(FOTO) Japan – jedan posve drugi svijet, zemlja časnih i veselih ljudi

O Japanu se mnogo čuje, a opet tako malo zna. Poznate su nam priče o carevima, šogunima i samurajima, o kamikazama i harakiriju. Znamo i za njihov red, rad i disciplinu, ritualno ispijanje čajeva.

Puno je toga o čemu smo čuli, a opet tako malo znamo u detalje. No, sve te priče koje su zagolicale moju maštu odvele su me u Nippon, kako Japanci zovu svoju zemlju. Očekivala sam neki drugi svijet i dobila sam ga.

Neki drugi svijet

Moram priznati da sam imala tremu. Na putovanja uvijek odlazim s precizno razrađenim planom – što i kada vidjeti, no u Japan sam išla priličimo nespremna. Starih znamenitosti, dvoraca i hramova baš i nema u velikom broju. Srušeni su, što od čestih potresa, što od savezničkog bombardiranja. Drugi problem su nazivi. Sporo sam ih pamtila i jako brzo zaboravljala. Budući da me ipak najviše zanimao sâm duh naroda, nisam se previše brinula. Doživjeti neki drugi svijet, po to sam došla.

U šest dana, koliko sam sa sestrom provela u Tokyju, posjetili smo ono što se posjetiti mora: od carske palače, četvrti Ginze, Akihabare. Bile smo u Shibuyi i nekoliko puta prešli u moru ljudi preko nadaleko poznatog križanja, u kojem iz dana u dan, na svakom zelenom u svim smjerovima, prelaze tisuće pješaka. Vidjeli smo i statuu vjernog Hachika kako još uvijek čeka svoga gospodara koji nikada neće doći. Bili smo i u poznatom Senso-ji hramu i još nekim drugim. Šetale smo po prelijepim parkovima i posjetile najveću tržnicu ribe na svijetu, gdje se održava poznata aukcija tune.

Ulice su začuđujuće čiste

Na ulicama nitko ne jede niti pije. Čak nigdje nisam vidjela bar s terasom. Na ulicama se ne puši – za to postoje posebne zone skrivene iza tegli s visokim zelenim biljkama. Također, na ulicama nema klupa za odmoriti, niti kanta za smeće. Ipak, postoje neke stvari koje poružnjuju grad: električki kablovi nisu ukopani u zemlju, već su provedeni zrakom, često u gomili, neuredno zakačeni po kućama.

More nebodera

Tokyo je sa svojih 38 milijuna stanovnika najveći grad na svijetu. Premda sam to znala, ipak nisam mogla ni zamisliti tu silnu veličinu. Grad je prepun velikih nebodera, od kojih se zavrti u glavi pokušavajući im samo vidjeti vrh. Ceste su često „na tri kata“.

Popele smo se na njihov televizijski toranj Tokyo Skytree koji se sa svojih 450 m izdiže iznad grada. Tek odozgor smo mogle spoznati svu tu silnu veličinu. Okrećući se 360 stupnjeva pred nama se prostirala beskonačnost grada. More nebodera bilo nam je pod nogama, dokle god nam pogled seže. I London i Pariz koje sam već posjetila, činili su mi se poput malih zaseoka u odnosu na ovu veličinu. A opet, u nijednom gradu se nisam osjećala sigurnije.

Nevjerojatno iskustvo

Šetale smo dok nismo padale od umora, od jutra do mraka, upijajući živost grada. U tom mnoštvu ljudi nismo doživjele ni jednu lošu gestu, niti jedan sumnjiv pogled. I to je ono što me najviše oduševilo. Osjećala sam se kao da sam pod nekim staklenim zvonom, potpuno sigurna, nevidljiva. A trebalo

je samo mali djelić sekunde da zastaneš i zbunjeno pogledaš u kartu, pa oko sebe, i već je netko bio ispred tebe s blagim osmijehom, pitajući može li pomoći. Potpuno prirodno, kao dobri dečko iz susjedstva, a opet sasvim nenametljivo. Tu smo ljubaznost osjetili odmah po dolasku, izašavši iz stanice podzemne željeznice kad smo se našle u vrevi ljudi, pokušavajući pronaći hotel. Već je pao mrak i ulice su blještale neonskim reklamama. Zaslijepljena od njihova mnoštva i bljeska, pitala sam se kako uopće pronađu trgovinu koja im treba. Pametnjaković Google potpuno je zakazao i baš tada se pred nama pojavilo nasmiješeno lice pitajući može li pomoći. Oduševila nas je njegova spremnost i silna želja da nam pomogne.

Čovjek je pola sata tražio naš hotel, jer mi nismo znale u kojem smjeru krenuti. Na ulasku u jednu od ulica, rekao bi nam da pričekamo, dok je on u bijeloj košulji i crnim hlačama otrčao do kraja vidjeti kamo dalje vodi. Vraćao se do nas bilo da nam kaže da idemo u drugu ulicu, ili da se nalazimo u pravoj. Mogao je i mahnuti da dođemo, ali on je odabrao vraćati se po nas.

Znaju za Modrića, Rakitića, Cro Copa…

Dok smo ga tako slijedile upitao nas je odakle dolazimo, a ja sam rekla „from kroejša“. Gledao je u mene trepćući, sve mu bi neugodno priznati da za

našu zemlju nikad nije čuo. Na to sam mu samo rekla: „Modrić, Rakitić…“, a on se ozari pa reče: „Da! Modrić, Rakitić, Mirko Cro Cop… mi to kažemo Kroacija!“ Kad nas je konačno doveo do hotela, pune zahvalnosti okrenule smo se k njemu, a on se samo nakloni i ode. Nije čekao da zahvalimo.

Japanci stalno žure i često se činilo da više trče nego hodaju. A kad padne mrak, kao da su opet svi na ulicama, opušteni i veseli, uvijek u društvu. Grad obiluje mnoštvom restorana. Njihovo osoblje stoji pred vratima i glasno uzvikuje, mameći goste. Kao na bazaru u Istanbulu. Taj spoj savršene discipline i rada, ali i uživanja u dobrom društvu i smijehu, svjetske velesile i savršenih stručnjaka, a s druge strane tako jednostavnih ljudi.

Jedan je to posve drugačiji svijet, drukčija civilizacija. Nisu oni lišeni mana. Imaju oni svoje fetiše i jak potrošački mentalitet, ali im to nije svrha postojanja. Iznad toga su neke više vrijednosti: rad, ljubaznost, zajedničko dobro, a ponad svega čast. Čast kod njih nije na prodaju, niti se može kupiti. Svoju čast stječu svojim životom i stoga ju čuvaš kao nešto najdragocjenije.

Fenix-magazin/Marija Holenda Foto: Kristina Lovrić