Ivan Gavranović (30) je pastoralni suradnik iz Hrvatske katoličke misije Freiburg-Bad Säckingen koji je, kao jedan od onih mnogobrojnih u nekom trenutku svog života, odlučio krenuti na Put sv. Jakova, odnosno na hodočašće u Camino de Santiago koje ima tradiciju dulju od tisuću godina.
Podrijetlom je iz Bugojna u BiH, a kao dijete se zbog ratnih neprilika s obitelji preselio na otok Pag, gdje je proveo djetinjstvo. U HKM Freiburg-Bad Säckingen Gavranović djeluje od 2018. godine. Na hodočašće krenuo iz francuskog mjesta Saint Jean Pied de Port, najpoznatije polazne točke tzv. Camino Frances, udaljen od Santiago de Campostele oko 800 kilometara.
– Hodočašće nije planinarenje ili pješačenje, već molitva puna pouzdanja, nade i iščekivanja. Svaki korak i uzdah, svaka bol i patnja, svaki trenutak radosti, vapaj je molbe i znak zahvale Bogu. Kaže se da se u Santiago de Compostelu hodočasti kako bi se spoznalo sebe. To je bio glavni motiv – da spoznam što Bog od mene želi. Odlučio sam prije nekoliko godina poći na Camino de Santiago i dvaput pokušao realizirati tu odluku, ali je oba puta iskrsnulo nešto neočekivano i neodgodivo. Treći pokušaj je bio prošle godine o Božiću, kad sam odlučan u svojoj namjeri da pođem na grob sv. Jakova, kupio zrakoplovnu kartu za Francusku, svoje početne točke i nestrpljivo iščekivao punih osam mjeseci da dođe dan polaska. A onda se dogodila situacija s koronavirusom i sve je ponovno bilo upitno. No, unatoč svemu, nisam dvojio. Nisam se spremao fizički, nego duhovno, moleći za nakanu da ostvarim svoj naum. Bog je uslišio moje molitve, te sam napokon početkom kolovoza s ruksakom na leđima i štapom u ruci, započeo svoj hod iz francuskog grada Saint Jean Pied de Porta, u namjeri da prođem 800 km rutom koja se zove Camino Frances – govori Ivan Gavranović.
Prva kušnja
Ivan kaže, hodočasnik nikad nije sam jer kreće na hodočašće gotovo potpuno nezaštićen, izložen opasnostima i nepoznatome, ali ipak s uvjerenjem da na svojoj strani ima Boga.
– S tim uvjerenjem sam i ja krenuo – fizički sam, ali sa snažnom vjerom da će me voditi i štititi Božja ruka. I odmah na početku, kao svojevrsna kušnja, po slijetanju u Francusku zakasnim na posljednji vlak koji je vozio do moje početne točke, do Saint Jeana i to svega dvije minute. Pošto je bilo jako kasno, nisam uspio naći smještaj u gradu pa sam prvu noć proveo spavajući pod vedrim nebom – kaže Ivan.
Ipak, nije se obeshrabrio, bio je sretan i zahvalan.
– Može zvučati čudno, ali ta prva noć provedena na ulici je bio trenutak providnosti koji mi je dao nagovještaj kako uistinu sve svoje pouzdanje moram staviti u Božje ruke. Sve moje organiziranje i planiranje je palo u vodu u dvije minute za koliko mi je vlak „utekao“. Znao sam u tom trenu da sve što se dogodi u sljedećih 800 km, ma kako god se meni bude činilo u tom trenutku, kao nešto lijepo ili ružno, da u Božjim očima svaki događaj ima smisla – kaže Ivan.
Svakih 8 – 9 kilometara molio krunicu
Na putu „Camina“ svaki dan je drugačiji. No, Ivan je imao samo jednu konstantu, a to je moljenje krunice svakih 8 – 9 kilometara.
– Krenuo sam iz vjerskih razloga na Put svetog Jakova, a putem sam susretao uglavnom ljude kojima to nije bio razlog. Bilo je tu ljudi svih starosnih doba, no uglavnom mlađih, kojima je motiv avanturizam. Susreo sam jednog starijeg Francuza koji je krenuo na put iz Le Puya, udaljenosti oko 1.600 km od Santiaga. Dojmio me se i jedan 65-godišnji Belgijanac Bob koji je krenuo na hodočašće iz Belgije, na put dug gotovo 2.000 km. Susreo sam dosta hipija koji lutaju uokolo, nevjernika, ljudi drugih vjera. Dojmio me se i jedan Francuz Karlo koji je rekreativno krenuo na Put svetog Jakova, ali je 100 km pred Santiagom doživio obraćenje, te je tih posljednjih nekoliko dana plakao i nije mogao spavati od uzbuđenja i iščekivanja da dođe u Santiago. Dakle, svakakvih ljudi se može susresti na Caminu. Ja sam imao osjećaj da sam bio gotovo jedini koji je išao iz vjerskih razloga. A onda sam četvrtoga dana svoga hodočašća susreo jednog Vinkovčanina, Mateja Barića. Svakog dana sam, nakon prijeđene određene etape, oblačio hrvatski dres u nadi da ću susresti nekoga iz Hrvatske. Tako me je Matej i prepoznao, te sam s njim nastavio put i konačno došao do Santiaga. Putem smo susretali mnoge ljude. On je također na hodočašće krenuo iz vjerskih razloga, a budući da je i sportaš, svakodnevno me je poticao da probijam svoje fizičke granice pa sam zbog njega povećao prosjek dnevno prijeđenih kilometara, te smo prolazili u prosjeku između 35 i 40 km, što je za mnoge bilo iznad njihovog prosjeka – otkriva Ivan.
