Bio sam na dočeku 2018. godine. Na Trgu bana Jelačića smo šest/sedam sati čekali autobus s igračima. To se može ponoviti ili nadmašiti samo ako budemo svjetski prvaci
Piše: Antonio Bevanda
Osobno, najvažnije mi je da su se s pozornice na glavnom Trgu svih Hrvata čuli gotovo svi najvažniji stihovi pjesama hrvatskog naroda. Od naše himne, preko Croatio iz duše te ljubim i naravno one posebne Lijepa li si. To mi je najvažnije, čuo sam sve te važne stihove.
Što se dočeka tiče, on je bio vrhunski. Nisam ni sumnjao. Da su se naši igrači vratili kao četvrti, bilo bi to puno ‘tanje’, a ovako sam očekivao puno ljudi. Bio sam na dočeku 2018. godine. Na Trgu bana Jelačića smo šest/sedam sati čekali autobus s igračima. To se može ponoviti ili nadmašiti samo ako budemo svjetski prvaci.
Bio sam na nebrojeno puta dočeka hrvatskih sportaša i reprezentacija. Ovaj doček sigurno ide u red tri najbolja u povijesti hrvatskog naroda. Prvi je, nedodirljivi, onaj 2018. godine. Drugi je onaj splitski kad je Goran osvojio Wimbledon 2001.
Ono s čim se nikako ne mogu složiti, niti ću se ikad složiti je priča o bronci ili srebru zlatnoga sjaja. To je floskula, da ne kažem laž, koju ne priznajem. Po mom mišljenju, samo je jedno srebro zlatnog sjaja u povijesti. I, da, osvojili su ga Hrvati. To je ono košarkaško iz 1992. godine iz Barcelone. To olimpijsko srebro je bilo zlatnoga sjaja jer su naši u finalu izgubili od Dream Teama. Ti Amerikanci predvođeni Michaelom Jordanom bili su jedina nepobjediva momčad protiv koje je netko igrao u povijesti sporta. Zbog toga je to srebro zlatnoga sjaja. Bilo je nemoguće uzeti zlato.
Hrvati su svoje brončane dočekali onako kako su oni to zaslužili. To je za ponos. Tamo 2018. godine sam vidio kako su prekinuli nastup Marka Perkovića nakon dvije-tri pjesme. Sad njega nije bilo, naravno, ima čovjek i svoje osobne, velike probleme i brige. Neka smo mi čuli Lijepa li si…
Fenix-magazin/SIM/Antonio Benanda
