Nedavno je u Zadru po prvi put održana procesija s moćima bl. Jakova Zadranina, franjevca, koji je 40 godina djelovao u samostanu u talijanskom gradu Bitettu, a svoje redovništvo je počeo u samostanu sv. Frane u Zadru.
Među 50 folklornih društva, čiji su članovi, uz brojne građane, doprinijeli ljepoti procesije bio je i Nijemac Martin Andreas Maliar iz Reutlingena koji je s ponosnom odjenuo hrvatsku tradicionalnu nošnju i zajedno s hrvatskim folklorašima kretao se ulicama Donatovog grada.
Martin Andreas Maliar je član Kulturno-umjetničkog društva sv. Šime iz Rtine, mjesta nedaleko Paškog mosta, gdje se, kako kažu mještani, Velebit otvara moru, a mediteranska i planinska klima dodiruju na čudesan način. U Rtini je prije nekoliko godina pronašao svoj mir, a društvo mu pravi njegova ljubav i životna družica Valerija.
-Dolazio sam s roditeljima i braćom svake godine u ove krajeve još dok sam bio dijete. Majci sam govorio kako ću tu imati kuću i brod. Ono što sam sanjao, ostvarilo se, smije se Martin.
Martinov otac koji se također zvao Martin je Slovak, rođen u Vojvodini, a majka Thersia koja ima njemačko i mađarsko podrijetlo, rođena je u Vojvodini. Otac Martin bio je samostalni dimnjačar, a ta je profesija do danas ostala u obitelji. Obitelj je živjela u Vojvodini, gdje je bilo jako puno Hrvata pa su naučili hrvatski jezik, a u njemački Reutlingen su doselili 50-tih godina prošlog stoljeć. Po dolasku u Njemačku morali su vrlo brzo naučiti njemački jezik te su stoga nastojali međusobno što više razgovarati na njemačkom. No, kad bi roditelji poželjeli nešto reći, a da ih djeca ne razumiju, kaže Martin, govorili bi „naški“, odnosno hrvatski jezik.
-Kako sam volio dolaziti u Hrvatsku, naučio sam i hrvatski jezik. Imam jako puno lijepih uspomena iz djetinjstva vezanih uz Hrvatsku. Uvijek sam ovu zemlju osjećao kao svoju domovinu, kaže Martin.
Zbog tog osjećaja prema Hrvatskoj vjerojatno se, kaže, i toliko povezao s Valerijom.
-Možda je bilo to zbog Hrvatske, ali i uvjereni smo da nas je dragi Bog doveo na put jedno drugomu, kaže Valerija.
Valerija je rođena u Zagrebu. Otac joj je Mađar, a majka je podrijetlom iz Imotskog.
– Prava Dalmatinka hrvatskih i mađarskih korijena, kroz smijeh će Valerija.
-Roditelji moje majke su trbuhom za kruhom otišli u Srijem, a moj otac i majka su se upoznali u crkvi, kad je moj otac služio vojni rok. U Reutlingen su došli 1972. godine, kako se kaže, „zadnjim vlakom“. Svoje djetinjstvo i mladost sam provela u Reutlingenu, a otac je sagradio kuću u Ražancu. Tako smo svake godine dolazili u Ražanac na odmor. Kupala sam se u predivnom moru i divila se Velebitu, otkriva Valerija.
Tog pogleda iz Ražanca prema Velebitu, kaže, ne može se zasititi ni nakon 30 godina. U početku se Velebitu divila sama, a kasnije s Martinom.
-Upoznali smo se na crkvenoj fešti u Reutlingenu. On je tad bio vodič grupe izviđača. Bila sam mlada cura i pridružila sam se izviđačima kad sam vidjela da su upalili vatru na crkvenoj fešti. Odmah sam primijetila mladog, vrlo zgodnog momka, u izviđačkoj uniformi. Počeli smo razgovarati, i odmah se zaljubili, smije se Valerija.
Nekoliko tjedana kasnije, Valerija, kao prava Dalmatinka, kazala je Martinu kako s njom nema igre, te kako ona misli ozbiljno.
– Poslije godinu i pol našli smo se pred oltarom, ponosno će Valerija.
Simbolika citata kojeg su napisali na pozivnici za vjenčanje prati ih do danas.
Pisalo je: Tradicija nije držanje pepela, već prenošenje plamena!. Poznati je to citat Thomasa Morea (1478.-1535.).
-Vjenčanje je bilo u Reutlingenu, a vjenčali smo se u “bavarskoj nošnji“, u biti je to Landhausstil/ Country stil, jer tad još nismo bili dovoljno upoznati s bogatom različitosti hrvatskih nošnji, otkriva Martin.
