkim propisima. Po tim propisima najviši broj vjernika u najvećim crkvama je do 200. vjernika i kad se taj broj popuni crkve moramo zatvoriti. I nema nedjelje da se veliki broj naših vjernika vrati doma bez mise ili čekaju drugu svetu misu, koju slavimo odmah po završetku prve svete mise.

Kroz cijelo vrijeme pandemije nemamo dosadašnjih    hodočašća na koja smo tradicionalno svake godine hodočastili a to su: Lurd, Rim, Padova, Altöting i Sveta Zemlja, kao i hodočašća naših mladih u Domovinu.

O Hrvatskoj katoličkoj župi München napisano je više knjiga:

Dr. fra Dominik Šušnjara je već 1965. u Münchenu pokrenuo Vjesnik Hrvatske katoličke misije u Njemačkoj, koji je pod tim naslovom izlazio do kraja 1971. godine. Zatim spomen knjiga Hrvatska katolička misija u Münchenu, 50. obljetnica života i djelovanja (1948. – 1998.) autora dr. fra Luke Tomaševića (1998.), zatim knjiga “Dr. fra Dominik (Nikola) Šušnjara – život i djelo“ autora fra Stjepana Čove (1998.) i spomenica – 50. obljetnica crkvenog zbora Hrvatske katoličke župe München (2015.), glavni i odgovorni urednik fra Boris Čarić.

Osim navedenih tiskanih knjiga u župi izlaze Župni listić i Misijske poruke, a aktivna je i internetska stranica s duhovnim poticajima i aktualnim informacijama važnima za pastoralni rad župe..

Umjesto zaključka

Kada bismo trebali naznačiti glavnu odliku Crkve za migrante, njezina sržna vrednota bi bila u riječi evangelizacija. Poticaj na evangelizaciju ili danas Re/evangelizaciju u cjelovitosti tiče se i cijele Europe.

Za svaku kulturu je najvažnije pitanje smisla, naročito onoga koji se odnosi na otajstvo života i na vječnost. Iz toga smisla dolazi jačina prihvaćanja, zaštite i promicanja, i integracije i samih migranata. pri čemu iza tih vrijednosti možemo staviti bilo koju odliku, kao što su: sloboda, mir, ljudska prava, demokracija itd.

Stoga je dobro, utješno i poticajno, da Crkva i u ovim današnjim novim povijesnim okolnostima nosi svijest o tome da svoju  dvije-tisućljetnu povijest  nudi kroz poslanje neumorne evangelizacije u kojoj se uvijek iznova mogu pronaći iskustva i izazovi slični onima koje mi danas živimo.

Posebno je važno istaći da i danas Crkva ima pristup kojim nastoji ljudima u njihovim zemljama, a posebno migrantima pomoći da žive dostojanstvo Božje djece. Zbog toga je posebno svjedočanstvo onih koji su svoje živote utkali u misijskom poslanju, više puta i kroz mučeničko svjedočanstvo.

Ljudi koji i danas dolaze u Njemačku ili bilo gdje u  Europu u njoj očito vide neke mogućnosti i vide ljude koji im mogu pomoći; ljude koji su izgrađeni snagom određenih vrednota, među kojima  Crkva  ima važnu ulogu da im ukaže na kršćansko milosrđe i ljubav prema bližnjima kroz pastoralnu, karitativnu i socijalnu skrb, kao i ostale vrednote koje su s njima povezane.

Kršćansko  svjedočenje, življenja vjerskog i nacionalnog identiteta i čuvanje vlastite kulture, kroz njezina oblikovanja i jačanja, svaki migrant upravo takav može najviše pomoći drugima. To će najprije spoznati i oni kod kojih su došli.

Stoga, pitanje emigranata nije poglavito usmjereno na pojedine vjernike, premda sve započinje od srca pojedinaca. To pitanje tiče se i društvenog sustava., koji  pak može pomoći, ako ima određenu cjelovitost, ako omogući da se migranti što prije integriraju. Ako se sustav bilo i u crkvi ili u društvu izgubi, snaga pomoći drugima također slabi.

Kršćanstvo je uvijek vođeno načelom evangelizacije  – prenošenja Radosne vijesti te u svakoj kulturi prepoznaje vrijednosti koje su povezive s Evanđeljem i evanđeoskom porukom, koje uvijek iznova vode do istinskoga susreta i razumijevanja u različitostima.

Crkva je i danas, kao i kroz povijest i te kako svjesna da postoje i nakane koje nisu dobronamjerne; u kojima se dobrota može zlorabiti, a jedan dolazak nove migracije vidjeti kao slabost. No, mi znamo da kršćanska ljubav nikada nije slabost, jer nije samo ljudska, nego dolazi od Božjega Duha. A upravo Duh  daje maštovitost ljubavi koja jednako tako prepoznaje i zlo koje je nastoji oslabiti.

Stoga molimo za sve migrante i misionare , ma gdje god bili,  da im srce ne oteža, da im srce ne bude sporo. A ono postaje i lagano i brzo, nošeno otajstvom prisutnosti po navještaju Kristove radosne vijest – Kristova evanđelja. Svi skupa  živimo ljudskost, kako bi postigli vječnost i ne previdimo zlo koje nas uništava.

Život u Njemačkoj donosi mnogo toga, ali „dom je ipak dom!“ Hvala na pažnji uz franjevački misionarski pozdrav mir i dobro!

P.s. Hrvatski socijalni tjedni utemeljeni su 30- tih godina 20. stoljeća. Tako su prva četiri Tjedna održana 1932., 1937. (Obitelj u današnjem društvu), 1938. (Društveni poredak i društveni pokreti), 1940. (Briga za buduća pokoljenja Hrvatske). 5. Hrvatski socijalni tjedan održan je 2011. u Zagrebu na temu Kultura rada u Hrvatskoj.

Fenix-magazin/SIM/IKA

Pogledajte drugo

(VIDEO) NIKAD ZABORAVITI: Dubrovčani pamte petak 6. prosinca 1991. i Dan sv. Nikole kao najteži dan u svojoj povijesti

Dok se diljem svijeta 6. prosinca slavi kao Dan sv. Nikole, zaštitnika djece i pomoraca, …