Ovih sam dana pročitao jednu zanimljivu crticu iz života evangeličkog župnika Wilhelma Buscha koji je umro 1966. godine. Iza njega su ostale mnoge pripovijesti.
Piše: Fra Jozo Župić
U jednoj piše o starcu jednoga staračkog doma, a događaj se zbio na Badnju večer. Starac je od svoje kćerke dobio veliki paket za Božić. U paketu su bile mnoge stvari koje su mogle razveseliti srce. Ali, on se nije veselio nad njegovim sadržajem. Voditelji doma na Božić su posjetili sve sobe i tako su došli i do sobe starca koji je dobio božićni paket. Na paketu je bila čestitka i lijepo se moglo čitati: “Sretan Božić! Tvoja kćerka Doris i zet.”
Posjetitelji Doma upitali su ga, zašto se ne raduje nad dobivenim stvarima, a on im je odgovorio: “Puno je toga unutra, ali najvažnije nedostaje: unutra nema ljubavi!”
Jučer smo slavili svetkovinu ljubavi. Pavao piše Titu: “Pojavila se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4). To je rezime Isusova života. “Bog je ljubav”, tako sv. Ivan sažimlje svoja iskustva s Isusom (1 Iv 4,16 b) – u slici pripovijesti iz staračkoga doma: Bog je nama na Božić poslao veliki paket.
Puno je toga u njemu čime nas daruje: bolesni bivaju izliječeni, gubavi se čiste, gladni bivaju siti. Propovijedi kao što je govor na Gori nalaze se u paketu. Također put kojega Isus započinje u Betlehemu, njegov križni put, njegovo razapinjanje, njegovo uskrsnuće također su u paketu. Prije svega u paketu je: Ljubav!
“Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16) – i u njemu svu svoju ljubav.
Božićni, darovni paket Božji ispunjen je s dobrim stvarima, ali prije svega u njemu nalazimo ljubav.
Ta je ljubav pokrenula apostole nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća. Tu ljubav sa svim “dobrim stvarima” željeli su darovati ljudima. Pri tom su dolazili u konflikte. Oni su bili, kako mi danas kažemo, prezahtjevni. S jedne strane trebali su pronositi radosnu vijest o Bogu koji ljubi čovjeka. U isto vrijeme trebali su se brinuti za siromašne i potrebne. Sve je to bilo njima preko glave. Vrlo jasno su osjetili: ako ne obavljamo službu za potrebite, tad i riječ koju propovijedamo nije vjerodostojna, jer nedostaje ono odlučujuće: vidljiva i osjetna ljubav!
Zato su apostoli izabrali sedmoricu muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Među njima je bio i Stjepan, muž pun vjere i Duha Svetoga.
Stjepan i ostali đakoni trebali su se brinuti da u Crkvi bude ljubavi i da ona ostane u njoj. Toga Stjepana mi slavimo danas. Zašto je Crkva stavila njegov blagdan odmah do Božića? Možda je željela vidjeti jaslice i križ zajedno. Ići tragovima Djeteta iz Betlehema, znači, ozbiljno prihvatiti dio ovoga životnog traga, jer tko želi s radošću zagrliti ovo dijete i poljubiti ga, mora s njime trpjeti veliku patnju i mučeništvo. S njime umrijeti i duhovno uskrsnuti, vječni život baštiniti kako se i njemu dogodilo.
To je Stjepan živio. Zato je sadržajno da njegov blagdan bude blizu Božića. Važno je reći, da se Stjepan, jedan od sedmorice đakona, brinuo da Ljubav ostane u Crkvi, Ljubav koja se objavila u svijetu i koju smo jučer slavili.
Ta dimenzija proživljene vjere danas je potrebnija nego prije. Čovjek tu vjeru želi vidjeti. Zato Crkva treba đakone i služenje – manje u liturgijskim odijelima kod oltara, a puno više u pomoći potrebitim ljudima svake dobi, uz bolesničke krevete, po zatvorima, u praćenju raznih ovisnika, kod ljudi koji gladuju itd.
Unutra, u paketu mora biti ljubav ako Crkva i danas želi biti vjerodostojna.
Što ljudi danas najviše trebaju? Ljubav iz dubine srca i duše!
Fenix-magazin/MD/Fra Jozo Župić
