Prije nekoliko tjedana napisao sam u jednoj kolumni kako bi se moglo dogoditi da turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ne bude poželjan gost u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Iako Čović I Dodik, a ne samo Izetbegović, nisu krili simpatije prema turskom predsjedniku Erdoğan, izgleda, barem na prvi pogled, da je došlo do velikih promjena. Promjene su same po sebi razumljive, jer „Osmorka“, barem oni lijevo orijentirani među njima, nije nikad krila da joj je bliža turska oporba nego Erdogan. A ta turska oporba nije nikada krila da joj je zapadna liberalna politika bliža od Erdoganovog konzervativnoga pogleda na islam. Da se doista radi o mogućim velikim promjenama, govori i samo uspaničeno ponašanje Bakira Izetbegovića i njegovih pristalica.
S novom koalicijom nameće se i novo pitanje: Na koji način je zapadna politika uspjela približiti jedne drugima one koji su do jučer stajali na suprotnim stranama. Radi li se o pritisku i mudroj taktici ili o uobičajenim američkim i zapadnim krivim procjenama iz kojih bi se u BiH mogle izroditi neugodne stvari? Taktiziraju li Čović i Dodik kako bi postigli ono što im je i sam Izetbegović, vjerojatno, već ponudio, ali nije zbog kukavičluka sproveo do kraja? Moguće je da je Izetbegović od dogovora odustao iz straha da ne izgubi bošnjačke birače i dovede sebe u položaj u kojem se, neočekivano, upravo sada nalazi.
Izigran od „Titovih pionira“
Onaj tko ne drži do svoje riječi, tko svjesno čini nepravdu hrvatskom narodu podržavajući Željka Komšića, snosi i sam odgovornost za trenutno stanje u kojem se našao. Iako mnogi misle da je Izetbegoviću antihrvatska politika bila strateški cilj, realnost izgleda malo drugačije. Prije bi se moglo reći da je njegov glavni cilj bila BiH s malo više utjecaja islama, pa makar na određenom dijelu države. Jedino se na taj način može shvatiti njegovo dugogodišnje koaliranje s Dodikom, koji je sustavno pričao bajke o pripajanju Republike Srpske Srbiji. Teško je razumjeti i Izetbegovićevo poigravanje s pravima hrvatskoga naroda u BiH (odbijanje novoga Izbornoga zakona) i pristajanje na antihrvatsku politiku sarajevske „ljevice“, koja nije nikada krila da želi unitarnu BiH, po uzoru na propalu Jugoslaviju. Svejedno iz kojih razloga je to činio, doveo je sebe i SDA u položaj u kojem se nalazi sada.
To što i dalje priča istu priču glede Hrvata, iako je shvatio da je izigran od strane „Titovih pionira“, treba pripisati šoku koji je doživio. Vjerojatno bi danas pristao na promjene Izbornoga zakona, na korektan dogovor s Hrvatima u Federaciji, da nema straha od potpunoga gubitka utjecaja unutar bošnjačkoga naroda. Danas je zbog tog straha potisnut sa svojom strankom SDA iz prostora u kojem se donose političke odluke.
Vjerojatno je u šoku zbog prevare od strane „ljevice“ i dojučerašnjih partijskih prijatelja, ali i zbog distanciranja dugogodišnjih partnera Čovića i Dodika. Pa ipak jedno je sigurno, bez Izetbegovića i SDA, koliko god to na prvi mah izgledalo nekima privlačno, ne postoji mogućnost za ozbiljno rješavanje međunacionalnih napetosti u BiH. Ukoliko „Osmorka prihvati hrvatske i srpske zahtjeve, pokazat će da je čitavo vrijeme bila zainteresirana samo za vlast. Ukoliko ih ne prihvati, neće biti od koalicije ništa. Izetbegović će, kad se primiri, čekati svoj trenutak. Pri tome se ne smije zaboraviti da je za veliki broj Bošnjaka muslimana nezamisliva BiH bez jačega utjecaja islama, barem tamo gdje je dominantan. Uostalom, na to ukazuje i sama reakcija muslimanskih vjerskih predstavnika.
