Ali, Marijina snaga vjere postaje jača od razumske sumnje i tako ona postaje učiteljicom vjere svima nama. Mi nerijetko zapadnemo u neprestano razumsko propitivanje koje često postane naše pametovanje gdje ne dopuštamo Bogu da nam se objavi. Usporedio je čovjeka s kuglom koja, prepolovljena, uvijek traži svoju drugu polovicu bez ikakve dualističke konkurencije. Čovjekova materijalnost i tjelesnost uvijek traži onu svoju drugu polovicu, traži svoje duhovno biće, traži najzad Boga. U svetišta i u crkve i idemo da pronađemo to svoje duhovno biće, da postanemo kompletne osobnosti, da svoj lik gledamo, zrcalimo u liku Marije i Krista, jer bi svako drugo gledanje i zrcaljenje bila karikatura osobnosti. U svome se razmatranju osvrnuo i na odlazak Hrvata katolika iz Domovine (RH/BiH) u druge zemlje.
Rekao je kako su razlozi odlaska mnogostruki te kako ne želi držati sociopolitičke teorije o povratku ili se komu petljati u odluku, jer svatko nosi svoju glavu i ima svoju savjest, ali je i podcrtao kako ne znači uvijek gdje je materijalno bolje da ćemo tu naći i duhovno spasenje. Dotakao se i teme straha kao jednoga vrlo bitnog razloga odlaska Hrvata iz Domovine i pomalo provokativno upitao: Zašto se toliko bojite za budućnost vaše djece? Zašto se ne bojite za svoju budućnost, za svoj vlastiti usud i spasenje? Na kraju je naglasio kako treba prestati promatrati sve crno u Domovini jer se, uza sve poteškoće, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini može još uvijek lijepo živjeti. Pozvao je na kraju vjernike da ne zaborave kako je čovjek esencijalno i duhovno najpovezaniji s mjestom gdje se rodio. Iako nije od presudne važnosti gdje ćemo živjeti, ipak ondje gdje se čovjek rodio i sunce nekako ljepše sja i nostalgija je najveća. Naglasio je kako je Isus uvijek ostao Nazarećanin i Galilejac: Kamogod je otišao govorili su: „Eno, stigao je Galilejac“. Čak su i Petra, kad je izdao Isusa, prepoznali po njegovu naglasku. Neka nas stoga i ovdje prepoznaju po onome što jesmo i odakle smo. Hvala Djevici Siromaha koja nas je po 43. put okupila, nas siromašne, kako bi nas bogatstvom svoje vjere, milosti i bogolikosti obogatila u svojemu svetištu na proplancima belgijskih Ardena.
Banneux je malo mjesto s tristotinjak stanovnika u općini Sprimont na belgijskim Ardenima, jugoistočno od grada Liegea. To je frankofonsko područje Belgije u pokrajini Valoniji. Stanovnici su se još 1914. godine zavjetovali mjesto posvetiti Majci Božjoj, ako ih sačuva od ratnih pustošenja. Čudom Božjim mjesto je za vrijeme Prvoga svjetskog rata ostalo netaknuto. Od tada mjesto počinju zvati „Banneux Notre Dame“ (Banneux Naše Gospe). Kasnije će to mjesto postati poznato po Marijinim ukazanjima koja je tadašnji biskup Liegea, Louis-Joseph Kerkhofs 1942. priznao, a Vatikan 1947. potvrdio i konačno javno autentičnim 1949. godine i proglasio. U Banneuxu je u siromašnim uvjetima živjela obitelj Beco. Toj se obitelji 25. ožujka 1921. godine rodila kći Mariette. Ona je bila najstarije od sedmero djece. Obiteljska kuća je bila kilometar i pol udaljena od župne crkve i nalazila se uz borovu šumu koja se stere sve do Eifela. Novi oblici siromaštva U vremenu od 15. siječnja do 2. ožujka 1933. godine ukazala se dvanaestogodišnjoj Mariette Majka Božja osam puta i predstavila se kao „Djevica Siromaha“ koja je došla „patnicima boli olakšati“.
Koje li jednostavnosti u samopredstavljanju Marijinu! Objavljuje se djetetu iz siromašne obitelji u siromašnome mjestu Ona koja je i sama siromašna bila. Austrijski svećenik, Franz Jantsch, je na hodočašću u Banneux napisao sljedeće dirljive riječi: Svako od mnogobrojnih marijanskih svetišta na svijetu ima nešto posebno. Ono što je mene fasciniralo kada sam prvi puta čuo za Banneux bio je naziv Djevica Siromaha. Kako genijalno smišljeno, rekao bih da su ga ljudi izmislili. Kako aktualno i za naše vrijeme i situaciju. Djevica je među nama bez zvijezda, svjetlosnih zraka, pa čak i bez kraljevske krune bez koje ju se nije moglo stoljećima vidjeti. Ljudsko biće poput nas, izloženo, napaćeno, namučeno… ali u milosti Božjoj. I u naše vrijeme rastućega životnog standarda, totalnoga osiguravanja u socijalnoj državi još uvijek ima siromaha. Ali siromaštvo danas mijenja oblik. Prije bi se uvijek pomislilo na glad kada bi se govorilo o siromaštvu. Danas vidimo kako je neimaština skrivenija i opasnija. Siromaštvo je danas ponajprije unutarnje čovjekovo stanje.
