Blagdan sv. Spasa, zaštitnika starohrvatske crkve sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine, svečano je proslavljen u subotu 31. svibnja 2025. godine. Svečano misno slavlje predvodio je fra Marinko Vukman, čiju propovijed prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre!
I ove godine, kao hodočasnici nade, sabrani smo u srce Cetinske doline koja nas mami svojom ljepotom i opija svojim mirisima. Danas nismo ovdje samo zbog ljepote doline, obilja voda i mirisnih livada, zbog gajeva i lugova u kojima slavuji pjevuše zamamne skladbe. Tu smo, jer su ovdje naši hrvatski korijeni, naši temelji, ovdje je vrelo naše katoličke vjere, ovdje je crkva u čijem središtu je Isus Krist – živo vrelo, izvor radosti i spasa. Na ovom mjestu, na ovoj „tvrdoj stini“, pisali smo našu povijest. A naš Žanko piva: Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može niko prošlost da izbriše, varaju se i ne misle tako što se krvlju brani, ne pušta se lako…
Nezaboravni papa sveti Ivan Pavao II. u katedrali u Splitu 1998. godine je rekao da tu povijest nije šutjela. Ni ovdje u ovom hrvatskom vrličkom kraju povijest nije šutjela, dapače i dalje stoji kao vjerni svjedok, kao „kameni apostol“ i svjedok Uzašašća Božjeg Sina u Nebo. Ovdje smo zakopali temelje naših dvora i zaputili se u nemirna vremena četrnaeststoljetne povijesti kršćanstva i pošli za Kristom, našim i jedinim Spasiteljem
. I ne daju nam mira otkada propade kraljevstvo Hrvata, početkom 12. stoljeća. Zato bi nas ovdje svake godine trebalo biti sve više i više, jer napasti barbara i okupatora nažalost nisu prošle i zato je obrana hrvatskih svetinja potrebna i danas. A naša obrana proizlazi iz privrženosti Bogu, iz vjernosti Katoličkoj Crkvi kroz svjedočenje i prisutnost na euharistijskim slavljima.
Jer tko je vjeran svome Bogu, vjeran je i svojem narodu. I o ovoj Crkvi, na izvoru Cetine nastojali su hrvatski arheolozi i povjesničari pojasniti njezino značenje u teškim povijesnim vremenima. I bili su zbog toga i proganjani i zatvarani. Crkva sv. Spasa iz 9. stoljeća, u selu Cetini, jedan je od najvrjednijih i najbolje očuvanih spomenika ranosrednjovjekovnog sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj. Prilikom istraživanja pronađen je ulomak grede oltarne pregrade s natpisom: u čast Gospodina našega Isusa Krista, ja župan (Gliha) darovao sam ovu crkvu…
Iz tog natpisa doznaje se da je crkva bila posvećena Kristu Spasitelju, a da ju je dao sagraditi župan Gliha, u vrijeme hrvatskog kneza Branimira. Starohrvatska crkva sv. Spasa ograđena je grobljem s preko 1000 grobova a pokapali su se od 9 do 16 stoljeća. Godine 1493. crkvu su zapalili Turci, a na mjesto izbjeglih Hrvata došli su Vlasi s Istoka i tako se naša Crkva našla u pravoslavnom okruženju. I s vremenom su počeli tvrditi da je to njihova crkva koju je dao graditi kralj Tvrtko I. krajem 14. stoljeća. Zato mletački providur crkvu dodjeljuje visovačkim fratrima čiji se samostan tu nalazio još u 14. stoljeću. I usprkos toj dodijeli povijest crkve obilježena je nastojanjem Pravoslavne crkve, prije svega pod utjecajem pravoslavnih svećenika manastira u Dragoviću, da se ovom lokalitetu osigura status kultnog mjesta „svesrpstva“.
Do povijesnog apsurda dolazi nakon Požarevačkog mira 1718. kada se na opustošeni prostor doline Cetine doseljava stanovništvo pravoslavne vjere iz Bosne i drugih krajeva. Tako taj prostor, krivnjom Venecije, ostaje bez katoličkog stanovništva, a crkva sv. Spasa otada za katoličke vjernike postaje mjesto hodočašća, uglavnom na Spasovdan. Nekada su katolički vjernici, u procesijama iz Vrlike i Kijeva, hodočastili svetom Spasu, a onda su procesija i slavljenje blagdana Spasova na ruševinama ove starohrvatske crkve, komunističke vlasti zabranile više od 50 godina.
Pravoslavni svećenici iz manastira Dragovića su 1983. zdrobili ugrađeni ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom, a ulaze na pročelju i sjevernom zidu crkve zatvorili željeznim vratima s rešetkama. I nije im to prvi barbarski čin i kulturocid nego u više navrata rušili su sve što je hrvatsko i katoličko. Zabranjivali su pristup hrvatskom narodu i fratrima a slavljenje Spasova u Cetini obnovljeno je tek nakon vojne operacije Oluja. Draga braćo i sestre, povijest nam puno toga govori i onaj koji poznaje i vlada svojom poviješću zna kako upravljati svojom budućnošću. Naša je povijest jasna, zna se istina o povijesti ove crkve i iz tog pogleda na mjesto koje je posvećeno Kristu mi ljubimo Boga, razglašavamo istinu, čuvamo svoj hrvatski identitet i molimo milosrđe od Spasitelja koji uzlazi na nebo kako bi i sami mogli, dok istinu ne zaboravljamo i branimo, opraštati ali i dalje snažno ljubiti i čuvati ono što pripada našem Hrvatskom narodu.