Zapadna politika
Zapadna politika bi to trebala uvažiti ukoliko se želi izbjeći kaotično stanje u BiH. Na silu se ne mogu riješiti problemi kakvi postoje među narodima u BiH. Dugo vremena je ta ista zapadna politika ignorirala nacionalne probleme na tim prostorima, poistovjećujući etniju s državnom nacijom, dajući za pravo onima koji su željeli građansku državu bez etničkih prava. Kad je napokon shvatila da se rješenje problema ne može postići na taj način, okrenula je ploču. Uostalom kako shvatiti drugačije koaliciju između HDZ-a i onih u „Osmorki“ koji su bili najaktivniji u nijekanju osnovnih prava hrvatskoga naroda da biraju svoje predstavnike. Nažalost, iz te igre bi se moglo izroditi svašta, pa i ono najgore. Onaj tko vjeruje da će SDA tek tako prihvatiti mogućnost potpunoga potiskivanja s političke scene, ne razumije probleme u BiH. Da je svojevremeno zapadna politika bila kritičnija prema srpskom secesionizmu i bošnjačkom unitarizmu, da nije preferirala građansko uređenje BiH, vjerojatno bi problem između Hrvata i Bošnjaka bio davno riješen, a srpska politika svedena u realne okvire unutar BiH.
Potiskivanjem SDA iz vlasti, neće se riješiti dugoročno gledano problemi međunacionalnih odnosa u BiH. Naprotiv mogli bi se još više zaoštriti. Bojim se da je zapadna politika, tražeći brzo rješenje problema u BiH zbog opasnosti od utjecaja Rusije i Erdogana, ponovno stavila karte na krivoga igrača. Istina, današnja „ljevica“ djeluje na izgled demokratičnije i puno je bliža zapadnoj ideologiji nego SDA. Nažalost, ne čini to iz uvjerenja, nego iz čistih pragmatičnih razloga, želje za vlašću. Izetbegović je antihrvatsku kampanju „ljevice“ pokušao iskoristi za sebe. Pri tome je očito podcijenio, na trenutak, nacionalnu svijest Hrvata. U suprotnom ne bi se nikada povezao s Komšićem, kojega Hrvati ne priznaju svojim predstavnikom. O čemu se radi, shvaća vjerojatno sada kad je došao u situaciju da Bošnjake predstavljaju oni koji u njegovom kumu i uzoru Erdoganu ne vide prijatelja BiH.
Strani redatelji
Iako trenutno sve miriše na neki ozbiljniji dogovor političara u BiH, budućnost bi mogla pokazati da se radi o loše režiranom kazališnom komadu. Političke režije stranih redatelja nisu se nikada pokazale uspješnim. Vidjelo se to u mnogim državama u kojima su probleme domaših političara rješavali oni koji su o njihovim nesporazumima znali malo. Rješenje problema je ležalo uvijek u domeni ozbiljnih i iskrenih razgovora domaćih političara, i to bez fige u džepu. Da do takvih razgovora u BiH do sada nije došlo, snosi dobrim dijelom odgovornost i površna zapadna politika koja čitav svijet promatra kroz dioptriju vlastitih naočala. Previše se dugo nabijao Hrvatima kompleks ustaštva, a njihove zahtjeve za etničkom ravnopravnošću u BiH promatralo kao neprijateljski stav prema državi.
Takav odnos zapadne politike je vjerojatno ohrabrio – bolje rečeno prisilio – i samoga Izetbegovića da se pridruži onim snagama u BiH koje se i danas klanjaju diktatoru J.Brozu, dok istovremeno glume demokrate. Izetbegoviću je za lošu političku procjenu ispostavljen račun nakon zadnjih izbora. Pomoći mu ne može niti Komšić, koji se vrlo lukavo kleo u privrženost BiH, dok je istovremeno mislio na samoga sebe. U suprotnom, shvatio bi, barem toliko mora imati obraza, da je sramotno predstavljati one koji te ne žele. S pravom bi se moglo reći da su Bošnjaci od Čovića učinili ono što danas jest, nezaobilaznoga pregovarača kad je u pitanju hrvatski narod u BiH. Svoj dio krivice za to snosi i sam Izetbegović.