Svećenik nam je rekao: To ste vas dvojica „ludih Hrvata“ koji idu Caminom i mole krunicu, a o kojima svi pričaju
Prošao je 800 kilometara za 24 dana, a iz svakog bi dana, kaže, mogao izdvojiti po nekoliko posebnih trenutaka.
– Moj suputnik Matej i ja smo svakodnevno molili krunicu zajedno. Drugi su to uočavali. Nismo se nikome nametali. Jednoga dana, nakon već prijeđenih 500 km, prilazi mi jedan čovjek kojemu to bio prvi dan, budući da se tek pridružio svojoj grupi, i kaže mi: „To ste vas dvojica ludih Hrvata o kojima svi pričaju i koji idu Caminom i mole krunicu.“ Taj čovjek je bio svećenik. Uglavnom, bili smo svojevrsne zvijezde 
Camina, a o nama se širio glas kao o dvojici pozitivno ludih Hrvata s krunicom u ruci. Gdje god smo došli, netko bi nas prepoznao. Jedan hodočasnik iz Kanade, kojeg smo susreli i koji je očito bio jako umoran, a kojem smo se nas dvojica usput samo kratko obratili i ohrabrili ga da nema još puno za hodati do sljedećeg sela, došao je naposljetku do sela kojih sat vremena kasnije. Mi smo ga dočekali s hladnom pivom. Čovjek nam je u suzama samo rekao: „Čim ste prošli pored mene, znao sam da ste to vas dvojica „ludih Hrvata“. Ja sam došao jedva do ovog sela. Odlučio sam ovdje završiti svoj Camino, ali zbog vas dvojice idem dalje. Vratili ste mi vjeru. „Mi smo za mnoge bili znak nade i vjere, ali jednako tako su i mnogi za nas bili znakovi, poput grupe mladih Španjolaca koji su svirali na jednoj misi. Toga dana smo imali najteži dan. Bili smo nekako neopisivo potišteni, a onda smo vidjeli da će biti misa u mjestu gdje smo odlučili prenoćiti. Grupa mladih Španjolaca je svirala i pjevala za vrijeme mise. Zadnju pjesmu koju su otpjevali, rasplakala nas je obojicu. Od cijele pjesme smo razumjeli samo rečenicu: „Nemoj se umoriti Majko, kako ne bih postao hodočasnik bez puta.“ Poslije smo tražili da nam pošalju tu pjesmu u audio zapisu i tako je ta pjesma postala naša himna koja nas je svakodnevno pratila na putu do Santiaga. A grupa mladih Španjolaca je organizirala molitvenu skupinu koja je molila za nas dvojicu hrvatskih hodočasnika da sretno stignemo do Santiaga. Bilo je mnogo takvih situacija, ali sam samo istaknuo ovih nekoliko – kaže Ivan.
Sav napor zaboravljaš
Do sada je, kaže Ivan, hodočastio desetak puta u svetišta po Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. No, to su bila kraća hodočašća od 150 do 200 km.
– Nakon par dana hoda, znaš da ćeš se odmarati. Ali na Caminu je to potpuno drugačije. Završiš dnevnu etapu, pronađeš hodočasnički smještaj, istuširaš se, nešto pojedeš i ideš spavati. Sve kilometre i sav napor toga dana zaboravljaš, i pripremaš se psihički za sutrašnji dan. Bolovi i žuljevi su nezaobilazna pojava, ali pomisao o odustajanju nije ni u jednom trenutku bila opcija. Kad nas je najviše boljelo, usrdnije smo molili. U trenutcima svojevrsnog očaja i patnje, pojavili bi se neki znakovi nade i olakšanja koji bi nam ulijevali dodatnu snagu. Kada 800 km hodaš gotovo cijeli mjesec, vidiš mnoge lijepe prizore, upoznaš divne ljude, proživiš neopisive trenutke. Ali, ne zaustavljaš se na njima, jer moraš ići dalje. Camino je slika života. Prošlost ostavljaš prošlosti, imaš samo sadašnji trenutak na korištenje i na njega si fokusiran. A ono što te vuče i drži na životu je cilj koji je pred tobom i koji iščekuješ. Na Caminu misliš samo kako ćeš doći na cilj. No, već sâm taj put, biti na putu, je cilj. Dolazak u Santiago je veličanstvena kruna nakon poduzetog napora. Došavši pred katedralu u Santiagu, sjeo sam uza zid i gotovo sat vremena sam ju promatrao u suzama. Mislim da se svatko rasplače. Dugo mi je trebalo da ustanem i da napokon dođem do groba svetog Jakova u srcu katedrale. To je neopisiv trenutak sreće i ispunjenja, ali i neke blage tuge što se tu put završava. No, onda shvatiš da je cijeli Camino bio samo priprema za onaj pravi, životni Camino. Camino počinje na kraju Camino de Santiaga – kaže Ivan.
Za Camino nikad nije kasno
Jedno sam shvatio, a to je da za Camino nikad nije kasno. Bez obzira na starost ili fizičku spremu, Camino zove svakoga da se odazove. Za mene je Camino bio na vrhu popisa stvari koje želim učiniti u životu. Sada, kada gledam taj svoj popis, ima divnih stvari koje želim učiniti, ali nakon Camina mi se čine manje bitnima. Svakome bih preporučio da ode na Camino, jer će shvatiti kako mu u životu ne treba puno, kako je život lijep kada se prepustiš Božjem vodstvu i prihvatiš život u jednostavnosti, bez opterećenja prošlošću, bez straha pred budućnošću, bez navezanosti na materijalno. U životu sam posjetio preko 30 zemalja, vidio i doživio mnogo, ali Camino je priča za sebe koju ću pamtiti i od koje ću živjeti cijeli život.
Fenix-magazin/MD/Blago Džajkić
