Poznate njemačke novine Süddeutsche Zeitung su prije nekoliko dana objavile esej jednoga od najpoznatijih živućih filozofa o ratu u Ukrajini Jürgena Habermasa.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Pojedini brzopleti kritičari su okarakterizirali njegove oprezne stavove kao kukavičluk i nesnalaženje u vremenu i prostoru. Prema njihovim mišljenjima ispada da filozof ne razumije emocije političara i mlađih intelektualaca koji smatraju da se s Rusijom treba obračunati energično.
Nažalost, većina Habermasovih kritičara vidi, a tako razmišljaju i određeni politički krugovi na zapadu, u agresiji Rusije na Ukrajinu priliku za konačni obračun s idejom ruskoga imperijalizma. Malo je onih koji razmišljaju o tome kolike će i kakve žrtve podnijeti ukrajinski narod u tom sukobu Davida i Golijata. Upravo je to i razlog da mnogi ne žele shvatiti dobronamjerne savjete staroga filozofa koji ni u kom slučaju ne niječe da je Rusija agresor a Ukrajina žrtva, da je Putin diktator koji sanja vrlo opasne snove, kao i to da im se treba suprotstaviti. Pitanje je samo na koji način.
Razlika između Habermasa i njegovih kritičara leži u tome da ovi i ne razmišljaju o mogućim posljedicama po same Ukrajince, ali i izglednu katastrofu na globalnoj razini. Oni koji misle da se samo oružjem, bez naporne diplomacije, može riješiti pitanje ruske agresije na Ukrajinu, ne shvaćaju da se lijepa priča o Davidu i Golijatu ne može uspoređivati s onim što se događa u Ukrajini. Upravo se u odnosu prema ratnim zbivanjima u Ukrajini pokazuje koliko opasno može biti nametnuto javno mišljenje (mainstream). Što više javno politički nametnuto mišljenje, istina ono bez fizičke prisile, može biti isto toliko opasno kao i brutalna diktatura koja nasiljem sprječava pojedinca da javno artikulira svoje stavove o pojedinim problemima.
Sličnost sa doba Merkel
Trenutno medijsko stanje u zapadnom svijetu podsjeća na vrijeme od prije nekoliko godina kad je Anglela Merkel pozvala masovno izbjeglice iz Sirije u Njemačku, među kojima je bilo i mnoštvo onih iz drugih država. Svi oni koji su se u to vrijeme osvrnuli kritički na taj njezin čin, upozoravajući i na probleme s mogućom integracijom pridošlica u zapadnu civilizaciju, konkretno njemačko društvo, bili su medijski linčovani. Malo je bilo onih koji su se usudili izdići iznad javnoga mišljenja i suprotstaviti se trenutnom euforičnom stanju njemačkoga duha o humanosti nacije. Danas, nakon otriježnjenja, shvaćaju i oni koji su slijepo slijedili Merkel da se dobar dio izbjeglica teško uklapa u njemačko društvo. Upravo današnje napeto stanje u nekim zapadnim zemljama potvrđuje tadašnje riječi poznatog njemačkoga i svjetskoga filozofa Petera Sloterdijka kako njemačko društvo može biti sretno ukoliko se s pridošlicama u budućnosti postigne bilo kakav suživot.
Nedavni izgredi u Švedskoj od strane pridošlih muslimana zbog paljenja Kurana ukazuju na to da se kod dobroga dijela pridošlica radi o ljudima koji reagiraju emotivno i nasilno, jer ne shvaćaju da sloboda misli uključuje ponekad i slobodu nekulture. Da je netko od muslimana kojim slučajem u Švedskoj zapalio Bibliju, vjerojatno nitko od kršćana ne bi došao na ideju ponašati se nasilno. Ne zato što ne cijeni dovoljno Bibliju, nego zato što bi takav čin spaljivanja Biblije smatrao primitivizmom, a ne povodom za nasilje. Uostalom, zapaljeni primjerak Biblije ili Kurana od strane nekoga primitivca ne umanjuje njihovu vrijednost. Ali kako to pojasniti onima koji su daleko od duha razmišljanja zapadnoga čovjeka, kojima je religija jedino na što su ponosni.
Zašto ova digresija? Upravo zbog toga jer i u zapadnim društvima danas postoji neka vrsta javnoga mišljenja (mainstream) kako je sramota razmišljati o napornom diplomatskom putu zaustavljanja ruske agresije na Ukrajinu. Kad Habermas govori o opasnosti izbijanja atomskoga rata, želi samo upozoriti zapadnu politiku i javnost na to da, ukoliko ne budu iscrpljena sva diplomatska sredstva, moraju biti spremi i na to. Jer, kako rekoh, brutalna agresija Rusije se ne može uspoređivati sa simpatičnom pričicom o Davidu i Golijatu. David pobjeđuje Golijata, tako priča iz Biblija, čudom (s Božjom pomoći). Nažalost u ratu u Ukrajini ne možemo očekivati čudesa, nego, ukoliko ga se diplomatskim putem ne zaustavi, užasno stradanje ukrajinskoga naroda.
Pokvarena politička igra
Uvjerenje, koje šire takozvani vojni stručnjaci i analitičari, kako će Ukrajinci u konačnici pobijediti nekoliko puta jačega ruskoga agresora s ono malo oružja koje im dotura zapadna strana, je u domeni utopije ili pokvarene političke igre. Nažalost, stječe se ponekad dojam da bi se neki zapadni političari borili protiv Rusa do posljednjega Ukrajinca. Neki politički krugovi i ne kriju da žele u ratu u Ukrajini vidjeti dokle seže ruska vojna moć. Ako, doista, ima takvih ozbiljnih razmišljanja od strane odgovornih zapadnih političara, onda se radi o zločinačkoj ideologiji koja ne razmišlja o patnji ukrajinskoga naroda.
O nemogućnosti da sama Ukrajina pobjedi Rusiju, progovorio je zadnjih dana umirovljeni američki general Michael Repass, pojašnjavajući da će u brutalnoj agresiji Rusije na Ukrajinu žrtve biti samo Ukrajinci ukoliko se zapadne države i same ne uključe u rat. A ako se uključe, što je jedina mogućnost za potiskivanje Rusa iz Ukrajine, otvara se prostor za atomski rat. Zvijer je najopasnija kad ju se stjera u kut. Malo je onih u civiliziranom svijetu koji vole ovakvu Rusiju i Putina. Ali, srećom, ima ljudi poput Habermasa koji se ne boje upozoriti na opasnost koja prijeti čitavoj civilizaciji ukoliko ne dođe do diplomatskoga rješenja. Ako do toga ne dođe, na to upravo želi svratiti pažnju Habermas, stoji svijet pred opasnom katastrofom, jer će zasigurno biti upotrijebljeno i atomsko oružje.
Istina, pomaganje Ukrajini, pa i ono vojno, ima smisla, jer upozorava Ruse da i sami moraju računati s velikim žrtvama. Ali, nažalost, bez istovremene diplomatske inicijative, bez obzira koliko bila teška i ponižavajuća, neće biti mira. Pa sve ako i ne dođe do atomskoga rata, najveće žrtve će biti ukrajinski narod. Upravo je i to jedan od razloga da treba učinit sve da se postigne prekid rata. O svemu drugome se može razgovarati kasnije trijezne glave i kontroliranih emocija.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