Da je hrvatsko pitanje korektno riješeno, Hrvati bi imali danas barem kakav takav politički pluralizam i Čović ne bi sam odlučivao o svemu, niti bi „ljevica“ bila u prilici predstavljati Bošnjake. Uostalom, nije nikakva tajna da su pojedine stranke u „Osmorci“ stekle politički ugled među Bošnjacima na antihrvatskoj politici. Koaliranje s onima koje su do jučer proglašavali neprijateljima BiH, razbit će im se s vremenom o glavu. Već ima naznaka da im okreću leđa oni koji su vjerovali da će upravo ti isti političari „ljevice“ učiniti od Hrvata beznačajnu nacionalnu manjinu.
Danas se pokazuje koliko sam imao pravo kad sam kontinuirano godinama upozoravao na to da su Bošnjaci duboko podijeljen narod, na „ljevičare“, koji se još uvijek nisu oslobodili idealiziranja lika Josipa Broza Tita, i one kojima je Alija Izetbegović bio i ostao otac bošnjačke (muslimanske) nacije. Tragedija Izetbegovića mlađeg leži u tome što je sustavno ukorak pratio proteste „ljevice“ protiv rješavanja hrvatskoga pitanja u BiH. Sada kad se osjeća izigranim, mogle bi se neke stvari u BiH promijeniti nagore.
Hrvatsko-srpsko-bošnjačka koalicija
Iako priča oko nove hrvatsko-srpsko-bošnjačke koalicije na prvi pogled budi nadu, mogla bi, nažalost, postati uvodom u nove sukobe. Bojim se da je zapadna politika, koja je iz ideoloških razloga sklona „djeci komunizma“, a njih u „Osmorki“ ima podosta, podcijenila utjecaj SDA u bošnjačkom naroda. Istina, taj se utjecaj ne temelji na mudroj politici Izetbegovića mlađeg, nego na uvjerenju mnogih Bošnjaka, pogotovo vjernika, da upravo on predstavlja kontinuitet one BiH kakvu je želio njegov otac Alija. Da je Izetbegović mlađi danas stjeran u kut, snosi odgovornost i sam. Previše se bojao bošnjačke „djece komunizma“, te se zbog toga nije pridržavao niti jednoga dogovora. Kad je Izetbegović zbog svojih vrludanja postao za Hrvate nevjerodostojan politički partner, dočekala su „djeca komunizma“ svoju priliku. Inzistirajući kontinuirano na unitarnoj Bosni i Hercegovini, uspjeli su pridobili glasove naivnih bošnjačkih birača koji su vjerovali da je to moguće. Danas, kad su shvatili lukavu igru „ljevice“, mogli bi se ti isti birači ponovno okrenuti Izetbegoviću i SDA.
Dođe li do toga, raspast će se trenutna koalicija kao kula od karata. Samo da ne dođe do onoga najgorega. Nije dobro, pa ipak ima nade. Ima je, jer je mora biti. Narodima u BiH treba napokon mir i suživot. A to je moguće samo tada ukoliko jedni druge budu istinski uvažavali i poštivali; ukoliko Bošnjaci odustanu od unitarizma i Srbi od secesionizma. Do toga se, ipak, ne dolazi prevarama i taktičkim igrama, ili pritiscima sa strane, nego iskrenim razgovorima, pokušajem shvaćanja problema i dilema onoga nasuprot sebi. Na tome je trebala poraditi više zapadna politika. Šteta što nije. Da jest, problem u BiH bi bili poodavno riješeni. Ovako ostaje samo neizvjesnost i nada da će sve ipak završiti dobro.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Luka Marković
