Papa Franjo je s Trga sv. Petra u Rimu predvodio pobožnost Križnog puta i to bez fizičke prisutnosti vjernika.
Drevni običaj pobožnosti križnog puta, koji se na Veliki petak tradicionalno odvijao kod rimskog amfiteatra, poznatog Koloseuma uz nazočnost velikog broja hodočasnika, ove godine je bio ograničen na prazan trg pred bazilikom Sv. Petra s postajama duž kolonada, oko obeliska i na kraju na prostoru koji vodi do bazilike.
Križ su nosile dvije skupine ljudi: zatvorenici kaznionice Due Palazzi iz Padove, njihove obitelji, volonteri, bolničari, odgojitelji, policajci, suci. Neki od njih na želju pape Franje napisali su meditacije za 14 postaja Križnog puta, u kojima se isprepliću niti svjedočanstva dobra i zla, muke i boli zbog smrti i preporoda, srama, povjerenja i nade i kada život iza rešetaka ne nudi nikakve perspektive. Njima su se pridružili liječnici i bolničari Vatikanske zdravstvene službe, koji su na prvoj crti u pomoći pogođenima pandemijom koronavirusa.
Promukli glasovi zatvorenika odzvanjali su praznim, ali lijepo osvijetljenim trgom. Sve su postaje bile dirljive. Najemotivniji bio je zajednički plač doživotno osuđenog zatvorenika, koji je ubio djevojku, i plač njezinih roditelja. On se osjeća Barabom, Petrom i Judom, ali se više ne srami pred nevinim Isusom, jer ga je došao tražiti kako bi ga naučio živjeti.
Slične osobne priče opisali su zatvorenici. Među značajnim svjedočanstvima je i ono jednog svećenika, koji je bio osuđen zbog zlostavljanja maloljetnika. Proglašen nevinim nakon osam godina, priznaje da je u više navrata mislio na samoubojstvo, ali prikovan na križ njegov život se najednom prosvijetlio. Smrt se susreće u mnogim ćelijama, svjedoči jedan kapelan, navodeći kako zatvor pokapa žive ljude.
Te priče nitko ne želi čuti. Krist mu međutim ponavlja: nastavi, nemoj se zaustaviti. Uzmi ih u naručje. Ne mogu ne poslušati ga, jer se i u najgorem čovjeku uvijek nalazi Krist. Nijedan grijeh nema posljednju riječ, jer u zatvoru i najlošiji čovjek može postati bolji – posvjedočio je jedan stražar i primijetio kako to ovisi i o njemu, jer se njegov rad ne smije svesti samo na otvaranje i zatvaranje vrata ćelija.
Fenix-magazin/MD/ika.hkm.hr