Siromašan je onaj kojemu nešto bitno, neophodno nedostaje, a to ne mora nužno uvijek biti jelo i pilo. Kako je samo siromašna duhovnim dobrima naša generacija. Najveća neimaština i siromaštvo su kada čovjek više nije povezan s Bogom, kada nema vjere. Osiromašili smo i velikom i dubokom pobožnošću kojom su tako bogata bila ranija vremena. Osiromašili smo i mi svi kao zajednica kršćana jer više nemamo utjecaj na velika svjetska događanja. Mi više nemamo onoga formata koji bi kršćani morali imati u ovakvom jednome odlučujućem povijesnom trenutku. Mi smo zakazali. U toj nevolji, u tom siromaštvu na svim područjima, pružamo svoje ruke jednomu biću koje živi u punini Božje milosti i duhovnoga bogatstva i može nam pomoći. Okrećemo se svojoj nebeskoj Majci Mariji. Ona je na zemlji bila siromašna, u nebu je bogata postala. Ona i naše siromaštvo može preobraziti … (Franz Jantsch, u: Jungfrau der Armen, br. 3/1956.). Hrvati i Djevica Siromaha Hodočašće u belgijski Banneux i dandanas je duboko duhovno iskustvo. Svetište je vrlo elegantno smješteno u borovu šumu u kojoj se sve i događalo. Stoga je i zadržalo svoju jednostavnu skromnost. Svjesno i namjerno se pri izgradnji infrastrukture svetišta odustalo od monumentalnih i pompoznih građevina. Tek je 1984. godine na rubu svetišnoga areala nastala velika bogoslužna dvorana koja može primiti oko pet tisuća hodočasnika. Tu Hrvati slave svetu misu kada hodočaste na treću subotu u rujnu Djevici Siromaha, jer su druge kapele i crkve za njih premale. Danas je Banneux međunarodno marijansko svetište koje u hodočasničkoj sezoni od svibnja do listopada okupi oko 400.000 vjernika. Pri koncu hodočasničke sezone, u mjesecu rujnu, hodočaste onamo Hrvati katolici zemalja Beneluxa (Belgije, Nizozemske i Luksemburga) i sjeverozapadne pogranične Njemačke. Svake se godine okupi između 800 i 1200 hodočasnika. Hodočašće zajedno organiziraju HKM Aachen i Hrvati katolici iz Liegea. Razlog tomu je ponajprije blizina tih dvaju gradova (pedesetak kilometara).
Nekadašnji dugogodišnji voditelj HKM-a Aachen, fra Franjo Trogrlić, i don Mirko Skorin, koji pastoralno skrbi za Hrvate Liegea, već su prije dosta godina ostvarili lijepu suradnju. Drugi razlog je što Misija Liege zapravo nema ni stvarni ni pravni status misije otkako je iz nje u mirovinu otišao isusovac p. Drago Rogina. Danas tu sve funkcionira na dobrovoljnoj bazi don Mirka i angažmanu nekolicine posljednjih entuzijasta vjernika pa je Liege zapravo više neka vrsta misijske postaje. Hrvati katolici nekadašnje Misije Liege su već u četvrtoj i petoj generaciji i prošli su proces asimilacije u belgijsko društvo. Don Mirko kaže kako se asimilacija Hrvata dogodila ne samo u jezičnome i kulturnome smislu, nego još više u vjerskome: kako Belgijanci pokazuju ravnodušnost prema vjeri, tako sve više i Hrvati. Na hrvatskim nedjeljnim misama u Liegeu sudjeluje između trideset i pedeset osoba. Ako uzmemo u obzir kako, prema podatcima Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, u Kraljevini Belgiji boravi oko 6000, u Velikome Vojvodstvu Luksemburgu oko 2000 i u Kraljevini Nizozemskoj oko 15000 tisuća Hrvata te kako na hodočašću sudjeluju i vjernici misija pogranične sjeverozapadne Njemačke, onda je broj sudionika hodočašća naravno razmjerno malen. Uloga HKM Aachen Međutim, Hrvati usprkos tomu u svetištu svetu misu slave u najvećoj crkvi, a primjećuje se i polagani rast broja hodočasnika. Razlog tomu treba svakako tražiti i u dolasku novih vjernika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i u nekim pastoralnim promjenama koje je HKM Aachen uvela od 41. hodočašća Hrvata katolika u Banneux 2016. godine. Od tada je naime Misija Aachen, zahvaljujući nesebičnome angažmanu Misijskoga vijeća, folklornoga društva „Vrhbosna“ i dobrovoljnih pomoćnika, uvela neke nove sadržaje u hodočašće.
Ponajprije je tu meditativno-molitveni program za vrijeme ispovijedi, prije svečanoga misnog slavlja, te blagoslov bolesnika i molitva za zdravlje nakon svete mise, što je tipično za ovo svetište. Također, hodočasnici ondje mogu nabaviti i nabožne predmete, molitvenike i duhovno štivo, što u ovim krajevima i nije baš dostupno, osim na misijama. Nadalje, nova hodočasnička brošura omogućuje vjernicima lakšu orijentaciju u svetištu i nudi im prijedlog za privatnu pobožnost u nekoliko koraka. Time se želi izbjeći hodanje velikim svetišnim arealom bez cilja i sadržaja. Također je HKM Aachen omogućila hodočasnicima i svećenicima zajedničko druženje pod šatorima na parkingu svetišta uz okrjepu i pjesmu. Time se još više naglašava i produbljuje zajedništvo vjernika raštrkanih u nekoliko zemalja. Iako su Hrvati Beneluxa već prošli asimilacijski proces, a hrvatsko iseljeništvo u Njemačkoj se nalazi na pragu asimilacije (fra Josip Klarić), ipak hodočašća u marijanska svetišta ostaju oaze duhovnosti i mjesta nalaženja unutarnjega mira te čuvanja vlastitoga identiteta i tradicija zemalja podrijetla Hrvata.