No, brzo su upoznali bogatstvo hrvatske tradicije, ali i shvatili kako od Hrvatske žele puno više od odlaska na godišnji odmor.
-Promatrali smo ribare s njihovim brodicama, more nas je uvijek vuklo. Naslijedili smo nešto malo novca i kupili brodicu u Njemačkoj bez da smo imali za nju imali položenu dozvolu. Ali istu godinu oboje smo položili taj ispit za brodice. Sljedeće godine smo brodicu koja nosi naziv „Dalmatinka“ dovezli u Ražanac. Kako je brodica bila stara, trebala je popravke, pa smo krenuli u potragu za majstorima, a uz majstore, pronašli i prijatelje. Ostvarili smo kontakte s ljudima u Ljupču, Ražancu i Zadru. Upoznali smo brojne ljude, ali i nas dvoje smo se upoznali bolje kroz ta poznanstva. Bila je to svojevrsna bračna terapija, smije se Valerija, te ističe kako im je želja dobiti vez u lijepoj rtinskoj marini.
U Rtinu su, kažu, došli slučajno, iako su uvjerenja, kako slučajnosti ne postoje.
-Bilo je to za vrijeme pandemije koronavirusa. U Hrvatsku nisi mogao otići ako nemaš hrvatsko državljanstvo ili ženu Hrvaticu. A to sam ja, hvala Bogu, imao, govori Martin.
U Rtini su vidjeli jednu malu kuću i odlučili je kupiti. Kad su se drugi put vratili, u svom domu u Rtini ugostila ih je Mirjana Jukić, predsjednica KUD-a Sv. Šime Rtina.
-Sprijateljili smo se, spomenula je KUD i ja sam otišla s njom na probu. Članovi KUD-a su me prihvatili srdačno i tako sam upoznala malo bolje ljude iz Rtine, kaže Valerija.
No, u to vrijeme je kulturno umjetničko društvo, kaže Valerija, bilo je pomalo izgubljeno.
– Borili smo se da preživimo kao društvo. Bilo je teško iako je zadnjih godina KUD u Bugarskoj osvojio zlatnu medalju, osvajali nagrade i u Grčkoj, Mađarskoj, Veneciji, dva puta u Riminiju, obišli su cijelu Zadarsku županiju, sudjelovali na smotrama…,govori Valerija.
Kaže kako KUD-u ide bolje od kada je prošle godine njihov umjetnički voditelj postao Ivica Dundović.
– Zajedno s KUD-om Radovin i Privlaka, djelomično i s KUU Ražanac putujemo na smotre, organiziramo dobrotvorne koncerte, pjevamo tijekom svetih misa, dajemo svečanu nijansu na državnim i županijskim događajima…. S Ivicom Dundovićem smo dobili vrhunskog poznanika pučkog pjevanja i nematerijalne baštine Hrvatske koji već 25 godina ima iskustva sa staroslavenskim napjevima, kaže Valerija.
Biti u KUD-u, za nju, kaže Valerija, nije hobi, već dio života. Zbog toga im se pridružio i Martin.
– Meni je na prvom mjestu Bog, suprug i djeca, a onda kulturno umjetničko društvo. Stoga je bilo logično da mi se pridruži, kaže Valerija.
Valerija otkriva kako Martin dijeli njezin entuzijazam prema svemu hrvatskom i folklornom društvu. Iako ne zna savršeno hrvatski jezik to ga ne priječi da pjeva na hrvatskom, a usvaja i naš dalmatinski dijalekt u Kulturno umjetničkom društvu.
– Volim se družiti i upoznavati ljude, kroz kulturno-umjetničko društvo sam stekao brojna prijateljstva i poznanstva iz raznih drugih KUD-ova, kaže Martin.
Želja im je da u Rtini provedu starost. Trenutačno žive na relaciji Rtina-Reutlingen, imaju petero djece, a budući da imaju dimnjačarski obrt, takav život im je moguć.
– Jedan sin mi je također dimnjačar, pa se dinastija dimnjačara Maliar nastavlja, smije se Martin.
Martin kaže kako i dimnjačari u Njemačkoj imaju specifičnu nošnju koja se može povezati i s hrvatskom tradicionalnom nošnjom.
Tko zna, možda nekad povežu i narodnu nošnju rtinskog KUD-a s tradicionalnom dimnjačarskom nošnjom u Njemačkoj i izvedu neki svoj ples. Do tada, Valerija kaže, ono što KUD Rtina treba su sponzori i financijska pomoć. Ljubav i privrženost prema tradiciji imaju.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