Braćo i prijatelji! U ovoj svetoj godini i jubilarnoj naše Domovine kada se spominjemo 1.100 godina hrvatskog kraljevstva, današnje hodočašće nije ni politički, ni povijesni, ni kulturni događaj. Sabrani smo danas na ovom svetom hrvatskom tlu oko oltara našega Uskrslog Spasitelja. Prisutnošću njegovoga Svetoga Duha omogućen nam je susret s njime u njegovoj Riječi, u lomljenju Kruha života, u našem zajedništvu.
On nam omogućuje nutarnju slobodu i pogled očima vjere na naš život, ali i na povijest našega naroda koji vapi za pravdom i istinom, priznanjem patnje i za pomirenjem. Jer, ima puno različitih pogleda na svaki trenutak našega života i naše povijesti, kao i naše budućnosti. A pogled ispunjen Kristovom prisutnošću drugačiji je od svakoga drugog pogleda. Tko s Bogom gleda, sve vidi drugačije.
Tko usvoji božanski pogled, vidi dublje i jasnije. Danas slavimo Uzašašće našega Gospodina Isusa Krista. Evanđelje govori o osjećaju rastanka, odlaska, gubitka i nedostatka Isusa njegovim učenicima. Današnje bi se Evanđelje moglo vrlo lako razumjeti kao nesretan završetak jer nijedan odlazak nije lagan, ali Uzašašće Isusovo se opisuje kao početak novog vremena. Od tog dana zajednica Isusovih učenika je pozvana koračati dalje kroz život. Isus je svojim učenicima, neposredno prije odlaska dozvao u pamet kako trebaju biti njegovi svjedoci i svima propovijedati Radosnu vijest. Učenici su osnaženi snagom Duha Svetoga počeli izvršavati svoje poslanje.
U iščekivanju Kristova slavnog dolaska, prvi kršćani nisu sjedili skrštenih ruku,a ne sjede ni danas, nego su propovijedali i tumačili drugima Riječ spasenja i svojim životom to potvrđivali. I mi se kao vjernici i Isusovi učenici spominjemo te činjenice svaki puta za vrijeme euharistijskog slavlja i ispovijedamo govoreći: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ Njegovo poslanje upućeno je danas nama. Svjedočenje je i naš poziv! No, mi suvremeni kršćani često se nađemo u nedoumici upravo glede svjedočenja. Mi, naime, nismo bili tamo. Naše oči nisu gledale, naše ruke nisu opipale Isusa, naši prsti, nisu poput Tominih, dotaknuli Isusove rane. Kako mi možemo svjedočiti o tim činjenicama, kad im mi osobno nismo bili svjedoci? Možda bi nam bilo lakše i jednostavnije da je Isus i tjelesno ostao s nama.
No kao što se od apostola tražila samo vjera i vjernost, tako se i od nas danas u Crkvi traži isto: vjerovati i ostati vjeran. Ostati u Crkvi, biti blizu Bogu, slaviti euharistiju svake nedjelje i živjeti kao braća i sestre – to je naš životni poziv i poslanje! Zajednica vjernika koja je nastala djelovanjem Duha Svetoga nakon Isusova uzašašća, nazvana je Crkvom. Po njoj je on i danas prisutan ovdje na zemlji među nama. Svojim Duhom opremio nas je, a Duhom Svetim osnažio da nastavimo njegovo poslanje. I nama svojim današnjim učenicima, omogućava iskustvo života s njim u našoj braći i sestrama. Stara priča govori o pustinjaku koji se navodno svakog jutra uzdizao do neba prilikom jutarnje molitve. Jedan njegov rođak nije vjerovao u tu pripovijest i zarekao se da će razotkriti prijevaru. Jednog jutra je kradom pratio pustinjaka.
Ovaj je otišao u šumu prije zore, nakupio drva i odnio ih u kućicu teško bolesne starice. Rođak se radoznalo prišuljao do prozora da vidi što se zbiva. Ugledao je pustinjaka kako kleči na podu i pali vatru za promrzlu staricu. Rođak se postiđen povukao i kad se vratio upitaju ga susjedi jeli otkrio prijevaru o tobožnjem jutarnjem uzdignuću pustinjakovu do neba. Rođak postiđen odgovori: „On se diže i više od neba“.
Želimo li biti dionici Uzašašća Gospodinova, pođimo s ovog svetog susreta obnovljeni i spremni na služenje Bogu i ljudima. I nama, današnjim učenicima, omogućava Isus iskustvo života s njim u braći i sestrama. Naše ruke mogu u bratu i sestri koja je sad pored nas napipati Krista. Naše uši mogu čuti njegovu riječ. Naše oči mogu vidjeti Krista upravo tu, evo, kako sjedi pored tebe i mene. I mi danas imamo razloga poput učenika, svjedoka Isusova uzašašća, biti zagledani u nebo, ali još više imamo razloga gledati oko sebe. Krist nam je u svom mističnom tijelu na dohvat ruke. Zato budi ponosan i zahvalan narode moj. Budi ponosan što te Bog privinuo uz svoje srce. Ne otiđi odavde prazan, ne vraćaj se svome domu isti. Nemaš pravo na nevjeru narode moj. Nemaš pravo sijati mržnju kada te ljubav stvorila. Prihvati poruku današnjeg blagdana i bit ćeš sretan i blagoslovljen. Dopusti Sinu Božjem da te uznese u Očevo krilo i da ti promijeni pogled. Uzađi sa Sinom Božjim i izađi iz malovjernosti . To ti od srca želim i danas i sutra i u sve vijeke vjekova. Da budeš spašen, da ostaneš vjeran Kristu i njegovoj Majci Mariji, svojoj Katoličkoj crkvi, da živiš ukorijenjen u svoj hrvatski identitet i da ljubiš Boga i bližnjega svoga! Amen!”
Fenix-magazin/IK
